Speed je zamijenio spleen

U kulturama malih naroda kakav je slovenski, nacionalnu kulturu, unutar nje književnost i u samom središtu poeziju, često ustoličuju kao društvenu dominantu, kao da je to samo po sebi razumljivo. Iako se poezija u svojem suženom ili proširenom značenju u ovom kontekstu obično shvaća kao posljednje utočište pred nepotpunom stvarnošću, kao oblik otpora stvarnosti, prema Brodskom, kao pokušaj stvaranja alternative toj stvarnosti.

Čini se kao da bi poeziji za njezinu legitimizaciju i “osvajanje” ljudskih masa bile potrebne odbačenost i zapostavljenost, (novo)romantički ponor između lijepe duše i ružne stvarnosti. U povijesti slovenskog naroda već od Prešerna nadalje neće ponestati razloga za takvo razumijevanje poezije. Barem ne do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, odcjepljenja Slovenije, raspada Jugoslavije, političkog prelaska u parlamentarnu demokraciju..., kada smo bili svjedoci brze i znatne minorizacije pjesničkog statusa, naravno, kao i onog literarnog pa još i šire kulturnog života i bića. Naime, gotovo da ne treba sumnjati da su tom mnogo naglašenijem autopoetskom individualizmu, nego što je to karakteristično za ovo vrijeme, i koji ostavlja sve manje literarnog prostora za kolektivne programske jezgre, kumovali dublji društveno-politički čimbenici. Pjesnik je u vremenu tranzicije nabrzinu prešao put od proroka do marginalca koji stanuje “nekoliko stotina primjeraka dalje od ništavila”, kao što je s pozicije moći oblikovanja javnog mišljenja prije dosta godina sarkastično izjavio jedan od kolmunista časopisa s visokom nakladom. Književnost, a još više (netradicionalna) poezija je počela gubiti čitateljsku publiku, knjige su počele gubiti kupce, a književna pozornica medijski prostor u kojemu bi mogla odjeknuti. Speed je zamijenio spleen, kao što bi rekao Matej Bogataj, zasigurno najvitalniji slovenski književni kritičar u posljednje vrijeme. Eksplozija najrazličitijih medija uzrokovala je imploziju značenja njihovim sadržajima. Više je postalo manje. Kada govorimo o književnim stvarima, urednička je politika počela sve češće podlijegati nezainteresiranosti i bezidejnosti, inerciji. Posebno je pjesnička književna produkcija u Sloveniji (na godišnjoj razini ona iznosi jednu književnu jedinicu na deset tisuća stanovnika) sa svojom količinom već postigla izmičuću brzinu s kojom se odlijepila od svojeg prostora referencije. U njoj se sve teže orijentirati i odgovarajuće je klasificirati. Zato ne iznenađuje da se u prošlih petnaest godina bilo bitno lakše pridružiti nego ikada ranije, nije bila potrebna nijedna konfrontacija s prevladavajućom poetikom, odnosno poetikama etabliranih generacija. To je značilo bitku za medijski prostor, više nego unutarliterarno provjetravanje; literarnim su prostorom sve više počeli upravljati marketinška logika, odnosno logistika, te pooštreni individualizam. Slovenska pjesnička scena zatekla se u svojevrsnom paradoksu: na jednoj se strani čini sama sebi neshvaćenom i neodgovarajuće obrađenom, a na drugoj strani želi, u skladu sa zapovjedanim diktatom afirmacije na kulturno-umjetničkom polju, veći odjek u banaliziranom medijskom prostoru. Naravno da unatoč spomenutim i ukratko opisanim tranzicijskim i globalizacijskim trendovima još postoje, inače po opsegu i proračunu skromne, ali prilično brižljivo čuvane kulturne oaze, koje u većini slučajeva osiguravaju i omogućavaju novčana sredstva od lokalnih zajednica, državnih institucija i u posljednje vrijeme od europskih programa. Zasada oni kod nas (su)omogućavaju relativno živahnu nakladničku pozornicu, improvizirane pokrete brojnih književnih revija i festivala te stipendija i nagrada stvaraocima. Zato nekako optimistično predviđam da će se zainteresirana slovenska javnost također i u buduće upoznavati sa stvaralačkom kohabitacijom različitih književnih žanrova i tokova te upoznavati s ne tako rijetkim, novim pjesničkim imenima, njihovim svježim poetikama i prepoznatljivim glasovima. Najzapaženije među njima sam – po svojim i po općenitim selektorskim principima, te kriterijima Revije – također uključio u ovaj izbor.

Sa slovenskoga prevela Ivana Tarle