Lik detektiva Dalea Coopera je suprotnost Sherlocka Holmesa,
čime serija bitno izokreće konvencije kriminalističke serije
Zašto su kriminalističke priče toliko popularne? Što je toliko uzbudljivo u teškim zločinima i utješno u trenutku kada detektiv uhvati počinitelja? U knjizi Television and the Drama of Crime (1992.), teoretičar televizije Richard Sparks objašnjava poveznicu između društvenog reda, kriminala i kriminalističkih priča. Naime, opće je mjesto u sociologiji da su vjera u društveni poredak i osobni osjećaj sigurnosti povezani s vjerom u zajednički moral, u vrijednosti koje svi članovi zajednice poznaju i poštuju. Stoga težak zločin protiv stranca pogađa i druge članove zajednice koji shvaćaju da je takvo “nenormalno“ i opasno ponašanje moguće, te osjećaju nelagodu ili osjećaj nesigurnosti ukoliko počinitelj nije kažnjen. Zato su i istraga i proces protiv počinitelja toliko važni: ništa ne može prebrisati posljedice teškog zločina, ali hvatanje zločinca uspijeva umiriti građane, pokazati im da je moć dobra (tj. norme) jača od moći zla, utvrditi društveni moral kroz pravednu kaznu, te vratiti društvo u normalno stanje.
Građani vole vjerovati u dominantnu i pravednu silu koja bdije nad njima, a nositelji političke moći vole kada njihovi građani to vjeruju. I zbog toga su, smatra Sparks, kriminalističke forme toliko popularne. Sparks ističe tu konzervativnu stranu krimića i oštro napada lik Sherlocka Holmesa kao agenta zapadne moći koji rješava pojedinačne zločine, ali ne dovodi šire norme (i odnose moći) u pitanje.
Uistinu, Sherlock je najpoznatiji lik koji potpuno odgovara navedenoj reakcionarnoj šabloni krimića. No, dok se takva šablona koristi stoljećima, djelo Arthura Conana Doylea jedinstveno je i genijalno baš zato što je autor odlučio tipsku ulogu nepogrešivog detektiva povjeriti upravo čudnom tipu kao što je Sherlock Holmes.
Sherlock je od samih početaka bio društveno neprilagođen, hladan, nezainteresiran ili zloban u odnosu s drugim ljudima, ekscentričan (u najranijim je djelima konzumirao kokain i svirao violinu) – ukratko, potpuno nenormalan. Dok su drugi ljudi osjećali strah i brigu zbog teškog zločina, Sherlock nije naročito mario ni za društveni moral, ni za žrtve, ni za pripadnike “svoje“ zajednice – svjesno i namjerno bio je izdvojen od društva. Sherlockova motivacija da se ipak bavi tim plemenitim poslom leži u čistom intelektualnom izazovu.
Ne samo što Sherlockova motivacija nije vezana uz moral, nego nam izgleda kao da njegova briljantna racionalnost proizlazi upravo iz manjka emocionalnog angažmana. Lik dopadljivog i intelektualno inferiornog Watsona kao da to dodatno podcrtava. “Dedukcija, dragi Watsone!“, rekao bi Sherlock. Na Watsonu je da bude drag, a na Sherlocku da se bavi indukcijom i dedukcijom. Odgovor na zlo tako nije dobrota, nego intelekt.
Što bi Sherlock mislio o sovama?
Lik društveno neprilagođenog detektiva pojavio se u bezbroj verzija, pa tako i u brojnim drugim policijskim i/ili kriminalističkim televizijskim serijama. Među njima je i Dale Cooper iz Twin Peaksa: iako je detektiv Cooper dijelom nastao pod utjecajem već opjevanog Lynchevog interesa za budizam i istočnjačke mitologije, ako usporedimo Sherlocka i Coopera, možemo vidjeti da je Cooper napisan u direktnoj opoziciji prema popularnom detektivu. U tome je sigurno značajan doprinos imao i sukreator serije Mark Frost koji je prije suradnje s Lynchem radio na policijskoj seriji Hill Street Blues.
Dale Cooper je FBI-jev agent koji dolazi u Twin Peaks riješiti slučaj ubojstva. Likovi FBI-jevih agenata konvencionalno dolaze u nepoznata mjesta, preuzimaju kontrolu od lokalne policije i, potpuno nezainteresirani za lokalne odnose, koriste svoje natprosječne sposobnosti da bi riješili slučaj – baš poput Sherlocka. Dale Cooper je sve suprotno od toga.
Cooper dolazi u maleni Twin Peaks i pokazuje neočekivan interes i oduševljenje životom i običajima mještana. Usko surađuje i vjeruje lokalnoj policiji, prema njima se odnosi kao prijatelj, te na temelju takvog odnosa može računati na njihovu podršku i povjerenje, čak i kada se koristi naizgled posve sumanutim metodama.
Zbog ljubavi prema mještanima, a i zbog djetinje nevinog pogleda na život, dobivamo dojam da Coopera više zanimaju moralna pitanja i zaštita ljudi od zla, nego intelektualne začkoljice slučaja na kojem radi – što bi zapravo trebalo biti očekivano ako govorimo o borcu protiv zločina, ali iznenađuje gledatelje koji su navikli na Sherlocka. Cooperova istraga napreduje pomoću šifriranih poruka koje Cooper dobiva u snovima i dešifrira putem nekonvencionalnih, duhovnih policijskih metoda. Da je takav modus operandi naveo Coopera na krivi trag, ispao bi šarlatan. Međutim, činjenica da Cooper tim putem uspijeva otkriti ubojicu dodatno provocira “šerlokovska“ očekivanja.Uklapanjem Dalea Coopera u kriminalističku priču mijenja se i cijeli narativni model. Dok Sherlock rješava pojedini slučaj kao slagalicu, ne zamarajući se širim moralnim pitanjima, Cooper se od početka fokusira na šire (čak i onostrane) dimenzije slučaja. Drugim riječima, dok Sherlocka zanima tek identitet ubojice, Coopera zanima uzrok nasilja (koje se ne manifestira samo kroz ubojstvo, nego i mnogo šire). I dok se Sherlock bavi simptomima nasilja, skačući sa slučaja na slučaj, Cooper napreduje direktno prema izvoru nasilja koje je u seriji predstavljeno kroz demona BOBA. Stoga hvatanje ubojice Laure Palmer, ma kako bilo uznemirujuće, ne predstavlja klimaks serije ni kraj priče, nego tek korak u borbi protiv teško dokučivog zla koje se nadvija nad cijelim mjestom. Činjenica da smo na to rješenje trebali čekati sredinu druge sezone (i to uz pritisak producenata) pokazuje koliko je ovaj tip serije skrenuo od konvencionalnog modela.
Naposljetku, dok je kontrast Sherlocka i Watsona sugerirao da se zlu ne može suprotstaviti puko dobro, nego hladan intelekt, suprotnost između Sherlocka i Coopera pokazuje da se silama zla može suprotstaviti i čista sila dobra. I kad bi Sherlock ostao bez zlih i inteligentnih protivnika, izgubio bi svoju motivaciju i smisao života. Cooper bi tek pobjedom nad BOBOM ispunio svoju životnu misiju.
Međutim, vratimo se Sparksu i njegovom pitanju: propituje li serija odnose moći u definiranju dobra i zla? Što je naposljetku zapravo dobro, a što zlo? Zašto je bijeli, pristojni, državni službenik Dale Cooper nedvojbeno dobar, a BOB (kojeg glumi Indijanac Frank Silva) nedvojbeno zao? Autori ove serije nisu se pozabavili tim pitanjima, a Sparks i televizijska publika dočekali su 2002. seriju Žica (The Wire) koja se mnogo intenzivnije bavila tim političkim aspektom kriminala. Naše srce ipak ostaje široko: osim Žice i Twin Peaksa, srdačno preporučujemo i novu BBC-jevu verziju Sherlocka (2010 - ).