Sotonski burger

Svijet je još nov.

Još se razvija/mijenja kao da se probija kroz glib svojih pubertetskih trenutaka, u delikatnim i neugodnim fazama fizičkog i emocionalnog razvoja, upravo otkrivajući dlačice tamo gdje ih prije nije imao. Nama se čini starim, ali samo zato što su naši životi tako kratki. Da i ne govorimo kako vrijeme planetima prolazi brže nego nama ljudima. Koliko samo vrijeme brže prolazi ljudima u usporedbi s malim kukcima, koji moraju živjeti usporenim ritmom kako im ništa ne bi promaknulo prije njihova tempiranog nestanka, budući da im životni vijek traje samo 2,5 dana.

Za ostatak svemira Zemlja je samo adolescent koji cmizdri motajući se oko nogu vremešnih svjetova u svemiru. Njezina starija braća i sestra – Jupiter i Venera, na primjer – također se smatraju nezrelima, no u usporedbi sa Zemljom, oni su vrhunac sofisticiranosti, a dijete Zemlja cijelo se vrijeme nastoji ugledati na njih. Budući da se stariji svjetovi ne vole upletati u stvari koje se tiču planeta koji su derišta-huligani, svemir uglavnom ne poznaje naš Sunčev sustav.

A naša ljudska vrsta postoji tako kratko da nas svemir još nije imao prilike otkriti. Potreban je samo jedan treptaj da propusti naš ples kroz stvarnost.

Naprotiv, unutar naše galaktike i izvan nje ima mnogo drugih svjetova koji su znatno stariji od naših. Oni su poput stogodišnjaka, bogalji koji sline po sebi – slina je zapravo izlijevanje vode iz oceana po obali, plimni val koji se ponekad naziva tsunami – i zbog svoje senilnosti sasvim zaboravljaju prirodne zakone i slučajno ubijaju svoje nametnike, koje mi nazivamo živim bićima. Najčešća pogreška senilnih planeta jest ta da se zaborave vrtjeti oko svoje osi, što svijet razdvaja na beskonačan dan i beskonačnu noć, a i jedno i drugo dovode do kraja života na njima. Još jedan način na koji svijet ubija svoje nametnike jest kada se previše približi Suncu, zbog mjesečarenja ili bezbrižnog tumaranja. To svijetu daje lijep brončani ten – ili opeklinu, ovisno o tome koliko se dugo kupao – i u manje od tjedan dana, njegova koža crvena poput raka počinje se ljuštiti i guliti; zajedno s njegovim opečenim životinjama, biljkama i velikim dijelom voda – otkrivajući novu površinu za novi razvoj.

Zemlja neće postati dovoljno senilnom za to, barem ne za naše generacije kao ni za tisuće budućih generacija. Najvjerojatnije će umrijeti puno prije nego što ostari, kada Sunce izraste u crvenoga diva i proguta je u svoj vatreni želudac. Osim ako Zemlja ne pronađe načina da se izdvoji iz svoje orbite i pronađe drugi sustav u kojem će živjeti, a to će, pak, u svakom slučaju uništiti život na njoj.

Zato joj je Bog (koji je Zemlju nazvao razmaženim derištem među svojih devet planeta) dao dinosaure. Dinosauri su bili Zemljine prve igračke, zabavne, VELIKE i zgodne za dječje igre, ali ubrzo su joj dosadili, baš kao što plišane životinje dosade ljudskoj djeci kako odrastaju. Bili su zabavni u fizičkom smislu, ali nedostajalo im je mašte i sposobnosti za zasnivanje društva, pa ih je Zemlja istrijebila.

Tada je Bog Zemlji dao biće koje je bilo sposobno osnovati  društvo – a to je ljudski rod. Dijete Zemlja trošilo je vrijeme poigravajući se nama, gledajući nas kako gradimo civilizaciju, rastemo i napredujemo, a onda bi nas s vremena na vrijeme pogodilo potresima i uraganima. Premda je to okrutno prema ljudskoj zajednici, Zemlja je uništavanje smatrala vrlo zabavnim. To je bilo puno zabavnije nego gledati dinosaure kako se međusobno proždiru.

Danas ljudska vrsta nije dovoljna. Zabava koju nudi samo jedna vrsta igračke kratkog je vijeka i takva igračka brzo dosadi.

Nedavno se Zemlja počela baviti zamisli o razmjeni. Poželjela je svoje igračke mijenjati za igračke svojih prijatelja svjetova. Na tu je zamisao došla promatrajući ljudsku djecu u malim školskim dvorištima, koja su imala figurice akcijskih junaka veoma nalik onima koje posjeduje Zemlja. Jedina je razlika između ljudskih bića i figurica akcijskih junaka ta da figurice junaka dolaze u paketu s raketom i laserskim pištoljima.

Bog je bio taj koji je Zemlji omogućio razmjenu figurica akcijskih junaka. Načinio je vrata nazvana walm, kroz koja Zemlja može dospjeti do bića iz drugih svjetova, vremena i dimenzija. Sada Zemlja može ugrabiti svako stvorenje s bilo kojeg mjesta u svemiru i uvrstiti ga u svoju osobnu zbirku, i time se bavi već cijelo desetljeće.

Dakle, Bog ne dopušta da se Zemlja dosađuje. No, kakva djeca već jesu, zabava kratko traje.

Walm se nalazi u Rippingtonu, koji je danas najnapučeniji grad na svijetu. Prije otprilike pet godina, nije bio tako velik i bio je poznat samo kao prijestolnica Nove Kanade. Walm je sve to promijenio.

U tom je gradu, prije no što je načinjen walm, rođen mladić imenom List (Leaf). Došao je na svijet iste godine kada je Pat Paulsen drugi put izabran za predsjednika Sjedinjenih Država, 1976. godine.

Prenapučeni Rippington svojim je stanovnicima nametnuo težak način života. Mučnu i tešku borbu za opstanak. Život je pretvorio u konfuzno postojanje, s populacijom koju su većinom sačinjavale strane figurice akcijskih junaka, koji bi rijetko savladali domaći jezik, kanadski.

Kada su ostali građani svijeta saznali da je walm uzrok problema prenapučenosti, samo su se zapiljili u svoje zidove i slijegali ramenima. Nikome nije bilo stalo onda, nikome nije stalo danas, ne mare čak ni Novokanađani, a oni su žrtve ove situacije.

Nitko više nimalo ne mari nizašto. Kao da je u zraku neka droga koja čini da se sve doima nevažnim, bez obzira koliko nešto bilo važno. Majka će gledati vlastito dijete kako se grči od boli i umire, ravno u njezinu punašnom krilu, i jedino što će napraviti jest to da će se zapiljiti u svoj zid i slijegati ramenima. A onda će reći, “Čini se da ću morati napraviti drugo dijete.”

Ja zapravo pretjerujem. Nekim je ljudima još uvijek stalo, osobito mlađim ljudima. No velik je dio populacije emocionalno zakržljao i nitko nije uspio dokučiti koji je zapravo tome razlog.

Mogu se sjetiti samo jednoga čovjeka koji je uopće pokušao otkriti uzrok tog problema. To je bio aljaški psiholog koji je to nazvao bolešću, no nije uspio otkriti zašto je toliko ljudi otupjelo duhom. Čak i nakon nekoliko godina istraživanja, jedino do čega je došao bilo je to da su svijet i njegovo stanovništvo očito dospjeli u stanje beskrajne dosade. Nakon četvrte godine, odložio je svoj notes i svoje knjige. I rekao: “Pa dobro.”

Piljeći u svoj zid, sliježući ramenima.

Zbog ovog ili onog razloga, ljudi u Rippingtonu ne dosađuju se u tolikoj mjeri kao ostatak svijeta. Nagađam da je tomu razlog walm, ali nisam siguran. Nije me niti briga.

List je negdje na granici između osjećajnosti i bezosjećajnosti. Do nekih mu je stvari jako stalo, a do drugih, pak, malo. Možda je to stoga što su neke stvari dosadne, a neke mu još nisu dosadile.

Dopustite da se ispravim:

Ja sam List.

Ispričavam se što govorim u trećem licu kada govorim o sebi, no ja sam jednostavno takav. Često se uhvatim da to radim. To je zato što mogu vidjeti u trećem licu. Kamo god u svijetu poželim otići, otići će moje oči. Iskočit će iz svojih duplji i lutati krajem. Baš kao što bi otišao Bog ili filmska kamera. Čak sam i ja sam sebi samo još jedan lik, vrzmam se oko svojega tijela iz Božjih očiju, gledam kako se netko drugi kreće i govori na moju naredbu, svoje vlastito živuće truplo.

Svoje tijelo ponekad nazivam truplom. Jer mi se ono uopće ne sviđa. Dosadno mi je. Puno bih radije živio u tijelu snažna muškarca. Tada bih možda imao više samopoštovanja i ne bih trebao sebe gledati u trećem licu. Moje je tijelo potpuno mlitavo, mršavo i slabašno. Ono jadikuje kada od njega zatražim da se pomakne, a kosti škripe i gunđaju kada se naprežu.

Moje prezime više nije u uporabi. Ja sam jednostavno List. U početku mi je prezime bilo Cable, ako se dobro sjećam, ali Cable više nije u optjecaju. Ja sam samo List. I ne mislim da moram imati prezime.

Ponekad se osjećam jadno i mislim da je to smiješno.

Moji su roditelji bili g. i gđa. Cable, ne sjećam se njihovih imena. Siguran sam kako se ni oni ne žele sjećati mojega. Zapravo, bilo bi bolje da pamte moje ime. Oni su mi dali ovo kukavno ime za slabića.

Rekli su mi, “List je također i ime za osobu, a ne samo raslinje na stablima i biljkama.”

Međutim, oni su mislili na Liszta (s kratkim “i” – op. prev.). Liszt je osoba, a List je samo list.

Divno, ha? Ja sam list, nisam ljudsko biće kao što su mi to jednom rekli roditelji.

Ljudi su uvijek mislili da su moji roditelji hipiji jer su me nazvali List.

Odgovorio bih: “Ne, smatrajte ih idiotima.”

Svoje ime ne bih pisao velikim početnim slovom da me nisu nazvali List. Moja osobnost zahtijeva pisanje malim početnim slovom, kao mike ili bobby, stephen ili joey. Kada tako napišete svoje ime, to pokazuje da se osjećate inferiornim u odnosu na ostatak svijeta, a ja se svakako tako osjećam.

No, kada bih svoje ime napisao malim početnim slovom, netko bi mogao pomisliti da sam ja uistinu vegetacija koja raste na stablima i biljkama, a ne osoba. Možda bi čak i Bog u to povjerovao. A ujesen, kada se sve lišće smežura i padne s grane kako bi uginulo, i ja bih se smotao u šuštavu lopticu i pao s površine planeta da se ugušim u područjima svemira u kojima se ne može disati.

Ni govor mi baš ne polazi za rukom. Ponekad sam posve zbunjen. Razlog je tome što sam uzimao previše droge kada sam išao u srednju školu. Zapravo, u tom razdoblju nisam išao u srednju školu. Bio sam izbačen. Kada kažem nešto poput “onda kada sam išao u srednju školu”, obično mislim: “onda kada sam trebao ići u srednju školu.”

U svakom slučaju, tada sam uzimao puno Felixa, snoopija i sjemenki krastavca– onda sam imao novca za takve otmjene droge. Također sam uzimao puno opijuma, ali obično kada bi me počastili prijatelji. Nitko zapravo ne prodaje opijum uvjeren kako postoji tržište za tu stvar. To je u osnovi prljava, kemijska verzija Groo-a.

Nakon što su moji roditelji, g. i gđa. Cable, shvatili – a trebalo im je neko vrijeme da išta shvate – da sam pisanje zadaća zamijenio uzimanjem skupih droga koje mijenjaju svijest, zaključili su da bi za njih bilo najbolje da više nemaju dijete.

Zato sam napustio roditelje, otišao svojim putem, radio u trgovinama na uglu i mislio kako im nedostajem. Ali nisam i neka idu k vragu.

Jednog sam dana nazvao gđu. Cable (majku) da je upitam nedostajem li joj. Nakon mojeg pitanja uslijedila je duga stanka. Siguran sam da je samo piljila u svoj zid, sliježući ramenima. Stoga nisam nikada više ponovno nazvao.

Kada sam se osamostalio, prešao sam na droge koje je bilo lakše nabaviti. Zapravo ih ne mogu povezati s pravim drogama. To su bile samo kemikalije, proizvodi za kućanstvo koje možete kupiti u bilo kojoj/svakoj trgovini. Osvježivač zraka bio je prvi proizvod koji sam isprobao. Bio je osvježavajuć, poput pjenušave kupke za mozak. I sredstvo protiv kašlja  također je bilo dobro, ali vid bi vam pomahnitao poput stroboskopskog svjetla i bilo bi vam zlo. Poslije sam eksperimentirao/poigravao se svime što je u sebi imalo otrovne sastojke. Od nekih bih stvari bio stravično bolestan. Neke su me stvari mogle ubiti. Mrzim kada se prisjetim tih dana.

Oko petnaest mjeseci nakon što sam otišao od kuće, zbog tih sam droga bio trajno poremećen. I nisam izliječen.

Zbog eksperimentiranja s drogom više ne mogu komunicirati kao što to čini ostatak svijeta. Moj je mozak zatočen negdje daleko od stvarnosti, moje je razmišljanje besprijekorno, ali mi glas ne zvuči kako treba kada izgovaram svoje misli. Zamuckujem i treba vremena da se moje misli pretoče u razumljive riječi. Možda je to moj problem, razmišljam u obliku misli, a ne riječi.

Također ne mogu dugo zadržati pozornost.

Govor mi je s vremenom postalo toliko napornim da sam od njega odustao, gotovo potpuno, pa sada imam gomilu slobodnog vremena za razmišljanje, u čemu zapravo uživam. Kome uopće treba glas? Šutim cijelo vrijeme, obično govoreći u svojoj glavi, razgovarajući samo s najboljim prijateljem i onima koji su obdareni strpljenjem. Sudjelujem u razgovoru, na neki način, ali svoja stajališta izražavam samo samome sebi, u svome umu, i nitko ih ne uspijeva čuti.

Imam prijatelje, mnogo prijatelja. To je čudno, sada kada o tome razmišljam, budući da sam tako nedruštven i lud u mozak i sve to. Oni misle da sam zabavan jer sam takav, tihi lik u društvu. Svako društvo ima jednog takvog. Valjda. Netko mora biti u pozadini, slijediti mnoštvo. Kažu da se pojavljujem i nestajem, a da nitko od njih to ne primijeti. Ponekad kažu da sam duh. Ponekad kažu da imam čarobne moći.

S obzirom na to da puno ne govorim, ispisujem riječi na svoje majice kao bih se izrazio svijetu. Na jednoj sam napisao “duh”. Na drugoj “rob”. Najviše je kazivala majica na kojoj je pisalo “obogaljen”.

Druge majice poručuju ljudima: Ja sam sendvič, Ja sam dildo i Ja sam pijani vozač koji je ubio vaše dijete – u pokušaju da budem opak.

No, moj glas nije jedina stvar koju su droge upropastile. Najgore je ono što mi se dogodilo s vidom. Potpuno je razlomljen, pomalo sličan LSD-u. Sve što gledam neprestance se kreće i rastapa, kao da je svijet načinjen od vode, struji prema dolje i uokolo, pa onda opet prema gore.

To je, valjda, poput shizofrenije, no moje su misli posve normalne. Možda je to napola shizofrenija; moje su misli zdrave, ali vid nije. Možda je to stvarno shizofrenija i ja samo mislim da sam zdrav. Ne znam. Samo znam da moram kroz to prolaziti sam.

Ja vodeni svijet nazivam Lelujavim svijetom.

Moji ga prijatelji nazivaju očima LSD oceana.

Ali – mogu vidjeti u trećem licu, a da sve nije lelujavo, hvala Jahvi (ili kako već Bog želi da ga se naziva), pa mi toliko ne nedostaju stare oči.

Ponekad mislim da sam sretan što posjedujem svoje Božje oči, baš poput ljudi koji na televiziji kažu da su sretni što su obdareni parapsihološkim sposobnostima. Zbog Božjeg suosjećanja mogu vidjeti na taj način, premda nikada nisam bio VELIKI poklonik Boga. Jednom ću dokučiti zašto. On mi ih je dao.

Možda sam ja njegov sin, poput Isusa Krista, no sin kojega smatra onim problematičnim od svoje dvoje djece. Tko zna...

Povremeno uživam u svojem lelujavom svijetu. On me može uljuljkati u umirujući huk koji opušta svaki napeti živac u mojem tijelu. Naravno, teško se kretati kada ne vidiš normalno, no to je ponekad umirujuća ljepota.

Jednom sam upitao liječnika, “Što nije u redu sa mnom?” Mislio sam da mi neće vjerovati. Ni ja ne vjerujem sam sebi. Tko je ikada čuo za oči LSD oceana? Ali liječnik je samo piljio u svoj zid, ne pokazujući samilosti.

A onda je slegnuo ramenima.

Rekao je, “Uvijek nešto nije u redu s nekim.”

S engleskoga prevela Mirna Vilišić.

Ulomak romana Satan Burger, Eraserhead Press, 2001.