Sokrat našeg doba

Cijela ova 2007. godina u Češkoj, ali i diljem intelektualne (Srednje) Europe, bit će obilježena duhom dviju značajneih obljetnica glasovitoga češkog disidenta i filozofa Jana Patočke (rođen u Turnovu 1. lipnja 1907.; umro je 13. ožujka 1977.), čiji se samosvojan i originalan duhovni opus, nakon niza godina posvemašnog ignoriranja i zabranjivanja, počeo tek unatrag petnaestak godina relevantno istraživati i vrednovati. Dakako, to ne znači da Patočka u uskim stručnim krugovima nije bio poznat; međutim, vrednovala se, prije svega, njegova politička angažiranost, a daleko manje ono po čemu je uistinu osebujan, a to je: reaktualizacija sokratovskog načina promišljanja stvarnosti i neprestane upitanosti za smisao i integritet čovjeka, kroz specifično fenomenološko “staranje o duši”, kojoj je zapravo posvetio svoj svekoliki filozofijski rad. U nekrologu napisanom poslije Patočkine smrti, svjetski ugledni lingvist Roman Jakobson nazvao ga je češkim Sokratom, a ovo isticanje njegove nacionalne pripadnosti, trebalo je samo dodatno naglasiti tragične okolnosti njegove smrti, koja je nastupila kao posljedica višetjednih iscrpljujućih policijskih maltretiranja, nakon što je u Pragu objavljena Povelja 77, kojoj je Patočka bio duhovni mentor i idejni začetnik. Na sličan način ga je tretirao i Paul Ricoeur, koji ga je smatrao “najsokratskijim od svih modernih filozofa”, ne samo stoga što se strasno bavio antičkom filozofijom, napose Sokratom, Platonom i Aristotelom, nego i stoga što je njegovo djelo posjedovalo jedinstvenu univerzalnost filozofskog istraživanja i duhovne provokacije, nužne za relevantno propitivanje morala modernog doba i etike suvremene civilizacije.

“Obrade” disidenta

Temeljitu filozofijsku naobrazbu Patočka je stekao na Karlovom sveučilištu u Pragu, gdje je studirao filozofiju, romanistiku i slavistiku, ali isto tako i na čestim studijskim boravcima u Parizu, Berlinu i Freiburgu, gdje je i došao u kontakt sa svojim velikim intelektualnim uzorima, rodonačelnikom fenomenologije Edmundom Husserlom i Martinom Heideggerom, čija je djela marljivo istraživao sve do svoje smrti. Tada je sklopio i dugogodišnje prijateljstvo s glasovitim filozofom Eugenom Finkom, koji je u to vrijeme bio Husserlov asistent, a koji se u “olovnim vremenima” poraća, za Patočku pokazao nesebičnim i uzornim prijateljem. Na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta Patočka je habilitirao 1936., a kako je jedno vrijeme bio asistent profesora J. B. Kozaka, počeo je predavati na praškom sveučilištu, gdje je kao jedan od lidera “praškog filozofskog kružoka” (Cercle philosophique de Prague) u razdoblju od 1934. do 1939., pomagao brojne njemačke intelektualce-emigrante, a među njima i svog učitelja Husserla, koji su kao antinacisti i(li) Židovi, morali pred Hitlerom napustiti svoju domovinu. U to je vrijeme postao i urednikom časopisa Česká mysl, nesporne srednjoeuropske duhovne institucije toga doba. Nakon što je Češka postala njemačkim protektoratom, Patočka je bio prvi put izbačen sa sveučilišta i otjeran na prisilni rad (1944. na gradnju tunela), a to mu se iznova dogodilo nakon veljače 1948. godine, kada su komunisti preuzeli vlast u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Prvo je bio premješten u Institut T. G. Masaryka, a kada je ova ustanova 1954. bila ukinuta, Patočka je bio prebačen u Pedagoški institut J. A. Komenskog, Češke akademije znanosti i umjetnosti. Kada su se sredinom šezdesetih godina počele normalizirati političke okolnosti u Čehoslovačkoj, odnosno kada je došlo do razračunavanja sa staljinskim naslijeđem, Patočka je dobio dozvolu socijalističkih vlasti da predaje kao gostujući profesor u Louvienu, a potom u Mainzu. U studenom 1968., u vrijeme opće društvene krize nakon sovjetske intervencije, Patočka je bio promaknut u zvanje redovnog profesora Karlovog sveučilišta, ali odmah potom postao je predmetom “obrade” češke tajne policije, da bi kao politički nepodoban 1972. bio umirovljen. Dakle, u vrijeme posvemašnje restaljinizacije češkog društva, pa sve do svoje tragične smrti, bio je posvema marginaliziran i svakodnevno izložen maltretiranju i šikaniranju StB-a (češka tajna policija), samo stoga jer se javno zalagao za slobodno mišljenje u neslobodnom društvu.

Građanska pristojnost

Patočka je, dakle, nalik Sokratu, zarad delikta mišljenja, osuđen od dva totalitarna režima (nacističkog i komunističkog), samo stoga što je u teška i oskudna (ne)vremena za politička pitanja tražio moralne i etičke odgovore. Nije pristajao na ponuđene kompromise i našao se na optuženičkoj klupi kao disident i heretik. Nesporno, on je to i bio, ali mimo svoje volje, jer je bio uvjeren da su pojmovi istine, pravde i dobrote, stvari zarad kojih je, u ideologijski okovanom i politički instrumentaliziranom društvu i svijetu, vrijedno trpjeti i žrtvovati se. Svojim intelektualnom i moralnom snagom i postojanošću presudno je utjecao na svekoliki srednjoeuropski disidentski pokret; od njega su učili i slijedili ga: Havel, Vaculik, Mihnik, Konrad itd. Patočka je zagovarao građansku pristojnost koja je pretpostavljala pravo na različitost, mišljenje drukčije od dopuštenog i propisanog, ali i alternativno djelovanje posredovanjem underground, tzv. podzemnih filozofskih seminara, političkih kružoka, koji su održavani usprkos policijskim progonima po kućama i stanovima disidenata. Takav način intelektualnog i političkog djelovanja te duhovnog formiranja kasnije je prozvan “Patočkinim sveučilištem”. Drugim riječima, on je začetnik svojevrsnog “paralelnog polisa” koji je na masarykovskim principima “života u istini”, u vrijeme sveopćeg realsocijalističkog beščašća, zagovarao “ideale humaniteta”, a koji su u tom i takvom društvu bili posvema ignorirani. Patočka je time postao preteča srednjoeuropskog civilnog društva, koje je dakako u njegovo vrijeme bilo slabašno, ali dovoljno glasno i hrabro da javno p(r)okaže beskrajni cinizam, oportunizam, laž i nasilje aktualnih totalitarnih režima. Proklamirao je “moć bespomoćnih”, odnosno “solidaritu otřesených” (tj. solidarnost slabih, poniženih i prezrenih) i tako budio u njima nadu u mogućnost života dostojna slobodnog čovjeka. Vladajuća partijska nomenklatura, uz svesrdnu podršku režimske intelektualne elite, svim je sredstvima pokušavala u javnosti neutralizirati Patočku i njegove sljedbenike. Medijska podmetanja, političke represije i javna prozivanja iz svekolikog arsenala neostaljinskih gadosti, pred kojim je, na žalost, oči zatvarala i tzv. pasivna, tj. šutljiva većina, nisu pokolebala Patočku i uopće disidentski pokret u nastojanju da se bore za svoje ideje i da ih što je moguće više i češće javno prezentiraju. Tiskale su se brojne knjige, časopisi, novine i sl. u samizdatu, a među njima počasno mjesto zauzimaju Patočkini glasoviti Heretički eseji, koji su u češkom puku imali odjek nalik svojedobnim propovijedima Jana Husa. U njima je jasno iskazana mogućnost izbavljenja iz prijeteće komunističke apokalipse, ali ujedno su i naznačeni načini tog izbavljenja, kasnije konkretizirani u Povelji 77.

Disident u tisku

Kada govorimo o Patočkinom djelu, tj. knjigama i brojnim člancima, treba napomenuti da njegova rukopisna ostavština broji više od 10.000 stranica teksta, a za svog života uspio je publicirati tek manji dio. Njegova habilitacijska studija Přirozený svět jako filosofický problem (Prirodni svijet kao filozofski problem) bila je objavljena 1936.; potom slijedi studija Česká vzdělanost v Evropě (Češka obrazovanost u Europi) 1939., a za vrijeme rata objavio je dva kraća djela o njemačkom prosvjetiteljstvu i simbolima u djelu pjesnika K. H. Mache. Nakon rata, u obliku skripti izdao je Přehledne dějiny filosofie (Pregled povijesti filozofije), potom studije o Sokratu, Platonu i Aristotelu, a od 1949. postao je zabranjen autor u domovini. Istina, neka su mu djela publicirana u češkom zagraničnom emigrantskom tisku, primjerice značajna knjiga O smysl dneška (O smislu suvremenosti), koja je bila pripremljena za izdavanje u Čehoslovačkoj, ali je zarad “političke nepodobnosti” većina naklade bila uništena. U razdoblju od 1987. do 1992. godine, stuttgartska izdavačka kuća Klett-Cotta objavila je Patočkine izabrane spise u pet knjiga, a važno je napomenuti da je nakon sovjetske okupacije i nasilnog gušenja praškog proljeća, pod uredništvom Pavela Koube, Jiřia Němeca i Ivana Chvatika u samizdatu izašlo 27 svezaka Patočkinih spisa. Nakon “baršunaste revolucije”, došlo je do prave eksplozije objavljivanja Patočkinih spisa, a u tom kontekstu svakako treba spomenuti dvije činjenice: češka akademija objavila je 1990. (naklada više od 20.000 primjeraka) možda njegovo najznačajnije djelo Kaciřské eseje o filofofii dějin (Heretički eseji o filozofiji povijesti), a praška izdavačka kuća OIKOYMENH počela je 1996. izdavati Patočkine sabrane spise u 20 tomova, a dosad je izašlo 11 knjiga ovog, iznad svega, za suvremenu europsku filozofiju značajnog kritičkog izdanja.

Jan Patočka, usprkos iznuđenom političkom angažmanu, nikad nije bio političkim aktivistom, pa čak ni filozofom politike. Stoga se može postaviti pitanje: zašto se stari filozof, koji je bio svjestan što komunistički režim od njega i svih ostalih sugrađana očekuje, odlučio na politički čin, čak vodeću ulogu unutar građanske inicijative, iskazane Poveljom 77? Jedini mogući odgovor sadržan je u činjenici da je intelektualac takvog formata (napominjemo da je većinu svojih djela napisao na njemačkom i francuskom jeziku; dakle nije bio ograničen na izdavanje na svom jeziku), jednostavno bio prisiljen u doba velike povijesne krize na javno djelovanje koje je tražilo ne samo fenomenološko opisivanje nego prije svega istraživanje i razumijevanje. Za Patočku naše, moderno doba nije utemeljilo niti jedno novo pitanje; čak je, uslijed svekolike totalitarnosti, posvema izgubilo sposobnost očitovanja i vjere u stare, “pozitivne” odgovore. Po njemu, ideje dobra, istine i pravednosti, koje filozofija podrazumijeva kao stvarnosti autentične, moguće je pustiti u praktički opticaj tek filozofijskim činom. U tom smislu naglašava kako je jedino vrijedan i filozofijski i politički relevantan odgovor na Sokratova pitanja, onaj koji ne traži definirane i definitivne odgovore, nego je u permanentnom traženju i preispitivanju postojećih i zadanih istina. Proces filozofijskog promišljanja jedini je relevantan odgovor; tako da je filozofija zapravo neprestani dijalog sa svijetom.

Solidarnost potresenih

Nakon brojnih studija i autora, i ugledni francuski filozof Andre Glucksmann pokušao je u svom najnovijem djelu Une rage d’ enfant (Dječji gnjev, Plon, Paris, 2006.) pojasniti značenje Patočkine filozofije i njegovih temeljnih pojmova za suvremenu europsku misao. Smatra da mu možemo zahvaliti za ideje koje daleko nadmašuju krug sljedbenika i poklonika Patočkine filozofije. Razradom ideje “solidarnost slabih” (ili u doslovnom prijevodu: potresenih) formulirao je principe koji su iz temelja prekrojili duhovnu mapu Europe; pridonijeli rušenju crvenog totalitarizma, tj. komunističkih diktatura, te pridonijeli novoj snazi ujedinjenja starog kontinenta. Do njegova vremena pojam solidarnosti odnosio se na fenomenologiju povezanosti unutar jednog naroda ili među narodima, a Patočka je uspio ukazati na potrebu solidarnosti kao emancipacijskog pokreta koji nikada nije težio “glajhšaltovanju” unutrašnjih raznorodnosti i kontroverzi. A to je zapravo bila i bit disidentskog pokreta koju su prihvaćali malobrojni heretici, demokrati, liberali, antikomunisti i ljevičarski otpadnici, podjednako u Pragu, Varšavi, Budimpešti, Bukureštu ili Moskvi. Primjerice, upravo na tragu Patočkinih misli u Poljskoj se dogodilo nezamislivo; povezali su se katolički tradicionalisti i antiklerikalni intelektualci; formirali su KOR (Komitet za obranu radnika), a potom i pokret Solidarnost, koji je odigrao možda najznačajniju ulogu u rušenju komunizma u Europi. Jednako tako ili slično, dogodilo se u Češkoj s Poveljom 77, a zahvaljujući filozofiji Jana Patočke i u samoj sovjetskoj Rusiji, dva suprotstavljena disidentska pola, otjelotvorena u “vjerujućem” Solženjicinu i “ateističkom” Saharovu, povezala su se u zajedničkom naporu rušenja oficijelnog “marksističko-lenjinističkog” katekizma. Drugim riječima, Patočka je razotkrio kako se “rat protiv imperijalizma” i(li) “rat za mir u svijetu” u rukama totalitarnih vlastodržaca i ideologija preokreće u svoju suprotnost; dolazi do svojevrsne “ciničke demoralizacije” u kojoj se anulira svekoliki respekt prema ljudskom životu kao takvom. Kako Patočka kaže, rađa se nihilizam koji je neograničen u svom vjerskom i ideologijskom smislu i predstavlja novu totalitarnu mentalnu destrukciju. Patočkina fenomenologija solidarnosti slabih pošla je od pretpostavke unutrašnjeg (pre)obrata; kao radikalna konverzija disidentstva transformirala se u “novu energiju demokracije”, ali koja još, na žalost, traži svoje autentične sljedbenike i zagovornike, koji se neće zadovoljiti samo sferom puko političkog, kao što su to (u)činili brojni tranzicijski reformatori regrutirani iz disidentskog pokreta, a kojima po dolasku na vlast nije bilo do istinskih promjena, već samo do osvajanja moći.

Guranje u smrt

Upravo na tom tragu treba tražiti razloge Patočkina angažmana u okviru Povelje 77; drugim riječima, ponašao se i djelovao je građanski odgovorno, usprkos društveno prevladavajućem totalitarnom mišljenju i totalitarizmu kao takvom. U danima patnje i beznađa češkog naroda, nasilja nad ljudskim pravima, slobodom i pravednošću, pod sovjetskim skutom, Patočka je izrastao u jednu od najutjecajnijih osoba Čehoslovačke, ali i uopće srednjoeuropske duhovne i političke scene. Patočkina je zasluga što je uspio intelektualno razobličiti apsurdni i jezivi svijet utopijske ideologije, koja je društvo pretvorila u mučilište; te što je bespomoćno i očajno ljudsko biće, na relevantno filozofijski način, suočio s tim i takvim svijetom, ukazujući mu na puteve izlaska iz svekolike krize u kojoj se našao.

O Patočki, kao o profesoru, filozofu i disidentu, ali i kao čovjeku, mnogo toga možemo doznati iz istraživanja koja provode dva češka povjesničara mlađe generacije, Peter Blažek i Radek Schovanek. Naime, na temelju uvida u policijske arhive, oni pripremaju tiskanje knjige o posljednja tri mjeseca života Jana Patočke, kada su ga intenzivno šikanirale i maltretirale češke tajne sigurnosne službe. Istražujući arhive tajne policije i brojne dokumente vezane uz policijsko ispitivanje Patočke, došli su do spoznaje kako se ovaj slavni filozof držao krajnje hrabro i dostojanstveno pred policijskim inspektorima, tako da su ga na kraju čak i sami “estebaci” počeli respektirati, te se nisu usuđivali primjenjivati golu fizičku silu (što je bila uobičajena praksa u ophođenju s disidentima) kako bi iznudili eventualno priznanje o tomu tko je sve sudjelovao u pisanju programatskih tekstova i pripremi Povelje 77. Istražujući policijsku arhivu, Blažek i Schovanek razotkrili su cijelu mrežu do tada nepoznatih policijskih konfidenata, koja nije bila lišena i određenih bizarnosti. Primjerice, katolički svećenik koji je na izričit zahtjev rodbine (supruge, dviju kćeri i sina) vodio obred pokopa Jana Patočke bio je dugogodišnji agent tajne policije; čak je šezdesetih godina bio član češke katoličke delegacije na Drugom vatikanskom koncilu, a u nekoliko navrata se osobno susreo i s papom Wojtylom; sve donedavno nije bio razotkriven, a sam je Patočka, na žalost, u njega imao puno povjerenje. Iz policijskih je zapisnika vidljivo, tvrdi Blažek, kako su pod dugogodišnjom paskom tajnih službi bili svi koji su dolazili u doticaj s Patočkom, a od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća posebice je bio nadziran njegov zet, filozof Jan Sokol, koji je danas uz Havela nesporna i neprijeporna moralna vertikala češkog društva.

Nakon što je StB doznao da grupa disidenata vezana uz Patočku namjerava istupiti u javnosti s nekakvim proglasom, počeli su intenzivno saslušavati već starog i bolesnog filozofa, a pritisak se povećao do neizdrživosti nakon se Patočka bez dozvole vlasti početkom ožujka 1977. sastao s nizozemskim ministrom vanjskih poslova Max van der Stoelom. U to je vrijeme Povelja već bila objavljena, a zapadnoeuropske države su je zdušno podržale, što je samo dodatno iritiralo tadašnji režim. Iako je policiji bilo jasno kako je iscrpljenom Patočki nužna bolnička njega, namjerno se na to nisu obazirali; zapravo, nastojali su ga svjesno gurnuti u smrt i tako obezglaviti češko političko podzemlje, odnosno disidentski pokret. Ali, smrću Patočke postigli su upravo suprotno.

Ono na čemu Blažek u svom istraživanju inzistira svodi se na konstataciju kako u tajnim dosjeima ne postoji niti jedna zabilješka koja bi na bilo koji način dovodila u sumnju moralni integritet Jana Patočke. U svakom slučaju, možemo se složiti s Blažekom: smrt Patočke bila je od suštinskog značenja, ne samo za kasniji povijesni usud Povelje 77 nego i cijelog razdoblja tzv. normalizacijske Čehoslovačke. Odnosno, njegovo inspirativno djelo i nesalomljivi duh, tinjajuću “palachovsku” vatru nezadovoljstva češkog društva pretvorili su u požar, koji je na kraju i buknuo “baršunastom revolucijom”.