Spasonosna samoća prezrene ženskosti

Karibi. Ako je suditi po svakodnevnom govoru Karibi su, za većinu stanovnika Hrvatske, sinonim za mjesto gdje se ostvaruju žudnje za najvećim užitkom. Čarobno mjesto dokolice, putenih zadovoljstava svih vrsta, mjesto do kojeg se stiže nakon zarade ili nasljeđivanja veće sume novca, kada se više ne mora ni razmišljati, a kamoli participirati u svakodnevnoj iscrpljujućoj borbi za osnovnu egzistenciju. Karibi su maštarija o slobodi nesputanosti, lagodnom obitavanju, budimo iskreni i ne samo za stanovnike Hrvatske, nego većinu ljudi što nastanjuju kontinent Europa. Razvoj turizma odavno je, barem fotografijama, zanosnost tog otočja približio najsiromašnijima, a oni najbogatiji odavno ga hodočasnički obilaze u potrazi za, valjda, srećom? I već pri promatranju na geografskoj karti gdje je Karipsko otočje skup mrljica što označavaju otoke Dominica, Antigua, Barbuda, Trinidad i Tobago, St. Lucia, St. Vincent, Aruba, Grenada, British Virgin Island, US Virgin Island, Martinique i mnoge druge, smještene u Atlantskom oceanu između dviju velikih fleka, kontinenata Sjeverne i Južne Amerike, teško je suspregnuti onaj infantilni zov za nesputanom igrom – gledani tako podsjećaju na stijene i kamenje što izviruju kada se rijeka povuče i omogući nam da, skačući s jednog na drugi prijeđemo s jedne na drugu obalu. Gdje nas neizostavno, upravo zbog uspješno pređene prepreke, čeka bolji, ljepši, ugodniji život. Bilo bi nepravedno generalizirati, no većina stanovnika Europe Karibe će počastiti nazivom raj zemaljski kojem valja težiti i, ako smo ikako valjani, konzumirati barem jednom u životu, barem kao odredište medenog mjeseca.

Priroda je, rekli bismo, tamo bila darežljiva – oblici, vizure, boje, okusi, mirisi impresivni su. Toliko da ni rušilački naleti tornada ne mogu umanjiti maštariju o nepomućenoj sreći, onoj bezbrižnosti i lagodnosti koju ćemo svakako dostići ako ćemo, na ovaj ili onaj način, steći dovoljno novca da odemo – no ne samo biti u tom zemaljskom raju, nego s balkona bungalova ili hotela distancirano promatrati ono u čijem nastanku nismo sudjelovali. Istovremeno mrzeći one koji s drugog balkona uzimaju komadiće užitka u koji su investirali svoj novac i zamišljajući kako bi se dogradnjom, pregradnjom, novim sadržajima zabave to mjesto moglo učiniti još boljim izvorom užitka. Koji na životu, donoseći, prinoseći, čisteći i glancajući, nevidljivo i šutke održavaju turistički radnici. Lokalno stanovništvo koje nikada neće moći uzvratiti posjet. Ili barem ne na isti način.

Presjecišta kolonijalizma, postkolonijalizma i feminizma

Eunice Paul, početkom dvadesetog stoljeća, bila je pralja na otoku Dominica, imala je šestero djece i samo jedan stol u kući. Stol na kojem su se svakodnevno izmjenjivali svežnjevi prljavog i čistog rublja i na koji će jednog jutra mladi policajac Alfred Richardson spustiti dva zavežljaja – jedan s prljavim rubljem i drugi s nekoliko dana starom djevojčicom – Xuelom Claudette za koju će se Eunice, istom ravnodušnosti kao i prema svojoj djeci, brinuti nekoliko narednih godina. Jer njezina je majka umrla onog dana kada se ona rodila. Negdje između četvrte i pete godine Xuela je u igri razbila najvrjedniji komad Eunicina siromaštva – tanjur sa slikom idealizirane engleske provincije iznad koje je pisalo – raj.

Taj slijed nesretnih događaja početak je knjige Autobiografija moje majke Jamaice Kincaid, što ju je u prijevodu Nikole Petkovića objavio nakladnik Profil. Tim slijedom nesretnih događaja autorica nas uvodi u priču o mladoj ženi u potrazi za identitetom i jezikom sputanom nepoznavanjem majke, nebrižnim ocem i koloniziranom zemljom, a čijim se pravilima, svoj boli i porazima usprkos, izmakla. Autobiografija moje majke, kao što je istaknuto na koricama, ona je vrsta autorskog rukopisa koji postaje predmetom “mnogih rasprava o presjecištima kolonijalizma, postkolonijalizma i feminizma”. Kroz tu višeslojnost dvostrukih, pa i trostrukih diskriminacija autorica nas vodi ponekad dirljivom metaforičnošću (“…na vrhu karte bile su riječi ‘Britansko carstvo’. To su bile prve riječi koje sam naučila čitati’’), ali mnogo češće jasnim iskazima, ponekad i duhovitima, kojima bez imalo uvijanja razotkriva bijedu kolonijalnog blagostanja, bijedu koja jednako pogađa i poražene i pobjednike (“Kongregacija je stajala na stepenicama, odlazeći iz crkve u vrelinu, ojačana, kao da su svi u njoj uvjereni kako na sebi nose zaštitu blagoslova, namijenjenog samo njima; (…) Mahnuli su jedni drugima pozdravljajući se, i vratili kućama gdje će popiti šalicu engleskog čaja, iako znaju da stabla čaja ne rastu u Engleskoj, i kasnije te večeri, prije nego što legnu u krevet, popit će šalicu engleskog kakaa, iako znaju da stabla kakaovca ne rastu u Engleskoj’’).

Pobjednik i poraženi, krvnik i žrtva u istoj osobi

Xuele je cijeloga života, od onog dana kada se rodila i ostala sama, bila smetnja svemu što je proizveo kolonijalni imperijalizam. Bila je smetnja ocu koji je u potpunosti prihvatio kolonijalnu vlast, dapače postao njenim beskrupuloznim, korumpiranim zaštitnikom i čuvarem, učiteljici afričkog podrijetla koja je nije voljela jer je u njoj vidjela samo onaj dio genetskog koda istrijebljenih Karibljana kojima je pripadala njena majka i zato što je iznevjerila istinu o tome kako djevojčice ne mogu naučiti školsko gradivo. Bila je smetnja maćehi i polusestri koje je sažalno promatrala kako ne mogu biti prijateljice ni međusobno niti njoj, bila je smetnja društvu i kada se, poražena, udala za engleskog liječnika kojeg nije voljela i zbog odmazde društva s njim morala otići živjeti u omanje planinsko mjesto. Bila je smetnja imperiju, jer je odbila ići u crkvu. Ta aktivnost, odlaženje u crkvu koju su sagradili nasilno dovedeni afrički robovi, a kojoj su pribjegli mnogi njihovi potomci, bila je “još jedna presuda. I ona je označavala poraz, jer u što bi se pretvorio konačan ishod života poraženih i osvojenih da nisu počeli vjerovati u bogove osvajača?”.

Jamaica Kincaid ovom knjigom nije razotkrila samo odnos samodopadnog oficijelnog kolonijalnog diskursa i bespomoćnog francuskog patoisa, “izmišljenog jezika ljudi koje nitko ne poima stvarnima – ljudi sjena, zauvijek poniženih, zauvijek na dnu”, nego je nemilosrdnom pravednošću kritici podvrgla i postkolonijalnu domaću vlast, kao i interpretatore/zaštitnike potlačenih kojima često posuđuju svoj glas samo radi osobne koristi. Bez obzira na to što je Xuela bila upućena u školu, dapače “dulje od bilo koje djevojčice” a da bi postala učiteljica, ne zbog spoznaje oca o potrebi obrazovanja, nego da bi i nju, kao i svoj dom i posao, ukalupio u britanstvo puno mržnje prema svemu domorodačkom, ostaje trajno priznanje da je obrazovanje važno, a čemu nova vlast, ona od stjecanja nezavisnosti 1981., ne pridaje gotovo nikakvu važnost. Pa i kada ju je ignorirao, pa i kažnjavao, Xuela je oca kao primjer internaliziranog hegemonijskog diskursa promatrala sa sažaljenjem i razumijevanjem – “I u mom ocu istodobno su živjeli i pobjednik i poraženi, krvnik i žrtva: odabrao je, ne slučajno, ogrtač prvoga, uvijek prvoga; ne govorim da je bio u sukobu sam sa sobom; samo želim reći da je dokazao kako je uobičajeno human, jer i sveci među nama koji ne izaberu društvo onih s visoko uzdignutim glavama i koji se priklone ljudima pognutih glava, znaju kako će, na kraju krajeva, i sami zbog tog izbora, jednoga dana biti primljeni u društvo onih čije su glave uzdignute visoko”.

Samoća – izvor užitaka

Najsnažniji efekt i, čini se, najvažnija razina ove knjige osviješteni je glas ženskog roda, onaj glas koji “elaborira poziciju koja razotkriva patrijarhalnu kolaboraciju kolonizatora i kolonizovanog” (Gayatri Chakravorty Spivak, Kritika postkolonijalnog uma, Predgovor izdanju na srpskom jeziku). Još u dječjoj dobi Xuela je, tako sama i nezaštićena, otkrila toliko potreban spas – samoću. Onu samoću koja kao izvanjskost slijedi i doživjela ju je svaka žena koja je prepoznala nepravednost pritiska kakve patrijarhalne manire, ali koja je istovremeno kao nutrina ženskosti prostor najvećih bogatstva i slobode. U Xuelinom slučaju kao paradigmatskom, ta je samoća tako bila izvorištem najvećih tjelesnih i spoznajnih užitaka, ali i najstrašnijih boli i poraza, i znala je da će tako biti od najranije mladosti. “Promatrati ljudsko biće od djetinjstva, vidjeti kako se netko rađa, poput novog cvijeta, svaka latica čvrsto uvijena u drugu, onda prirodno otvaranje i širenje, cvjetanje, život toga cvijeta, sigurno je nešto prekrasno. (…) Nitko me nije promatrao niti opažao, promatrala sam i zapažala samu sebe; nevidljiva bi struja iz mene izlazila i k meni se vraćala. Zavoljela sam samu sebe iz prkosa, iz očaja, jer nije bilo nikoga drugog. Takva ljubav može proći, ali samo može proći, to nije najbolja od ljubavi, ona ima ukus nečega što je predugo stajalo na polici tako da je užeglo, i ako se pojede, okrene se u želucu. Može proći, može proći, ali jedino zato jer nema ničeg drugog da ga zamijeni, ali nije za preporučiti”.

Svoje je tijelo i pripadajuću mu seksualnost ostavljala slobodnima za užitak i onda kada su proizlazili iz odnosa s muškarcima koje nije voljela, koji bi je uzimali i da se opirala. Jedan od njih, prijatelj njezina oca kod kojeg je stanovala tijekom školovanja u glavnom gradu, začeo je u njoj novi život, koji će, u životnoj odluci neimanja djece, otjerati gorkim napitkom, vrišteći od bolova. Premda je doživjela iskrenu, obostranu ljubav s muškarcem koji je pripadao i drugim ženama, svjesno odbila pripadati rasi, svjesno odbila prihvatiti narod (jer, nije imala “hrabrosti podnositi zločin njihovih identiteta”) priznala je poraz, nemoć pred strašnim sudom patrijarhata koji sustiže podčinjenu – ženskost. I udala se za liječnika koji ju je obožavao, “bio je kao većina muškaraca opsjednut aktivnošću koja mu baš nije išla od ruke, ali primao bi savjete i uzimao upute i ne bi se bojao raditi ono što mu se kaže, niti bi se sramio kada bi spoznao da ne zna sve ono što se može činiti. Bio je opsesivno zainteresiran za preuređenje zemljišta (…) jer to je, bez obzira koliko bezazlen se činio, u stvari bio osvajački čin”. Iako ih je prezir društva otjerao iz urbanog središta, taj ju je brak zaštitio od možda i prerane smrti. Ona je znala bitnu razliku. On je bio čovjek koji “sjedi na platou, ne na zemlji i sve što vidi – plodne ravnice, široka polja, visoke planine s duboko ukopanim zlatom, nemirna mora, mirne oceane – sve to mu, uvjeren je sa željeznom sigurnošću, po prirodi stvari, pripada”. Pa je mogao postaviti pitanje “što pokreće svijet?” i “odgovor je dug nekoliko tomova knjiga”. Za sebe je mogla samo ustvrditi – “Ne posjedujem ništa, nisam muškarac. Pitam se što pokreće svijet protiv mene i svih koji su meni nalik. Ne posjedujem ništa, ne nadgledam ništa, luksuz odgovora ne proteže se do mene”. Ona zna da samo muškarac može živjeti riječi crkvene himne “O, Isuse, obećao sam ti /Služiti do kraja /Budi uvijek uza me/ Gospodar i prijatelj”. Ma koliko se međusobno potiralo, bilo nemoguće biti gospodar i biti prijatelj, muškarac to želi. Jer zna da svijet pokreće – “odobravanje, izdaja i ubojstvo”.

Majka koja nije trebala imati djecu

Jamaica Kincaid pseudonim je Elaine Potter Richardson rođene 1949. na otoku Antiaui u Karipskome moru, a odakle će je majka i očuh 1965. poslati u Westchester, New York da radi kao dadilja. Nakon studija fotografije na The New York School for Social Research, počinje i sa spisateljskim radom, objavljujući u časopisu Ingnue. Obitelj se protivila njezinu pisanju, pa je 1973. promijenila ime i nastavila raditi za The New Yorker gdje će upoznati i budućega supruga, kompozitora Allena Shawna. Premda će mnogi u ovoj knjizi pronaći još mnogo razina, preklapanja vrsti opresija, vidljivih i prikrivenih hegemonijskih obrazaca, paradoksa gubitničke pozicije pobjednika i one pobjedničke poraženih, Jamaica Kincaid Autobiografiju moje majke napisala je da bi se oslobodila velikoga životnog tereta – nedostatka ljubavi svoje majke. Danas zato, mirna, može upozoriti i druge na bolnu, ali ipak moguću istinu – raduje je i zahvalna je što je ovdje, rođena, ali njezina majka je osoba koja nije trebala imati djecu. Otac je nepoznat. Samo u samoći, nevoljene i prezrene ženskosti, moguće je ispisati “izvješće o osobi kojoj nikada nije bilo dano biti i izvješće o osobi kakvom nisam sebi dopustila postati”.