Nataša Govedić  

Spasonosna riječ i njezina zavjetna težina

Grčka je mitologija povijest svega nekoliko kraljevskih obitelji, ali baš kao i u slučaju Biblije, ujedno je riječ o nezavršenom i k tome komunalno oblikovanom tekstu, čije su verzije ispisivali i dalje ih variraju veoma različiti tumači. Homerski korpus grčkih mitova, kao prva zapisana i usustavljena verzija dugotrajne usmene predaje, vjerojatno je najutjecajnija ili najviše ponavljana redakcija mitske građe, no jednako je važno kako su je artikulirali i samim time radikalno prevrednovali i mnogi drugi antički pjesnici i pisci, baš kao i kasniji preuzimači. Jedan od novijih je i suvremeni njemački dramatičar Roland Schimmelpfennig, čijeg je Idomeneja (2008.) u splitskom HNK-u preveo i režirao Rene Medvešek, a zagrebačka ju je publika mogla pogledati kao prvu predstavu ovogodišnjih Gavellinih večeri, selektorice Mire Muhoberac.

(Po)ratni General Schimmelpfennig izabire junaka koji strada zbog zavjeta poklonjenog bogu mora, Posejdonu. U zamjenu za vlastiti život, ugrožen olujnim nevremenom, vojni zapovjednik Idomenej obeća bogovima da će po povratku na Kretu žrtvovati život prve osobe koju susretne. Oluja mine, Idomenej preživi. Prva osoba koju susretne na svom otoku bit će njegov sin. Za razliku od biblijskog teksta o Abrahamu i Izaku, u kojemu božja ruka u posljednji čas zaustavi žrtvovanje djeteta (zamijenivši Izaka ovnom), ili mitskog svjedočanstva o Ifigeniji koju Agamemnon pristaje žrtvovati za dobar vjetar i ratnu sreću, a koju također tik pred smrt spašava božica Afrodita (zamijenivši je srnom), Idomenejev sin jedan je od mitskih protagonista koji ne preživi roditeljski zavjet. Na tom mjestu priču otpočinje drobiti, raz(g)rađivati i motivski “premještati” Roland Schimmelpfennig, nudeći nam desetak mogućih ishoda Idomenejeva zavjeta pred licem smrti. Gotovo svi su ishodi tragični, što nije slučajno povezano s činjenicom da je riječ o junaku koji se upravo vraća kući nakon desetogodišnjeg Trojanskog rata. Sječa mrtvih u kojoj je sudjelovao na bojnom polju još je jednom ponovljena ili odzrcaljena kroz događaje na moru, gdje Idomenej u neveremenu gubi čitavu svoju flotu, svih sedamdeset i devet brodova s oko četiri tisuće ljudskih duša. Kako bi to itko mogao preživjeti?

Lica iz sjene Predstava započinje tiho. Iz polumraka se prema publici polako, korak po korak, oprezno kao da prikupljaju hrabrost, približava grupa ljudi, svakodnevno odjevenih. Njihova zbijenost i mnoštvenost odmah priziva iskustvo drevnog kora, točnije rečeno kora kao središnjeg protagonista tragedije, kao, primjerice, u Euripidovim Trojankama. To nije samosvjesna, vladarska grupa. Prije će biti da su pred nama izbjeglice nekog vremena, s oklijevanjem se približavajući mjestu katastrofe. U kor su uključeni splitski glumci raznih generacija: Nenad Srdelić, Snježana Sinovčić Šiškov, Anastasija Jankovska, Nikša Arčanin, Trpimir Jurkić, Petra Kovačić Pavlina, Sara Ivelić, Mia Čotić, Pere Eranović, Bojan Brajčić. Čim progovore, jasno je da će njihova perspektiva varirati između svjedoka i sudionika. Status osobnog teksta pri tom nije uspostavljen prelaženjem likova u prvo lice jednine, nego načinom na koji se tekst izgovara. Prisnije ili deklarativnije. Otvorenog ili službenijeg, zatvorenijeg lica. U dva ili više glasova, s namjerno različitim ili usuglašenim intonacijama. Ali uvijek u zajedničkom okružju. U izvrsnom prijevodu Renea Medvešeka, svaka riječ ima zaokruženost i težinu slobodnog stiha, dakle sačuvana je pomalo usporena svečanost tragičke pjesme. I dok se pojedine replike izgovaraju uglas, fokusirajući nas na kolektivni izvještaj o stradanju (etički naglašavajući da tamo gdje strada jedan, stradaju svi), mnogo je i rečenica koje dobivaju težinu osobnog komentara kroz solističko obraćanje publici. Hipnotička dimenzija te izvedbe postignuta je odlukom da se nit grupne, mnogoglasne povezanosti na sceni nikada ne prekida, na taj način ne dopuštajući zatvaranje interpretacije. Korifej samo zakratko istupa, vraćajući se iznova i iznova u pulsiranje okupljene grupe.

Kovitlac mitske predaje Zbilja, pita dramatičar, je li Idomenej zbilja prvo ubio sina pa sebe? Ili su Idomeneja ubili, raščerečili i naopako na stablo objesili mornari nakon što je žrtvovao sina? Je li kretski vladar ipak dopustio sinu da pobjegne i time izazvao presušivanje svih bunara na Kreti, tako još jednom pogodujući sve većem i većem broju mrtvaca koji zbog Idomeneja silaze u Had? Je li ga dočekala vjerna žena ili preljubnica? Je li u njegovoj ložnici spavao neprijatelj, trgovac robljem i Argonaut, Nauplij? U koga je bio zaljubljen Idomenejev sin? Elektru ili siromašnu ribarevu kći? Je li imao potomstvo? Je li mu itko na otoku pokušao pomoći? Zamijeniti ga na žrtveniku, recimo, psom lutalicom? Ili se sve između oca i sina dogodilo tako brzo i tako neumitno da nitko nije stigao intervenirati? Je li moguće da bogovi “zaborave“ ili otpuste zavjet koji su primili? Je li Idomenej trebao mirno prihvatiti svoju smrt u utrobi mora, “kao u placenti majčine utrobe”, veli Schimmelpfennig, ili je posve prirodno da se opirao smrti, vapeći glasom Nenada Srdelića kako nikako, nikako nije spreman? Je li pravo lice Idomeneja smrknuto, hrabro zagledano u publiku, mirno i tužno, kakvim ga igra Trpimir Jurkić – ili je to lice koje u sebi još uvijek ima entuzijazam nade kakve mlade djevojke, Sare Ivelić ili Anastasije Jankovske, koje svim srcem, ali i golemom naivnošću, žele zaustaviti ritam zločina? Ovako veli dramatičar: “Cijena preživljavanja je smrt djece“. I kasnije: “Nisi li ti u Troji ubijao djecu? Samo zato jer je sad tvoje vlastito u pitanju nemoj oklijevati.“ Kor stalno intervenira: “Ne mogu oni tako razgovarati.“ Ali razgovori se ipak nastavljaju. “Tlapnja čovjeka tako lako uništi“, komentiraju glasovi.

Vjerodostojnost svih varijanti Kao i u najranijem korpusu antičkih mitova, nijedna od Schimmelpfennigovih verzija Idomenejeva povratka na Kretu ne “zamjenjuje” niti ne poništava one prethodno zapisane ili izgovorene. Mit jednostavno ne operira po principu brisanja, izostavljanja ili izbacivanja svojih sastavnica; uvijek je na djelu uvažavanje, nadopisivanje, proširivanje opsega interpretacijske partiture, dodavanje novih instrumenata, usložnjavanje ideologija pravičnosti. Riječima komparatista Petera Buriana: “Grčka tragedija oblikuje grandioznu zbirku varijacija na relativnom malom uzorku legendarnih i formalnih tema, zauvijek ih ponavljajući i nikada ne uspostavljajući konsenzus, iz čega proizlazi da tragedija nije samo intertekstualna u našim čitanjima, nego i u svojim kompozicijskim načelima.“ Kanon je, dakle, ovdje shvaćen (poetički i politički) kao neomeđiva otvorenost i heterogenost tradicije, odnosno kao poziv na reinterpretaciju. U djelima hrvatskih dramatičarki kao što su Lada Kaštelan ili Ivana Sajko svakako možemo pratiti kako se aktualni spisateljski glasovi našeg jezika pridružuju navedenom mitotkalstvu.

Zavjetna težina Idomenej, kao dosad najkompleksnija i redateljski ponajmanje spektakularna Medvešekova predstava, pokazuje nam da je riječ o kazališnom čovjeku koji izvanredno senzibilno radi s tragičkim materijalom, kao i s temom riječi koja apsolutno obvezuje. Napomenimo da se zavjet u suvremenoj etici shvaća jednako ozbiljno kao i u Homerovo ili Pascalovo doba: Ghandijevih Jedanaest zavjeta (imenovat ću ih: nenasilje, govorenje istine, samodisciplina, neprisvajanje tuđeg, sloboda od nepotrebnog vlasništva, svakodnevni rad, neustrašivost, umjerenost u jelu, ravnopravnost svih religija, služenje susjedu, služenje čitavom čovječanstvu) smatraju se temeljem golemog stabla empatijskog, baš kao i aktivističkog djelovanja. Zavjet pri tom nije privatni deal s bogovima ili bogom, nego pokušaj da ono najdragocjenije, svoje dijete (kako to formuliraju mnoge mitske tradicije), podižemo riječima koje obvezuju na velikodušnost. Idomenej bira upravo suprotno: bez obzira na rizik ugrožavanja tuđih života, bira sačuvati vlastito trajanje. Idomenej je, stoga, srodnik Fausta: teži jedino vlastitom spasu. Faustu je blizak i po tome što mu zavjetna riječ (dapače: ugovor) spašava život, no on i dalje sumnja u vlastito obećanje. Možda iza svih bogova čuči još neka nezamislivo svemoćna sloboda, zbog koje ni bogovi ne podliježu Nužnosti? Zanimljivo je da židovska tradicija dosljedno upozorava da zavjeti lako mogu postati oblik sebične idolatrije, kao i da je najbolje na sebe ne preuzimati nikakva “apsolutna obećanja”, pogotovo ako ne možemo jamčiti nepokolebljivu čistoću svoje namjere. U budističkoj filozofiji, zavjet dajemo sami sebi i njime se obvezujemo na veći stupanj ranjivosti i suosjećajnosti prema tuđem stradanju. Te primjere navodim zato što i Schimmelpfennigov tekst i Medvešekova režija bez ikakve vjerske agitacije vode publiku prema središnjim etičkim pitanjima posvećenog života. 

Politički je predstava nešto drugačije pozicionirana: Medvešek je u programskoj knjižici diskretno povezuje s novinarom i ratnim izvjestiteljem Sinišom Glavaševićem, kao glasom koji je učinio dijametralno suprotno od Idomeneja – ponudio je vlastiti život u zamjenu za svjedočanstvo o vukovarskom stradanju. To nije prva prigoda u kojoj Rene Medvešek nastupa kao čuvar i/ili intepretator Glavaševićeva glasa, na taj način otkrivajući i bitnu figuru svoje osobne zavjetologije. Predstava, međutim, nije pledoaje za žrtvovanje, već umjetnički napor da promislimo mnoge dimenzije djelotvorne, spasonosne, baš kao i kukavičke riječi. Završna replika ne osuđuje Idomeneja, što možda smatram najvrednijim u čitavom uprizorenju. Citirat ću dramatičara: "Žrtva ljudskog života, ili mnogih života, nije ništa drugo doli izrod obijesti i straha, pohlepe i krivnje, i vjera u takvo što, nalog koji to traži, pravo na takvo što, navodna nužnost, ne postoji, tlapnja je.