Kroz izložbu fotografija predstavljena je društveno nevidljiva skupina – žene na izvršavanju kazne zatvora u Požegi
Marina Paulenka, Drugi dom, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 15. 6. – 5. 7. 2015.
Izložba pod nazivom Drugi dom u Galeriji Klovićevi dvori autorice Marine Paulenke, dio je fotografskog ciklusa Snapshot/Brzo okidanje. Izložena serija fotografija Paulenkin je diplomski rad na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Dio fotografija imali smo već prilike vidjeti u sklopu izložbe finalista desetog izdanja nagrade Erste fragmenti u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu, kao i u sklopu izložbe natječaja T-HT@MSU.HR, dok je u Galeriji Klovićevi dvori serija prikazana u cijelosti. Kroz nju Paulenka prezentira jednu društveno nevidljivu skupinu – žene u zatvoru, a mjesto nastanka fotografija je kaznionica i odgojni zavod u Požegi. To je jedina ženska kaznionica u Hrvatskoj, u kojoj je trenutno smješteno preko 130 žena lišenih slobode, čija kazna zatvora iznosi od šest mjeseci na više. Fotografijom je dokumentiran prostor u kojem zatvorenice borave, ali bez njihovog prikazivanja, s obzirom na to da fotografiranje zatvorenica nije dopušteno kako bi njihov identitet ostao skriven, sukladno hrvatskom Zakonu o izvršavanju kazne zatvora.
(Pre)odgoj djevojaka u zatvoru
U odsutnosti zatvorenica, ispričana je priča o njihovoj prisutnosti u tom “drugom domu“. Sam pojam doma implicira mjesto zaklona, sigurnosti, privatnosti, dok je u tom slučaju to mjesto nadzora i izvršenja kazne. Poveznicu doma i zatvora kao “drugog doma“ autorica predgovora, Leonida Kovač, nalazi u feminističkim teorijama, po kojima je obiteljski dom također mjesto nadzora. Žena je istovremeno subjekt i objekt nadzora, a obiteljski dom nalik je na kućni pritvor. Nadzorna institucija zatvora za svrhu ima preodgoj, u ovom slučaju – žena. Žene koje su nerijetko i same odgajateljice sada su suočene s vlastitim preodgojem.
Serija, koju čini ukupno 58 fotografija, podijeljena je u šest tematskih cjelina, od kojih je svaka vizualizacija određene teme. Paulenka vizualizira teme poput ženskosti, intimnosti, majčinstva te odnosa nadzora i arhitekture. Narativnim tokom fotografija kroz svih šest cjelina dominiraju dva motiva – prozor sa zatvorskim rešetkama i cvijeće. Strogost i hladnoća, kojima institucija nadzora odiše, u kompozicijskom pozicioniranju vojnički zategnutih kreveta, pravilno posloženih tanjura, narušena je ostavljenim predmetima svakodnevne uporabe poput češlja, grudnjaka, jakne, šalice kave ili goruće cigarete. Zatečeni predmeti ostavljeni u prostoru naznačuju prisutnost zatvorenica, tematizirajući njihovu intimnost. Atmosfera fotografija dinamički se izmjenjuje od tople do hladne. To je postignuto naglašavanjem toplih elemenata poput keksa raspoređenih u zdjelice za obrok, palete boja za kosu i jastučića u obliku srca, dok istovremeno arhitektonsko rješenje same kaznionice ostavlja hladan dojam, kao podsjetnik na konstantni nadzor. Statičnost fotografiranih objekata razbijena je izmjenama rakursa te igrom svjetla i sjene. Cvijeće, motiv koji se provlači kroz sve cjeline, prenosi simbol ženskosti. Prozor kao arhitektonska premosnica između unutrašnjeg i vanjskog, kao razgraničenje javnog i privatnog, ograđen rešetkama, potiskuje asocijacije na slobodu i nosi dozu sjete i čežnje – sjete za domom i čežnje za slobodom.
Izvan fokusa
Problematika majčinstva u kaznionici naglašena je fotografijama čijim kadrovima tiho dominiraju elementi poput dječje bočice, krevetića ili oslikanog prozora. Naglašavanje elemenata poput metalne posude s oznakom “nečisto“ upućuje na društveni položaj tih žena. Izdvajanje i otuđenje, kao preslika društvenog položaja žena u preodgojnom procesu, postignuto je bez prikaza subjekata s naznakama njihovog prisustva kroz pročišćeni prikaz intimnih predmeta zatvorenica, nasumce ostavljenih u prostoru.
Analogno poslovici “slika govori više od tisuću riječi“, ta serija fotografija problematizira društveno prešućivanu temu jedne marginalizirane skupine. Od prvog fotografskog aparata do danas, fotografija se prometnula u moćan medij, koji kroz vizualizaciju teme može otvoriti pitanje određenog društvenog problema. Često fotografiju doživljavamo kao objektivni prikaz stvarnosti, zamrzavanje trenutka. U knjizi Filozofija fotografije Vilém Flusser nas upozorava na prividno objektivan karakter fotografije kao tehničke slike, pri čemu zaboravljamo da se između fotografije i njezinog značenja nalazi faktor kamere i osobe koja se njom služi – fotografa, odnosno fotografkinje. Pojam snapshot označava fotografiju bez puno namještanja, brzo okidanje kao dokumentiranje stanja. Kroz objektiv Marine Paulenke, taj unutrašnji, zatvoreni, nevidljivi prostor kaznionice, preko fotografija nam se otvara i na taj način postaje vidljiv. Fotografije bogate značenjskim detaljima gledateljima ostavljaju širok prostor vlastite interpretacije.
Moglo bi se reći da je ta izložba nastavak njezinog rada kroz koji tematizira marginalizirane društvene skupine – one nevidljive i prezrene (prisjetimo se njezine serije fotografija Svjedoci iz 2013., fotografskog dnevnika života jedne druge manjinske skupine, Jehovinih svjedoka). Provodeći vrijeme u ustanovama koje su zatvorene za javnost i dokumentirajući iste, kroz obje serije fotografija Paulenka nam čini vidljivim prostore koji nam inače nisu dostupni, skrečući pozornost na teme koje su van našeg svakodnevnog fokusa.