Osvrt na središnju izložbu 55. Venecijanskog bijenala pod nazivom Enciklopedijska palača
Zahvaljujući impozantnom prostoru izložbenih dvorana Arsenalea (bivšeg brodogradilišta i oružarnice) i Centralnog paviljona u parku Giardini one mogu biti shvaćene kao palača iz naslova, dok pridjev enciklopedijski istovremeno priziva ambiciju i neizbježnu propast.
Premda je Venecijanski bijenale velika svjetska izložba suvremene umjetnosti, ideja o objektivnom zbirnom pregledu suvremene umjetnosti jest utopija. Stoga je, unatoč ambicioznom naslovu, izložbena koncepcija Enciklopedijske palače prije svega rezultat subjektivnosti izložbenog direktora Massimiliana Gionija i kustoske gošće Cindy Sherman (kurirala je jednu dvoranu Arsenalea) ograničene njihovim znanjima i interesima. Iako se Gioni potrudio uključiti velik broj umjetnika/ca s kojima ranije nije surađivao, većina umjetnika/ca je i dalje iz Europe i SAD-a, gdje se, uostalom, i nalaze prestižne obrazovne, muzejske i galerijske institucije.
Nadalje, palača podrazumijeva mnogo više od impozantnog prostora, ona je simbol statusa koji uživaju tek rijetki. Stoga je zanimljivo što ovogodišnja središnja izložba naziv duguje ideji Enciklopedijske palače, imaginarnog muzeja, koju je Marino Auriti patentirao 1955. u SAD-u. Maketa kolosalne zgrade od 136 katova prvi je objekt na izložbi u Arsenaleu, i time je uvodna riječ dana u umjetničkim krugovima nepoznatom sanjaru koji je tek u mirovini osmislio “palaču” koja bi sadržavala sva znanja o najvećim dostignućima čovječanstva. Nikad ostvarena ideja poslužila je kao polazišna točka za tematiziranje beskonačne, nikad ispunjene, želje za znanjem.
(Ne)umjetnička izložba? San o univerzalnom, sveobuhvatnom znanju što se pojavljuje kroz povijest umjetnosti i čovječanstva podjednako je blizak inženjerima poput Auritija, umjetnicima, piscima, znanstvenicima i samoprozvanim prorocima1, piše Gioni u uvodu izložbenog kataloga. Možda ovdje treba tražiti razlog zašto su osim Auritijevog modela Enciklopedijske palače, na izložbi pokazani radovi koji nisu prepoznati kao umjetnički, a pripadaju slavnom antropozofu, psihoanalitičaru ili anonimnom šamanu. Tako je središte Centralnog paviljona zauzela Crvena knjiga švicarskog psihologa i psihijatra Carla Gustava Junga na kojoj je radio više od šesnaest godina, a donedavno je bila poznata samo krugu njegove obitelji i prijatelja. Otvorena knjiga, zaštićena pod staklenim kubusom, sadrži njegovu osobnu kozmologiju koju djelomično otkrivaju faksimili oslikanih stranica izloženi na okolnim zidovima. Znakovito je da Crvena knjiga do sada nikad nije bila prezentirana unutar umjetničkog konteksta, kao i radovi anonimnih autora/ica, zbirke kurioziteta, pronađeni predmeti i povijesni artefakti. Ipak oni na izložbi funkcioniraju prvenstveno kao bilješka zapisana rukom kustosa. Zamagljivanjem granica između profesionalnih umjetnika/ca i amatera/ki, autsajdera/ica i insajdera/ica, izložba funkcionira kao antropološka studija slika naglašavajući područje imaginarnog i funkcioniranja mašte.2 Time izložba odražava utjecaje vizualne kulture i suvremenog odnosa spram znanja što se očituje u tehnološkom rasponu izložaka od neobičnih predmeta zbirke kurioziteta do rada Dust and Piranhas (2012.) Helen Marten u kojem se umjetnica izražava jezikom digitalne kulture slike koristeći se pritom CGI animacijom.
Borges, Breton, Kafka “Izložba slavi knjigu – objekt kojem prijeti nestanak – kao spremište znanja, sredstvo samo-istraživanja, i bijeg u carstvo mašte”3, istaknuo je Gioni u uvodnom tekstu. Jedan od radova koji slavi knjigu, smješten očekivano u blizini knjižnice u Centralnom paviljonu, je La Grande Biblioteca (1976./1986.), model knjižnice gdje naizgled beskonačne kartonske police sadrže svijet za sebe, od minijaturnih knjiga do svitaka i drugih predmeta. Gianfranco Baruchello svojim radom priziva Babilonsku knjižnicu Jorgea Luisa Borgesa, gdje potpuna knjižnica čije police čuvaju sve što se dade izraziti, na svim jezicima, simbolizira metaforu univerzuma. Borgesovi eseji bi ujedno mogli poslužiti za promišljanje čitave izložbe Enciklopedijska palača, a ne samo onih radova koji se na njega izričito pozivaju. Tako je njegova Knjiga izmišljenih stvorenja inspirirala radove Jakuba Juliana Ziólkowskog i Christiane Soulou. Dok se Soulou drži Borgesova predloška i opisana stvorenja crta na papiru, Ziólkowski mitove i zvijeri izvlači iz vlastite podsvijesti slikajući tako osobnu kozmologiju demona.
Crteže po slavnom literarnom predlošku radi i José Antonio Suàrez Londoño inspiriran dnevnicima Franza Kafke (2000.). Minuciozne crteže radi svakodnevno na skromnom papiru omanjeg notesa pridružujući im tekst koji sadrži redni broj crteža, datum i prikazanu temu.
Nadalje, Ed Atkins u video eseju The Trick Brain (2012.) koristi arhivske snimke pariškog stana André Bretona, prepunog rijetkih knjiga, slika, ritualnih maski i predmeta. Intiman portret sačinjen je od mnoštva predmeta koji na neki način mumificiraju Bretonov unutarnji svijet, a ugodan muški glas među ostalim izgovara: “Osim tvoje dosadne figure, ovdje je zastrašujuća odsutnost života. Nema biljaka, na primjer; nema dokaza o kućnom ljubimcu; niti jedan uvenuli cvijet; bez potamnjelog svinutog lista na sagu. Najstrašnije, niti jedne paučine”. Izgovorenim gradi narativ oko predmeta čija prisutnost svjedoči o Bretonovoj odsutnosti.
Motiv knjige kao objekta prisutan je i u radu Scrapbooks. Počevši 1977. Shinro Ohtake izradio je preko 60 knjiga koristeći novinske isječke, slike iz časopisa, razne pronađene predmete, fotografije pa čak i zmijsku kožu. Oslikavanje, kolaž i asamblaž koristi pri izradi fascinantnih korica i unutarnjih stranica, a neke od knjiga imaju više od 700 stranica. Dugotrajnim izrađivanjem knjiga Shinro je stvorio iznimnu zbirku slučajnih enciklopedija slika vizualne kulture.
Neobične zbirke Enciklopedijski pristup nalaže sistematičnu organizaciju podataka, a zbirka je jedan od savršenih modela grupiranja predmeta jer obuhvaća posvećenost, često višegodišnju, istraživanje, sistematičnost, istovrsnost, znatiželju, ali i nedovršenost jer uvijek postoji mogućnost nadopune novim objektom.
Oslikavanje sistematizacije znanja vidljivo je izlaganjem različitih zbirki, od estetski fascinantne zbirke rijetkog kamenja nadrealista Rogera Cailloisa do pomalo bizarne zbirke lutaka Mortona Bartlletta, koju je tajio za života. Nadalje, 387 maketa raznobojnih tipskih zgrada pronađenih u nekom opskurnom dućanu danas pripadaju Oliveru Croyu i Oliveru Esleru, a izradio ih je austrijski službenik osiguranja Peter Fritz. Neobična zbirka sadrži makete seoskih kuća, crkava, obiteljskih kuća, vila i benzinskih postaja.
Odmak od zbirke predmeta čine serije fotografija koje dokumentiraju živopisne fenomene poput skulpturalnih frizura Nigerijki sedamdesetih (J.D. ‘Okhai Ojeikere), amaterskih i komercijalnih fotografija djece koje drže nevidljive majke (arhiv Linde Fregni Nagler) ili pak voajerskih snimki anonimnih parova u ljubavnom činu i njihovih promatrača (Kohei Yoshiyuki).
Izloženi radovi također mogu biti shvaćeni kao zbirka, jer su predstavljeni kao cjelina sastavljena od mnoštva dijelova čime je naglašena procesualnost njihova nastanka. Primjerice, Suddenly This Overview (1981.-2012.) znamenitog švicarskog dvojca Petera Fischlija i Davida Weissa sadrži dvjestotinjak glinenih figurica koje uprizoruju različite naizgled efemerne događaje i prizore poput djeteta pred zrcalom – Jacques Lacan se prvi put vidi u zrcalu u dobi od dvije godine, muškarca i žene koji stoje nasuprot – Stranci u noći razmjenjuju poglede ili pak žene u krevetu – Ana O. sanja prvi san kojeg je interpretirao Freud.
Izražavanje kroz istraživanje Izložba Enciklopedijska palača afirmira umjetnički rad kao istraživanje čime proces nastanka rada postaje njegov dio. Odlazak u arhive nezaobilazan je, o čemu svjedoči i rad Palome Polo koja je pretraživala arhive opservatorija i knjižnice tražeći dokumentaciju astronomskih studija financiranih od vlada Njemačke, Engleske i Francuske radi promatranja sunčevih pomrčina. U The Path of Totality (2010.) bavi se dekonstrukcijom povijesti, a dio projekta predstavlja projekciju prikaza privremenih nastambi u kojima su boravili engleski, njemački i francuski znanstvenici, a lokacije su bile smještene u europskim kolonijama u Africi, Americi, Aziji. Umjetnica nastoji problematizirati pozadinu takvih znanstvenih ekspedicija ukazujući na lokalni rad, materijale i interakcije, odnosno na one neizgovorene aspekte znanstvene povijesti.
Nadalje, opsežan istraživački projekt Massive Mounds (2012.) Kan Xuan obuhvaća dokumentaciju svih poznatih kineskih carskih grobnica prizivajući tako izblijedjele fragmente kineske imperijalne prošlosti. Umjetnica je posjetila sve lokalitete snimajući brojne fotografije krajolika, okolnih prizora, grobnica, skulptura. Izložbena instalacija sastoji se od dva paralelna niza nepreglednih ekrana s brzo mijenjajućim fotografima, a na zidu ih prate opisi pojedinih lokaliteta, legenda o pokopanom caru i tlocrt spomenika.
Za razliku od istraživanja poznatih dokumenata i informacija Lin Xueovo istraživanje je posve intimno i kao takvo nemjerljivo, a temeljem njega nastaje osobni kozmos autora. Tintom na papiru stvara imaginarne pejsaže inspirirane njegovim svakodnevnim šetnjama. Posvećenost detalju i minijaturni potezi bilježe njegovu svakodnevnu aktivnost, fizičku i crtačku.
Znanstvene i popularne slike svijeta Odraz jednog shvaćanja svijeta sveden je na šarene poteza po crnim pločama, a autor im je Rudolf Steiner koji je tako ilustrirao svoja predavanja početkom dvadesetog stoljeća. Slavni utemeljitelj antropozofije (filozofske organizacije kroz koju je pokušao kodificirati znanstvenu osnovu za duhovnim iskustvom i metafizičkim znanjem) održao je više od pet tisuća predavanja, a ilustracije kredom ostale su sačuvane zahvaljujući Steinerovoj kolegici Emmi Stolle. Crteže je Goethenaum desetljećima koristio u pedagoške svrhe, a svojevremeno su utjecali i na rad Josepha Beuysa.
Povijest svemira u fokusu je rada nagrađenog Zlatnim lavom, Grosse fatigue (2013.), Camille Henrot. Zavodljiva audiovizualna priča o povijesti svemira počinje i završava na jednom desktopu sa svega nekoliko datoteka. Klikom miša otvara se prozor s videom listanja enciklopedije, a potom pretraživač Google s upisanim history of universe. Muški glas ritmično pripovijeda povijest svemira, a prate ga koloristički i kompozicijski izuzetne asocijativne slike, odnosno video. Snimke su djelomično nastale na Smithsonian Institutu u Washingtonu, primjerice preparirane papige koje se slažu u ladice ili prizor hranjenja kornjače. Te snimke su isprepletene autoričinim kompozicijskim igrama kao što je crtanje kruga na bijelom papiru, pomicanje naranče po plohi ili guljenje crnog jajeta. Umjetnica je pokušala grupirati ukupno ljudsko znanje, bilo duhovnim ili svjetovnim sredstvima.
Svijet definiran pravilima reality showa, internet i YouTube kulture svijet je intrigantan Ryanu Trecartinu. Video performanse uglavnom izvode umjetnikovi prijatelji, bilo da imaju ulogu razuzdanih tinejdžera ili transvestita, a pritom prisvajaju YouTube jezik naglašavajući amaterizam i ambiciju koja često završava traumom i poniženjem. Umjetnika zanima utjecaj pop performativnosti generirane putem interneta ili televizije na svakodnevne, privatne, živote.
Osobni kozmosi Nejasnim granicama privatnog i javnog prostora pod utjecajem medija bavi se i Dieter Roth instalacijom Solo Scenes (1997./98.) Dnevničko-nadzorni pristup očituje se u snimanju samog sebe u svakodnevnim situacijama, dok jede, radi, spava, tušira se. Golema video instalacija sačinjena od mnogobrojnih televizora ispunjena je snimkama aktivnosti koje ovako prezentirane djeluju kao velika javna slagalica njegovog privatnog života. No, važno je znati još jedan detalj o ovome radu – on nastaje u posljednjoj godini umjetnikova života. Intimni biografski podaci poput ovog još na jednoj razini svjedoče o antropološkom pristupu izložbe. Ispisane legende uz izložene radove povezuju rad autora/ica i njihova osobna, često traumatična i bolna iskustva, primjerice život s roditeljima, autizam, boravak na psihijatriji, bijeg od depresije slikarstvom, glasove u glavi, halucinacije, sklonost okultnom i magijskom, političku pripadnost, imigraciju. Primjerice izložene su tarot karte koje je osmislio engleski književnik, okultist i astrolog Aleister Crowley, a oslikala ih je Freida Harris, ili pak karte za pan-jezičnu igru Xula Solara koji je svojedobno izjavio da je “osnovao dvanaest religija nakon ručka”4.
No, za neke bogatstvo unutarnjeg svijeta mnogo duguje podsvjesnom. Matt Mulican kreira labirint svoje podsvijesti pod nazivom Untitled (Learning from that Person’s Work) (2005.). Zbirka misli, brojeva, slova i znakova proizlazi iz njegovog alter ega kojeg naziva “that person”, ne želeći ga odrediti godinama ili spolom. Njegov unutarnji kozmos postaje stvaran materijalizacijom slika koje nosi u glavi.
Nešto drugačije shvaćanje osobnog kozmosa vidljivo je u radu Passport (1970.), Carla Andrea, umjetnika prepoznatljivog po svojim minimalističkim radovima. U zanimljivom konceptualnom ostvarenju Andre na stotinjak stranica lijepi fotografije, nađene ilustracije, mape, slike radova drugih umjetnika stvarajući zaista osobni dokument.
San o palači Izložba Encikopedijska palača je doista pokušala to biti. Zbirka izloženih radova funkcionira poput neizvjesnog dijaloga slika, a zahvalna je za proučavanje, zgražanje ili fascinaciju. Specifičan odnos prema slikama izražen je kao minijaturni crtež ili objekt, video, performans ili slike identiteta. Izložba jest uzbudljivo iskustvo koje sasvim sigurno tjera na razmišljanje, posebice zbog antropološkog pristupa radovima, ali i koncipiranja izložbe. No, izložba je prvenstveno intelektualna igra kustosa gdje pojedini radovi savršeno odražavaju zamišljenu koncepciju. Također, uvođenje umjetničkih autsajdera poput Auritija, Junga, Steinera, ili anonimnih šamana zapravo je siguran potez. Jer umjetnici/ce mlađe generacije, poput Helen Marten, Melvina Motija, Eda Atkinsa, Tino Sehgala, Palome Polo, Camille Henrot, Rosselle Biscotti, Neïl Beloufa, Eve Kotátkove, već su prepoznati od ključnih institucija, a izlaganjem na Venecijanskom bijenalu dobivaju dobar vjetar u leđa. Slažem se sa stavom Massimiliana Gionija da na manifestaciji ogromne vidljivosti pokaže drugačiju vrstu umjetničkog promišljanja, za razliku od umjetničkih strujanja svedenih isključivo na estetski objekt i udovoljavanje umjetničkom tržištu. Međutim, smatram da Gioni igra na sigurno jer ne uvodi umjetničke marginalce koji žele postati dio umjetničkog mainstreama, već uvodi one koji su mu nužni da bi taj svijet osvježili, a nakon što to učine, ne moraju više biti dio njega