Prikaz ambiciozne knjige darka suvina o jugoslavenskom društvu iz prizme političke ekonimije donosi nam njen urednik
U svojoj najnovijoj knjizi Samo jednom se ljubi. Radiografija SFR Jugoslavije Darko Suvin hvata se u koštac s dvjema pojavama jugoslavenskoga društva koje su dominantno odredile njegovu propast. No, u pitanju nisu nuspojave jugoslavenske tragedije, za hegemonijalnu intelektualnu kleptokratiju inače sveobjašnjavajuća pojmovna para nacionalizam i religija. Nasuprot tome, autor vraća političku ekonomiju u opticaj analize te kroz prizmu utjelovljenja svestranih državno-birokratskih struktura vladajuće partijske oligarhije i sve jasnijeg klasnog raslojavanja društva pruža bitno kompleksniju argumentaciju. Suvin se ne zaustavlja tek opisno-filozofski na zgodnoj sintagmi o središnjoj proturječnosti jugoslavenskog društvenog života, naime proturječnosti “između revolucionarnog razotuđenja čovječanstva i nastavka ili čak ponovnog rođenja otuđenja” (str. 20), već je secira služeći se mnoštvom empirijskih podataka o razvoju jugoslavenskog društva u periodu 1948-72. – razdoblju koje po autoru označava ujedno uspon i pad jedinstvenog emancipatornog poduhvata izgradnje istinski demokratskog i socijalističkog društva na tlu brdovitog Balkana.
U slučaju da prihvatimo autorovu tezu o dvjema specifičnostima jugoslavenske socijalističke putanje, naime o istinskom novumu revolucionarne Jugoslavije s jedne strane, i protunovumu njezine pogibije s druge (str. 19) , otvaramo plodno tlo analize toga vremenskog međuprostora kao razdoblja dijalektičkog odnosa emancipacijskih i kontrarevolucionarnih gibanja. Ako tome još dodamo teorijsku pretpostavku da se tih četrdeset i pet godina mogu čitati kao dramaturški scenarij u kojemu je ishod neizvjestan, a publika “prisiljena” suočavati se sa svim proturječnostima, dakle izrazitim kompleksnostima društveno-političkog ustroja, tada nam se historijska plovidba avnojske Jugoslavije postavlja kao pozornica čiji dramski tekst komentator Suvin analizira u stilu Brechtovih “pokušaja” kako bi došao do spoznaje ključnih proturječnosti. Ta knjiga čitatelju ni u kakvom smislu ne nudi teleologijski pogled na predmet. Vrijeme samoupravnog socijalističkog izleta nipošto nije bilo vrijeme sveopćeg društvenog romantizma, niti je to bio period višeg stupnja demokracije. Isto tako, nije bilo razdoblje suštinske neslobode, ugnjetavanja, ideološkog dogmatizma, religijskog, nacionalnog ili bilo kakvog drugog tlačenja. Stoga ispovijed skojevskog aktivista diše duh dijalektičkog shvatanja polariteta antagonističkog društva: “(...) jesu li revolucionarni horizonti, a time i moj mladenački aktivizam, imali ikakvog smisla?... da, postojao je snažan emancipacijski smisao u njima – iako uvijek ugrožavan, a kasnije izdan.” (str. 23)
Iz ovih redaka se već naslućuje šarolikost autorovog pristupa i samoga teksta, no s čime započeti prikaz kada je izvjesno da se ne može reći sve što bi bilo potrebno i što knjiga sadrži? Budući da držim da recenzent, s obzirom na to da na koncu snosi odgovornost za vlastite propuste, ima pravo vlastite odluke, pokušat ću svoju argumentaciju usmjeriti na ona područja koja mogu biti od značaja ili poučna za suvremenu putanju radikalne ljevice u državama nastalim razaranjem SFR Jugoslavije.
Pojmovi Za početak tu je autorov rječnik. U doba kada je ljevica, ne isključivo ali napose na prostoru bivše Jugoslavije, izgubila nadmoć nad terminološkom aparaturom, kada joj se prigovara upotreba pojmova iz prošlog ili pretprošlog stoljeća i propalih sistema, dakle kada se pojmovna hegemonija udomaćila u ustima i nalivperima neoliberalnih ideologa, Darko Suvin suvereno operira jezikom nadahnutim tradicijom lijeve misli. Iz tog bih leksika izdvojio pojmove “proleter/proleterkinja” i “plebejac/plebejkinja” – prvi je doživio svoju pogibiju zajedno sa sistemima koji su ga fetišizirali a na kraju izdali, dok drugi nikad nije ni dospio u širu javnost. Kako se suvremena kritika, recimo u kontekstu ekonomskog kraha i popratnih mjera štednje, usredotočila na pojmove poput “prekarni rad” i “prekarni radnik/ca”, kao da radnici nisu uvijek bili u prekarnom odnosu naspram vladajuće klase i vlasnika sredstava za proizvodnju, ponovno imenovanje istih “proleterima/proleterkinjama” nosi jasniji politički substrat. Slijedeći autora, možemo koristiti sljedeću definiciju, izbjegavajući preusku vezu s historijskim industrijskim konotacijama: “Pod proleterima podrazumijevamo klasu modernih nadničara koji nemaju vlastitih sredstava za proizvodnju i stoga moraju prodavati svoj rad kako bi preživjeli.” (str. 113) Stvari slično stoje i s pojmom “plebejac/plebejkinja” koji opisuje širu klasnu bazu, naime označuje sve društvene klase koje žive od svog fizičkog i/ili umnog rada, a ne od bogatstva i privilegija kapitala ili vlasti. (str. 27)
Država Historijsko iskustvo radikalne ljevice s održavanjem stečene vlasti nije blistavo. Problematika pojave, od društva uglavnom otuđene, upravljačko-administrativne nadstrukture prati je od Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. pa sve do, pojednostavljeno, avnojske Jugoslavije. Ali kako izbjeći scenarij u kojemu je demokracija prva žrtva? Autor nam nudi široku i nadahnutu raspravu o periodu najimpozantnijeg uspona jugoslavenskog socijalističkog društva 1958-68., ujedno periodu “zlatnog (...) doba jugoslavenskog samoupravljanja”(244). Iznesena autorova teza u prijevodu znači da izravna demokracija i opći samoupravljački odnosi ne narušavaju privredni i društveni pomak; nasuprot tome državno-partijske intervencije i suzbijanja većine inicijativa odozdo unazadile su proces društvene emancipacije i privredne demokratizacije. Rasprave na tu temu bile su obimne, no nikada nije postavljeno ključno pitanje tko zapravo čini bujajuću birokraciju i što su njezini klasni interesi naspram intersa i ciljeva plebejske jugoslavenske revolucije.
Klasa nad klasama Kao i u službenom diskursu ideoloških elita suvremenog kapitalističkog društva, partijski i državni vrhovi nijekali su postojanje vladajuće klase u Jugoslaviji. Dok današnji neoliberalni ideolozi osporavaju postojanje klasnog društva uopće – što treba značiti da je suvremeni kapitalizam ostvario društvo mimo klasnih podjela, a u kojemu za svakoga člana društvene zajednice postoje ravnopravne “mogućnosti”, pa je socioekonomski položaj na koncu isključivo pitanje osobnih sposobnosti i osobnog fleksibiliteta na tržištu rada – glasnogovornici jugoslavenske vladajuće klase prije svega su osporavali vlastitu egzistenciju kao klasa. Vladimir Bakarić argumentirao je kako su 1971. postojale “važne i povlaštene grupe” od do 250.000 članova, grupe koje autor knjige s pravom oslovljava kao “etatističkog neprijatelja izravne demokracije”, koje “još nisu sasvim kapitalističke, ali zastupaju kapital i obnavljaju kapitalističke odnose” (str. 120). Kako Darko Suvin uvjerljivo eksplicira, odbacivanje egzistencije vladajuće klase argumentiralo se uglavnom time “što ona nije bila vlasnik, nego samo upravitelj ‘strateških vrhunaca’ ekonomije” (str. 129), dakle isključivo legalnom argumentacijom, ne mareći za de facto prisvajanje sredstava za proizvodnju. Pitamo li autora tko je prisvajao sredstva za proizvodnju, odgovor je odlučan: “U Jugoslaviji, bila je to vladajuća klasa, bilo da se tek rađala ili je već postojala.” (str. 130) Premda računica kojom se autor služi nije najjasnija, cifra spomenute vladajuće klase doseže 1971. do 800.000 individua (str. 119).
Uspon i pad Historiografski zanimljiva je i Suvinova periodizacija jugoslavenskih društveno-političkih prilika, naročito perioda od 1961.-65. godine, koji autor određuje uglavnom kao vrijeme “protuofenziva konzervativne većine politokracije”, i perioda od 1965.-72., u kojemu nastaje “raspad monolita na poliarhiju unutar samosvjesne vladajuće klase” i u kojemu je “bitka za izravnu demokraciju (...) izgubljena” (str. 131-32).
Zašto mislim da su navedena dva historijska razdoblja izrazito važna? Period od početka do sredine šezdesetih godina nije naime isključivo period “protuofenzive”, iako je nesumnjivo i to. Prva polovica šezdesetih godina uvjetovala je mnoge emancipacijske preokrete, nadasve na polju umjetnosti, obrazovanja i razvoja humanističkih znanosti (u Zagrebu se npr. prva katedra za sociologiju, koja je dotad važila za buržoasku znanost, otvara 1963. godine, u Beogradu nekoliko godina ranije 1959. godine, a u Ljubljani 1960.), ali i u dotad ipak prilično hermetičnoj sferi političke kulture i ideološke rasprave u koju 1964. godine na velika vrata ulazi zagrebački filozofski časopis Praxis i s njim povezani intelektualci iz cijele države. Ne želeći se udaljavati od predmeta i znajući da autor nipošto nije mogao uzeti u obzir cijeli raspon društvenih preokreta i noviteta prve polovice šezdesetih, ipak držim umjesnim navesti da naročito u to vrijeme dolazi do uspona Novog jugoslavenskog filma (kasnije označenog kao “Crni talas”) sa značajnim autorima poput Puriše Đorđevića, Kokana Rakonjca, Živojina Pavlovića, Dušana Makavejeva itd. Sve ovo, međutim, nipošto ne znači da nije bilo regresivnih tendencija u tom razdoblju i da se oko daljnjeg puta jugoslavenske revolucije “iza kulisa” Centralnog komiteta nije odvijala bitka između “konzervativaca” i “liberala”.
Drugo ovdje spomenuto razdoblje zasigurno je uvertira u pogibiju avnojske Jugoslavije. Tri su momenta u rasponu od sedam godina ključno obilježila historiju države, počevši od Brionskog plenuma 1966. godine i suzbijanja udbaško-etatističke struje oko Aleksandra Rankovića, preko studentskih protesta 1968. kao uglavnom mladenačke pobune protiv harajuće izdaje revolucionarnih načela, do Maspoka 1971. u Hrvatskoj, tom staljinističko-nacionalističkom izljevu malograđanskih strasti hrvatske vladajuće klase. Spomenuta politička previranja, međutim, nisu se izrodila iz vedra neba, nego su bila uvjetovana izravnim političko-ekonomskim prilikama, konkretno periodom “liberalizacije” i prateće joj društveno-ekonomske reforme. Ovdje nije mjesto za ekstenzivnu raspravu o privrednim reformama i njihovim implikacijama – za to bi bila potrebna opširna znanstvena analiza koja, međutim, još uvijek traži svoga pisca. U po tom pitanju središnjem poglavlju (“Politička ekonomija”, str. 230-242) autor vidi tri ključne posljedice ekonomske politike u Jugoslaviji: ekonomsku nestabilnost (prosječna inflacija do početka 1970-ih dosegnula je 22 posto), jačanje republičkih centara, te porast društvene polarizacije (str. 241).
“Popratnu muziku” svemu tome predstavljala je izdaja samoupravljačkih načela ili, kako autor obrazlaže u trećem eseju “15 teza o komunizmu i Jugoslaviji” (str. 147-168) – jačanje “K2” na štetu “K1”. Objašnjenje tih naizgled kriptičnih kratica čitatelji će morati potražiti u knjizi.