Solidan putokaz

U komunikaciji glazbe prošlih vremena s današnjicom neizbježno dolazi do šumova u priopćajnom kanalu. Za početak, tu su često teško premostive razlike u izvodilačkoj praksi, koje nužno mijenjaju i kontekst percepcije, a samim time i recepcije pojedinog djela. No, na višoj razini još veći problemi mogu nastati u srazu međusobno jedva kompatibilnih duhovnih svjetova. Kada je riječ o opusu Antona Brucknera, zadivljuje, ali još i više uzemiruje njegova iznimna i upravo nevjerojatno bezuvjetna religioznost. Zapravo, ona ne samo da će začudno zazvučati u uhu današnjeg slušatelja, nego je, premda u manjoj mjeri, čak i u njegovo vrijeme već bila prilično anakrona.

Komorna monumentalnost

Nesporazumi s razumijevanjem Brucknera započeli su tako još za njegovog života, a tijekom vremena nužno su se produbljivali. U tom smislu, još se koliko-toliko dobro drže njegove simfonije, koje se, premda ne bi trebalo, može promišljati i bez obraćanja pozornosti na njihovu imanentnu religijsku sastavnicu. Ta se pitanja, međutim, ne mogu ignorirati kad se dođe do Brucknerovih duhovnih skladbi, koje, doduše, jesu dijelom repertoara katoličkih crkvenih zborova, ali ih se u koncertnom kontekstu najčešće ipak zaobilazi. Upravo zbog toga, smion je bio potez Zbora HRT-a i dirigenta Tončija Bilića da program čitavog svog posljednjeg koncerta u ciklusu Sfumato u cijelosti posvete upravo takvim djelima, pri čemu se na programu našla ne samo nekolicina kraćih a capella moteta, nego i monumentalna, ali i zagonetna Misa u e-molu.

Svakako je dobar potez bio smjestiti koncert u Baziliku Srca Isusova, koja i akustički i simbolički toj glazbi bolje odgovara od značenjski relativno neutralnog prostora Muzeja Mimara, u kojem se inače održavaju koncerti Sfumata. Isprva smješten na izdvojenoj i samozatajnoj poziciji na koru, Zbor je najprije u smanjenom sastavu izveo tri antologijska moteta: Ave Maria, Christus factus est i Vexilla regis, između kojih su ubačena i dva kratka Aequalea, u suzdržanoj, ali nadahnutoj izvedbi troje trombonista HRT-ovog simfonijskog orkestra. Transparentnoj izvedbi sâmih moteta, u kojima se na osebujan način sjedinjuju elementi kasnorenesansne vokalne polifonije i romantičarskog harmonijskog sloga, nije nedostajalo efektne monumentalnosti, usprkos, a možda i upravo zbog reduciranog postava pjevača.

Od skrušenosti do ekstatičnosti

S Misom u e-molu Tonči Bilić našao se, međutim, na vrlo skliskom terenu. Između grandioznosti njene ideje i veličine izvodilačkog sastava neoprezno je stavljen znak jednakosti, pa se tako punom sastavu Zbora HRT-a pridružio i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Time je, pak, ukupno više od stotinu pjevača bilo u drastičnom zvukovnom nesrazmjeru naspram tek petnaest fino uvježbanih HRT-ovih puhača. K tome, predimenzioniranost zbora u hiperakustičnom prostou bazilike u Palmotićevoj ograničila je mogućnost za pregledno iznošenje polifonih struktura, pa se izvedba svela tek na kontrastiranje masivnih zvukovnih blokova. Bilić je pritom dobro prepoznao karakter pojedinih dijelova, ispravno potcrtavajući čas kranje skrušene, čas upravo ekstatične izljeve Brucknerove pobožnosti.

No, pri oblikovanju blokova zanemarilo se arhitektoniku cjeline, kojoj bi stabilnost trebale osigurati ne samo naizgled grubo istesane gromade, nego i njihovi suptilni međuodnosi. U širokom rasponu od poniznog početnog zaziva Kyrie eleison do zaključnog vapaja Dona nobis pacem našla se prevelika količina ishitrenih kulminacija, koje su napet i visok gotički l?k skladbe spljoštile na oblik glomazne, ali ravne krovne grede. To, naravno, ne znači da se Tonči Bilić nije trebao latiti Mise u e-molu – naprotiv, on je jedan od rijetkih naših dirigenata koji to djelo može predstaviti na koliko-toliko zadovoljavajuć način, za što je potreban i umjetnički kredibilitet, ali i spremnost na rizik. Njegov konačni rezultat stoga ne treba promatrati niti kao promašaj, niti kao uspjeh, nego prije kao nesavršen, ali ipak solidan putokaz prema nekoj zamišljenoj idealnoj interpretaciji.