U iscrpnom izvještaju s performansa portlandskog umjetničkog dua MSHR autorica opisuje transcendentalno iskustvo uobličeno njihovom digitalnom sinestezijom ljudske percepcije
Na otoku Lošinju nedavno je došlo do neobičnog spoja. Zimska uspavanost i utrnulost otočkog života doživjela je neočekivanu reanimaciju, kreativni impuls koji je u jednu večer preplavio osjetila i ponudio alternativnu percepciju stvarnosti. Na svega par sati zaboravilo se na ograničenja realnosti (na otoku i veća nego drugdje) i zaplovilo novim putevima suvremene umjetnosti, za koju se čini da ne poznaje granice.
Socijalna skulptura – kreativno brodogradilište Za sve navedeno zaslužni su Brenna Murphy i Birch Cooper iz portlandskog (Oregon, SAD) umjetničkog dvojca MSHR koji se trenutno nalaze na dvomjesečnoj europskoj turneji. Uz destinacije poput Berlina, Londona, Pariza, Beča, Beograda ili Zagreba, turneja je 11. veljače skrenula s puta europskih prijestolnica i jednim manjim obilaskom našla se u Malom Lošinju. Brennu i Bircha na Lošinj je pozvala Dunja Janković, idejna začetnica i voditeljica Škvera – festivala rubnih i eksperimentalnih umjetnosti, koji se zadnje četiri godine u ljetnim mjesecima održava u Malom Lošinju. Ovog je puta Škver! ugostio umjetničku akciju izvan same festivalske sezone i dalje vodeći računa o nekoliko ključnih stvari. Osvrnuti se pritom moramo na misiju festivala zacrtanu novim mehanizmima predstavljanja suvremene umjetnosti kojima se neutralnost galerijske „bijele kocke” nastoji zamijeniti specifičnim zadanostima svakodnevice. Umjetnost koja je iskoračila iz galerijske metaegzistencije u stvarni životni okvir ima veće šanse za opravdanjem svog poslanja kroz direktnu i neselektivnu interakciju s korisnicima služeći se njihovim životnim prostorom i navikama. Svaki umjetnički rad ili praksa prezentirani u kontekstu prožetom različitim značenjima postaju „site-specific” rad, dok svaki pojedinac kao sudionik konteksta postaje i sudionikom rada. Time dolazimo i do Beuysova teorijskog pojma socijalne skulpture čiji potencijal Dunja Janković naglašava smatrajući umjetnost prostorom transformacije i izgradnje društva kroz kreativan doprinos svih njegovih članova, ne samo umjetnika. Polazeći od Beuysova uvjerenja (preuzetog od Novalisa) da je svatko od nas umjetnik, suvremena umjetnost različitim mehanizmima produkcije i prezentacije može pojedincu osigurati da se kao takav i realizira. Još uvijek djelatno brodogradilište u Lošinju stoga svakog ljeta postaje socijalnom skulpturom posredstvom koje umjetnici iz svih krajeva svijeta sa škveranima ulaze u kreativan proces.
Tijelo u funkciji vodiča Lošinjani, sada već otvoreni za eksperimentalne umjetničke doživljaje, spremno su dočekali i multimedijalni dvojac MSHR. U prostorima Kreativnog skloništa, kojeg nekolicina lošinjskih bendova koristi za probe i koncerte, okupilo se staro i mlado; lošinjska alternativa, djeca i umirovljenici. Brenna i Birch sve su dočekali s osmijehom i, u ugodnom razgovoru s prisutnima, punih sat vremena slagali svoju instalaciju sačinjenu od mnoštva kablova i još neidentificiranih objekata. U prostoriji pored bend Svinjsko korito dovršavao je svoju probu. Ugasila su se svjetla, digla se dimna zavjesa i performans je započeo. Neidentificirani objekti u rukama Brenne i Bircha postepeno su otkrivali svoju namjenu. Ručno izrađeni unikati, koji kombiniraju prefabriciranu „high-tech” estetiku kablova, činčeva i reflektirajućih ogledala, s elementima preuzetim neposredno iz prirode poput školjki i naplavina, funkcionirali su kao senzori i instrumenti. U kontaktu s raznobojnim žaruljama i LED diodama producirali su zvukove različitog intenziteta i frekvencije. Njihovim posredstvom inaugurirana je monumentalna komunikacija zvuka i svjetla čiju su potku činili strujni krugovi. Pred kraj performansa Brenna i Birch zakoračili su na metalna postolja koja su im omogućila direktan ulaz u jedan od strujnih krugova. Međusobnim dodirivanjem ruku ili lica krug se zatvarao uz proizvodnju elektoničkog zvuka. Svi prisutni dobili su priliku iskušati svoje tijelo u funkciji vodiča – istražujući vlastiti doživljajni registar provodili su ne samo struju i zvuk, već i MSHR-ovu umjetničku misao. U Kreativnom skloništu dodirima se sviralo do kasno u noć.
Digitalna sinestezija percepcije No, prezentirana instalacija predstavlja samo vrh MSHR-ove sante leda. Pozorniji promatrači mogli su uočiti stanovite uzorke koji se ponavljaju na tepihu korištenom za podlogu instalacije, zatim na odjeći Brenne i Bircha te na sitnim predmetima od pleksiglasa koji su bili razbacani po tepihu. Riječ je o umetnutim fragmentima jedne alternativne realnosti koju MSHR prakticira u formi „digital arta”. Nadahnuta vizualnim govorom starosjedilačkih kultura američkog kontinenta, Brenna je konstituirala vlastiti oblikovni jezik koji je suvremenom tehnologijom, poput 3D skenova školjki, apstrahiran iz organskog svijeta i nadograđen digitalno konstruiranim oblicima. Tipiziranim uzorcima Brenna gradi hibridne pejzaže u digitalnom mediju grafike, mrežne stranice ili videoigara, pri čemu se koristi repeticijom kao dominantnim izražajnim sredstvom. Ponavljanje, ritam, navigacija burleskom kao labirintom iz kojeg nema izlaza, beskonačna varijacija motiva kao alat meditacije i transcendencije. Prisutna je tu i frustrirajuća nemogućnost obuhvaćanja cjeline jer prikaz uvijek izlazi iz okvira i „traži scrollanje”. Sve navedeno vodi k neizbježnom uranjanju u Brennin mikrokozmos; ispitujemo svaki njegov detalj i otkrivamo logičku matricu. Štoviše, otkrivamo metafiziku MSHR-ova rada koja se 3D printerom ili laserskim rezačem materijalizira u artefakt toga fascinantnog digitalnog svijeta, u arheološki predmet koji nosi informaciju o svojem porijeklu i poretku kojem pripada. Performans također treba sagledati kao oblik materijalizacije te alternativne realnosti jer iste se digitalne burleske izvedbom oprimjeruju u formi svjetla, zvuka i dodira. MSHR-ov rad tipičan je primjer suvremene umjetnosti koja ne samo da je dokinula granice umjetničkih medija (skulpture, instalacije, performansa, „digital arta”, „sound arta”, „light arta”, eksperimentalne umjetnosti), nego je dokinula granice dviju realnosti, fizičke i virtualne, kako bi transcendentirala u nešto treće – specifično iskustvo inducirano sinestezijom doživljaja, odnosno višestruko nadograđenom percepcijom.
MSHR-ova umjetnost, posebice rad Brenne Murphy koja djeluje i kao samostalna umjetnica, zadnje je dvije godine prepoznat kako u SAD-u, tako i u Europi te je uvršten u uvažene mrežne arhive novomedijske umjetnosti. Predstavlja ih progresivna njujorška galerija American Medium dok se rad Brenne Murphy prodavao na prvoj aukciji digitalne umjetnosti koju je njujorška aukcijska kuća Phillips održala u listopadu prošle godine. No, ostavimo tržište umjetnina po strani. MSHR-ovo gostovanje na Lošinju zaslužno je za još jednu socijalnu skulpturu kojom se propitivala percepcija, prakticirao doživljaj imerzije – uronjenosti u neku drugu realnost te se, njezinim posredstvom, ujedno družilo i u zajedništvu stvaralo. Takva iskustva nisu na prodaju