Jaroslav Pecnik  

Solženjicin i židovsko pitanje

Kako je već zašao u duboku starost, glasoviti ruski književnik, nobelovac Aleksandar Isajevič Solženjicin (rođen 1918.) još svojim inspirativnim i provokativnim djelima pobuđuje veliku pozornost svjetske intelektualne javnosti. A to ni najmanje nije čudno, jer je svojim bogatim a nadasve dramatičnim životom, u kojem je proživio strahote boljševičke revolucije i ruskoga građanskog rata, kaos i teror staljinizma, golgotu Drugoga svjetskog rata i kalvariju staljinskih gulaga, te potom tegobe disidentstva i gorčinu egzila, ne samo literarno nego prije svega egzistencijalno vjerodostojno (po)svjedočio i oslikao svekoliku tragediju našeg, netom minulog stoljeća. Kao da mu je bilo suđeno proživjeti gotovo sve nedaće koje su tako krvavo obilježile 20. stoljeće i stoga je, dakako, bilo neizbježno i njegovo suočavanje s beskonačno složenim i zagonetnim ruskim židovskim problemom. Naime, Solženjicina je još od samih početaka literarnog stvaranja pratio glas pisca koji otvoreno koketira s antisemitizmom, a te su optužbe posebice eskalirale nakon objavljivanja dvotomnog romana (Kolovoz 1914.), zapravo prvog dijela njegove desetotomne epopeje Crveni kotač o ruskoj revoluciji i građanskom ratu. Pripadnik ruskog emigrantskog kruga, Lav Navrozov, u povodu ruskog izdanja spomenutog djela (1985.), optužio je Solženjicina za neskriveni, gotovo vulgarni antisemitizam; kako kaže: ... tako karakterističan za sovjetskog provincijskog malograđanina, koji je zarad ksenofobne izolacije sklon najfantastičnijim egzaltacijama. Prema Navrozovu, Solženjicinovo je djelo imalo intelektualno jednak učinak kao i zloglasni antisemitski pamflet Protokoli sionskih mudraca, nastao u laboratoriju laži ruske, carističke tajne policije, koja je tim falsifikatom željela okriviti Židove za sve nedaće ruskog društva, kao i za organizaciju međunarodne zavjere u cilju navodnog preuzimanja vlasti širom svijeta.

Ugledni profesor ruske povijesti s Harvarda, Richard Pipes, uključio se u tu raspravu, želeći barem donekle ublažiti optužbe protiv Solženjicina, te je iznio tezu kako svaka razvijena kultura ima, kao svoj svojevrsni nusprodukt, surogat i vlastito “izdanje” antisemitizma, ali da u slučaju živog klasika ruske literature ni u kom slučaju nije riječ o rasizmu, nego se židovska problematika u njegovu djelu tematizira isključivo religijski i kulturološki. Ili, kako tvrdi Pipes: Solženjicin je nesumnjivo pod utjecajem (svjeto)nazora ekstremne ruske desnice kada govori i piše o boljševičkoj revoluciji, ali ujedno je i nesporna činjenica da je ta revolucija bila iznad svega rezultat političke djelatnosti ruskih Židova.

Filozofijski konflikt

Analizom Solženjicinovih promišljanja o židovskom pitanju, kako to navodi D. M. Thomas u dvotomnoj, do sada najtemeljitijoj monografiji slavnog pisca (Solženjicin; stoljeće njegova života), bavili su se i mnogi drugi, prije svega židovski intelektualci, poput Lava Loseva (Lifšica), a koji su, čini se, s pravom upozoravali kako tu nije riječ o rasističkom, nego filozofijskom konfliktu, koji upravo zarad svog “racionalizma” može (za)voditi sablažnjivim zaključcima i (ne)hotimice upućivati rasnoj mržnji i netrpeljivosti. Dakako, u redovima židovske intelektualne elite Solženjicin je imao i svoje vatrene apologete, poput nobelovca Elie Wiesela, danas nesumnjivo jednog od najutjecajnijih intelektualaca svjetske židovske zajednice, koji ga je pokušao opravdati tvrdnjom kako ...Židovi nisu temom njegova interesa..., tj. u djelu ruskog pisca oni su naprosto efemernom pojavom. Glasoviti violončelist Mstislav Rostropovič, dugogodišnji intimni Solženjicinov prijatelj, često je opovrgavao sve optužbe o njegovu antisemitizmu kao posvema apsurdne, te je izjavljivao kako osobno može prisegnuti da u djelu i ponašanju najvećeg živog pisca današnjice nema ni trunke antisemitizma.

Bez ogleda na sve, u židovskoj periodici za društvena, politička i kulturna pitanja, kao i u dnevnom i tjednom tisku, poput Jeursalem Posta, sumnje u Solženjicinov antisemitizam nisu iščezavale. Tako se, primjerice, navodilo – pogotovo u vrijeme kada je bio objavljen drugi tom Arhipelaga gulag – monumentalne, stravične kronike staljinskih koncentracijskih logora, kazamata i čistki, kako se Solženjicin u prikazu logorskih denuncijanata i suradnika NKVD-a (KGB) poslužio isključivo židovskim likovima. Solženjicin se opravdavao dokazujući da mu nakana nije bila optužiti brojne židovske zatočenike sibirskih gulaga kao kriminogene osobe, nego je oslikavao realno stanje stvari, koje je i sam kao logoraš iskusio.

Mogućnost novih pogroma

Raspadom SSSR-a i povratkom Solženjicina iz američkog egzila u domovinu, dodatno su eskalirale optužbe za antisemitizam, posebice nakon njegovih brojnih članaka u kojima je otvoreno, bez dlake na jeziku analizirao sve postojeće slabosti i bolesti ruskog, postsovjetskog društva. Za duhovno i materijalno propadanje Rusije, katastrofalno stanje društva i posvemašnju bijedu, isprepletenu sa sveprisutnim kriminalom Solženjicin je optužio sablažnjivo povezivanje nacionalista i boljševika, odnosno “crvenih” i “bijelih”, a time je samo tjerao vodu na mlin onih koji su za sve negativno što se zbiva(lo) u ruskoj povijesti, prokazivali židovsku i masonsku zavjeru. Jedini lijek za suprotstavljanje tom zlu, pisac je prepoznao u razumnom nacionalnom osvješćivanju, konstruktivnom i kreativnom nacionalizmu, bez kojeg niti jedan narod u povijesti nije izgradio svoje biće (Rusija u provaliji, Moskva 1999.).

Nakon toga, zaredali su prigovori o Solženjicinovu ekstremnom ruskom, pravoslavnom mesijanstvu, tzv. et(n)ičkom socijalizmu, koje je zapravo samo literarno lijepo “upakirano” u nacionalizam, a koji je u novodobnoj ruskoj povijesti rezultirao masovnim antižidovskim pogromima i koji bi u klimi aktualnog ruskog beznađa i sveopće krize iznova mogao u Židovima prepoznati krivce i žrtvene janjce za sve nedaće kroz koje milijunske mase ruskih “mužika” prolaze u ovo više nego tegobno tranzicijsko doba. Naime, nije nepoznato kako brojne ruske antisemitske skupine, poput “Pamjati”, ili politički ekstremisti, okupljeni oko rasiste Žirinovskog, neprestano upozoravaju da glavninu ruskih bogataša, tzv. oligarha, uglavnom čine Židovi, poput Berezovskog, Gusinskog, Abramoviča, Hodorovskog itd., te na njih svaljuju svekoliku krivicu za evidentnu propast ruskog društva. U takvoj atmosferi, strah od ponovnog oživljavanja radikalnog antisemitizma više je nego realno utemeljen.

Židovsko pitanje u Rusiji 1795. – 1995.

Kako bi jednom zauvijek otklonio sumnje u svoj navodni antisemitizam, Solženjicin se upu(s)tio u dugogodišnje istraživanje rusko-židovskih odnosa, te je nedavno u Moskvi (2001.-2002.) objavio opsežno dvotomno djelo, naslovljeno Dvjesto godina zajedno (prošle godine prevedeno i kod beogradskog izdavača Paideia, u ediciji Prizma), u kojem je pokušao obrazložiti sve kontroverze oko svog odnosa prema židovskom pitanju. Na preko tisuću strana, podacima zgusnutog štiva, pokušao je objektivno prikazati rusko-židovske (ne)prilike, odnosno židovsko pitanje u Rusiji u intervalu od 1795., pa sve do danas, tj. 1995. g. Sređujući obimnu dokumentarnu građu, (pre)ostalu nakon svršetka pisanja monumentalne epopeje o ruskoj revoluciji (Crveni kotač), Solženjicin je odlučio iskoristiti tu prebogatu literarnu i arhivsku građu za pisanje povijesnog ogleda o mjestu i ulozi Židova u ruskom društvu, a napose u ruskoj revoluciji.

Prvi tom ogleda naslovio je: Židovi i Rusi prije revolucije, a drugi tom govori o Židovima i Rusima za vrijeme sovjetskog perioda. Međutim, po osobnom priznanju, kako bi na relevantan način situirao rusko židovsko pitanje, bolje rečeno sudbinu ruskih Židova, neminovno je morao i prostorno i temporalno mnogo šire i dublje kontekstualizirati dinamičnost njihove predrevolucionarne, ali dakako i postrevolucionarne povijesti. Istina, zbivanja uoči, tijekom i neposredno nakon 1917. (Februarska, a potom i Oktobarska revolucija), ostala su središnjom temom njegova interesa, ali značaj židovskog elementa u više nego krvavoj boljševičkoj apokalipsi koja je potresla svijet, moguće je posvema shvatiti i razumjeti, tek i jedino ako se rusko židovstvo sagleda u dvostoljetnom kontinuitetu; tj. od vremena naseljavanja Židova u ruski imperij (18. stoljeće), pa sve do masovnog egzodusa Židova iz Rusije, odnosno SSSR-a, u Izrael početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je prema piščevu mišljenju bio otvoren novi period u povijesti ruskih Židova i uopće židovske dijaspore.

Dakle, polaznu točku za analizu židovstva na tlu Rusije, Solženjicin je situirao u vrijeme velikoruske, carističke aneksije Poljske. Nakon toga se broj Židova u Rusiji znatno povećao i počeli su bitno utjecati na stanje (ne)svijesti ruskog čovjeka i društva. Detaljno je opisao njihov socijalni, vjerski i kulturni položaj u ruskom društvu, ali najzanimljivija su upravo ona tri poglavlja u kojima prikazuje ulogu Židova u vrijeme boljševičke represije, nakon pobjede Oktobarske revolucije. Nesporno je, tvrdi, kako je u ruskom komunističkom pokretu broj Židova bio izrazito velik; u prvom, najvišem partijskom organu (Politbirou) bili su: Trocki, Zinovjev, Kamnjev, Sverdlov, Radek, tj. ukupno tri četvrtine članstva činili su Židovi. U ČEKA-i, kao glavnom organu (post)revolucionarne represije, preko 70 posto svekolikog kadra činili su Židovi i Latvijci. Istina, u vrijeme Staljinove strahovlade i Židovi su bili izloženi masovnim deportacijama u sibirske gulage, kao u ostalom i ostali narodni sovjetskog imperija, ali Solženjicin tvrdi kako su kao logorski uznici ipak bili u boljem položaju od drugih, ako se u tim kategorijama krajnje okrutne i nehumane internacije uopće može govoriti.

60.000.000 : 6.000.000

Solženjicin ne negira, dapače ističe činjenice posvemašnje diskriminacije i pogroma Židova u vrijeme carskog samodržavlja, ali tvrdi, kako je svojom studijom samo želio iskazati razočaranje što se u modernoj povijesti Sovjetskog Saveza, a posebice u krugovima ruske židovske dijaspore, manjinsko pitanje židovske emigracije neprestano naglašava, te mu se time daje prednost pred svim onim stravičnim patnjama, kojima je ruski narod bio izložen za cijelo vrijeme krvavog (neo)staljinskog eksperimenta. Prema njegovu mišljenju, nemoguće je ignorirati 60 milijuna žrtava boljševičkog terora u korist šest milijuna židovskih žrtava; time, dakako, ne želi uspoređivati žrtve, ali tvrdi kako mu savjest i intelektualno poštenje nalažu da se o tome napokon otvoreno, bez predrasuda, (pro)govori. To ni najmanje, prema njegovu mišljenju, ne može niti smije iritirati Židove, jer je poznato kako je bio i ostao velikim poklonikom i zagovornikom izraelske države i izraelskog naroda, upravo zarad njihova čvrstog utemeljenja na vjerskim i uopće civilizacijskim vrijednostima judaizma. Dakle, ako im nešto, i to isključivo u povijesti Rusije, zamjera, odnosi se to na njihovo nasilno “unošenje” tzv. internacionalnog bratstva u rusko društvo, čime su bili zapravo nagriženi sami nacionalni i kulturni temelji ruskog društva i pravoslavne duhovnosti. Time, prema njegovu mišljenju, objektivno snose i dio krivice za rusku boljševičku revoluciju i masovne represije kojima su potom svi narodi SSSR-a bili podvrgnuti, a o čemu je jeziva i apokaliptična Solženjicinova povijest logorologije traumatično (po)svjedočila.

Iako je demistificirao brojne ruske predrasude o Židovima, Solženjicin nije uspio ili nije želio otkriti niti kojima se može povezati rusko-židovski (su)život; umjesto o zajedničkom, progovorio je, istina korektno, ali ipak o odvojenim životima dvaju entiteta. Eksplicitno je ustvrdio: ...za našu nacionalnu smrt nisu odgovorni Židovi..., krivac se mora tražiti na drugoj strani, odnosno Rusi se moraju pogledati u ogledalo, te možda tada napokon i shvate povijesne lekcije. Ali, mnogo toga bi, prema njegovu mišljenju, bilo drukčije da su i rusko-židovski odnosi bili bolji i društveno primjereniji.

Tko se može smatrati Židovom?

U uvodu prve knjige autor piše: Nakupile su se u narodnom pamćenju uzajamne uvrede. Ali, ako prećutkujemo prošlost – kada ćemo izlečiti sećanje?. Kako bi razjasnio dinamiku i(li) tragiku ruskog židovskog problema, Solženjicin se kao i mnogi drugi koji su se bavili ovom tematikom, zapitao: tko se to, posebice u ruskim, odnosno sovjetskim (ne)prilikama može smatrati Židovom? Suprotstavljajući brojna tumačenja, primjerice od A. Koestlera, koji je osobenost židovstva prepoznao u religiji, preko Hannah Arendt, koja je upozoravala kako se judaizam izrodio u židovstvo, tj. svojevrstan pogled na svijet, pa sve do sekularnog poimanja židovstva u Solomona Schwartza (istaknutog menjševika), Soljženjicin je sumirajući brojne interpretacije došao do zaključka kako židovstvo nije nacionalnost, nego prije i iznad svega socijalna uloga specifičnog tuđinca, ili kako to definira Aleksandar Melihov, onog koji nije kao svi ostali. Svijest o povijesnoj posebnosti i božanskoj izabranosti, koliko je odmagala, još više je pomagala Židovima u preživljavanju tegoba dijaspore, strahota holokausta i uopće dugostoljetnog zazora esencijalno iskazanog kroz antisemitizam, koji je rezultirao nepojmljivim, (bez)brojnim pogromima i progonima diljem Europe.

Jedinstvenost je židovstva za Solženjicina neprijeporna, ali problemi proizlaze iz činjenice što je sami Židovi različito osmišljavaju i doživljavaju. Za Berđajeva, židovsko pitanje je os oko koje se okreće religijska povijest svijeta, ali povijesnu posebnost i božansku izabranost moguće je prihvatiti samo na način kako je to definirao nekada glasoviti sovjetski disident, a danas jedan od političkih vođa ruske židovske zajednice u Izraelu, Natan Ščaranski: Izabraništvo (je) prihvatljivo samo u jednom smislu - kao povećana moralna odgovornost. Upravo se Solženjicin, oslanjajući na tu tezu, nada i vjeruje kako je samo tako moguće prevladati nesporazume svijeta sa židovstvom i obratno, a ovo pravilo ima posebnu težinu u Rusiji, u kojoj su Židovi i židovstvo ostavili dubok trag, a bez kojeg je nemoguće razumjeti novodobnu rusku povijest, a posebice dramatiku i tragiku sovjetskog razdoblja.

Revitalizacija tabu teme

O Židovima se u Rusiji, od carskih vremena pa sve do naših dana nije moglo niti smjelo otvoreno govoriti. Ako ništa drugo, Solženjicin je svakako najzaslužniji za beskompromisno “razbijanje” ovog tabua, opasnog malignog društvenog tumora, koji je (pre)dugo trovao sve strukture i slojeve ruskog društva. Ali, iako je ovom opsežnom studijom pokušao sa sebe skinuti anatemu antisemitizma, Solženjicin je čini se samo dodatno uzburkao židovske intelektualne krugove, ne samo u Rusiji ili ruskoj židovskoj dijaspori nego je iznova u vodećim svjetskim intelektualnim centrima p(re)okrenuo raspravu o fascinantnoj temi židovstva, kao svojevrsnom univerzalnom civilizacijskom fenomenu, dakako, u ovom slučaju ruske provenijencije. Istina, ostao je dosljedan u svojoj zabludi, tumačeći boljševičku revoluciju kao grandiozan nacionalni, a ne socijalni prevrat. Ustrajno je nastavio prebrojavati koliko je Židova u tim zbivanjima presudno utjecalo na (s)lom ruskog društvenog bitka i nacionalnog bića. Ali, bez ogleda na sve, više je nego upečatljivo, snažnom erudicijom i pravim enciklopedijskim bogatstvom arhivske građe, dokumenata i literature, revitalizirao židovsko pitanje, kao jedno od najbolnijih et(n)ičkih pitanja, ne samo carske i (post)sovjetske Rusije nego uopće svjetske povijesti kao takve.