O izvedbi predstave Macho Dancer Eise Jocson, MSU, 16.5.2014.
Filipinska izvođačica Eisa Jocson gostovala je u Zagrebu 16. svibnja, u sklopu programa Genderformancea. Upoznala je zagrebačku publiku sa specifično filipinskim plesnim fenomenom macho dancinga koji se pokazao vrlo zanimljivim. Riječ je o zabavi koju inače po posebnim noćnim klubovima mladi istesani muškarci nude širim masama (svih rodnih i seksualnih određenja). Macho dancing je vizualno vrlo prepoznatljiv. Uobičajen kostim su kaubojske čizme, potkošulja, puno blještave kože ili trapera. Pokreti su hipermaskulizirani, tvrdi, uklopljeni u ograničen broj “macho” poza i kretnji. Na primjer, postavljanje ruku u pozu kao da se drži pištolj ili usporeni “macho“ hod iz vesterna (opisala bih ga kao pogrbljen s težištem na petama, uz nonšalantno zabacivanje nogu). Prisutna je i određena razina striptiza, obično do gaća (uobičajeno također kožnih). Tradicija je krenula iz leather gay klubova osamdesetih koji su se u Manili pojavili po uzoru na američku scenu. Model macho plesa ubrzo se postavlja kao suprotnost već razvijenoj tamošnjoj sceni drag performera/ica koje u nastupima posežu za repertoarom ženstvenih gesti. A glazba? Za žanr su reprezentativne balade osamdesetih i kičasti slow rock istog perioda, pa smo uz ples Eise Jocson čuli primjerice Scorpionse, Georgea Michaela i Total Eclipse of the heart Bonnie Tyler.
Igra s kontekstima Umjetnica se u prethodnoj fazi svog rada bavila pole dancingom ili plesom oko šipke, ženskim seksualiziranim plesom sastavljenom od jednako tako kodificiranog zavođenja i koketiranja u svrhu utrživanja, naplate “usluge“. Vizualni užitak namijenjen zaradi u Macho Dancingu ne mijenja samo kulturni i izvedbeni kontekst (na umjetičkom festivalu umjesto u striptiz klubu), već i onaj rodni. Zadržat ću se malo na tome. Izvođenjem plesa oko šipke u kazalištu ili galeriji, ista stvar kao u striptiz klubu zadobija čitav novi niz značenja koja proizlaze iz samih tradicija prikazivanja i uprizorenja ženskog tijela u takvom, promijenjenom prostoru. Publika ima prilike vidjeti izvedbu identičnu onoj koja bi inače nekoga “uslužila“ i time se “unovčila“, da tako kažem, ali ključna je razlika u tome što sad ta izvedba ne može a da ne uđe u dijalog s načinima predočivanja ženske seksualnosti prisutnima u upravo takvom prostoru galerije ili kazališta i u upravo toj tradiciji. To bi bio glavni manevar kod umjetničinog izvođenja plesa na šipki, koji inače izvode žene - u samoj se izvedbi ne mijenja ništa. Ne mijenja se ni u izvedbi macho dancea ništa što se tiče same koreografije ili kostima - spektakl je upravo onakav kakav bismo vidjeli u macho dancing klubu. Osim što ga izvodi žena. Na taj način ulazi se u novi sklop problema, jer osim promišljanja ženskosti/ženstvenosti i načina njihove reprezentacije, ovdje se radi i o doticanju problema macho modela maskuliziranosti, zatim općenito muškosti/muževnosti i muške seksualnosti, a uz to i o načinu filipinskog prisvajanja takvog zapadnjačkog modela.
Čije je to iz-za-vođenje? Kretnje kojima je inače cilj da naglase nekakvu “mušku“ erotičnost izvodi žena. Pretjeranost tih kretnji posebno dolazi do izražaja, iako je već prisutna u samim tim kretnjama i kod muškog izvođenja, ali na manje očit način. Jedan od ekstremnijih primjera iz izvedbe - zašto je toliko drugačije kad skidanje majice, koje se smatra minimalnom dozom striptiza kod muškarca (a u svakodnevnom kontekstu ni to) ne obavi muškarac nego žena? Eisa Jocson prokazuje prenaglašenost cijelog plesa, navodeći nas da se za vrijeme čitave izvedbe pitamo što je to što bi te kretnje uopće činilo toliko muškima? Što je to što bi ih uopće činilo seksualnima? Čije je to zavođenje?
Posebno je otrežnjavajuć bio jedini trenutak kada se, i dalje uz Josconin “macho“ način plesa, muzika promijenila iz tipične splačine osamdesetih u instrumentalnu klavirsku atonalnu kompoziciju kakvu bismo prije očekivali uz koreografiju suvremenog plesa, a nikako u pratnji “uslužne“ erotske plesne djelatnosti. Uz dotad prisutno oneobičavanje pokreta na dvije razine – razini roda i razini kulturnog konteksta izvedbe, dodavanjem izmjene glazbe pokreti i dalje ostaju isti, a situacija još bizarnija. Jocson ukazuje na prazno mjesto gdje se formiraju rodno i/ili seksualno obilježene geste, navodeći pritom na pitanje kako se iste geste razvijaju i iskorištavaju u toliko tržišnoj aktivnosti kao što je plesno zavođenje u za to specijaliziranim noćnim klubovima.
Uzvraćanje pogleda No da rasvijetlimo to prazno mjesto, možda je potrebno vratiti se korak unatrag i zapitati: možemo li uopće s pravom ovakve tipove plesa povezivati sa zavođenjem? Ako prihvatimo formulu zavesti jednako osvojiti nekoga, zavođenje bi po definiciji trebalo voditi nekakvom cilju. Možda je sretnija usporedba sa flertom koji izvan sebe ne mora imati svrhu, no poteškoća je u tome što u se u tom slučaju podrazumijeva sudjelovanje dviju strana, za flert su potrebna dva aktivna subjekta. Tko je u skidanju za novce subjekt? Promatrač čija je platežna moć pokretač čitave situacije? U tom slučaju priklonili bismo se shemi objektifikacije tijela u obnaživanju. Ovakvo je gledanje na prikazivanje tijela ukorijenjeno u filmskoj psihoanalitičkoj teoriji prema kojoj uživamo u promatranju jer nam film dopušta da budemo voajeri, nepromatrani promatrači. Ipak, ovdje je riječ o izvedbenoj situaciji koja se sama po sebi opire takvom jednosmjernom tumačenju. Na sceni, subjekt je tijelo plesača ili plesačice, on/a je ta ili taj koji izvodi određene radnje i, ključno – uzvraća pogled. Pohotni pogled se na pozornici susreće (a možda i nadmeće) s pogledima drugih gledatelja i s pogledom osobe koja se skida. Ovakva situacija gledanja, čini mi se, ne omogućuje da se jednostavno odgovori na pitanje tko je njezin subjekt. Kako je s objektom?
Izgleda kao da je objekt jasan: tijelo u obnaživanju. Međutim, da bi se obnažilo, mora se kretati. Kreće se na određen način. Da te kretnje nisu ključne, možda bih se sada umjesto industrije erotskog plesa bavila industrijom živih erotskih golih kipova. Ali kako objasniti zašto su te kretnje točno takve, zašto je gledatelju kad promatra macho hod Eise Jocson prva asocijacija muškog predznaka iako je jasno da izvodi žena? Čini mi se da to može samo queer teorija. U svojoj poznatoj tezi o performativnim karakteristikama roda, Judith Butler govori o načinima kretanja koji se doživljavaju kao “muški“ ili “ženski“ kao o proizvodima povijesnog taloženja tj. sedimentacije. Iz te perspektive, određen način gestikulacije prenosi se kroz povijest, kao oznaka određenog roda. I to isključivo zahvaljujući činjenici da je već otprije tako doživljavan i da ga svatko uči iz već određenih obrazaca. Drugim riječima, učimo gestikulirati onako kako nam okolina pokazuje da bi naš rod trebao gestikulirati. Ti obrasci nisu vječni, oni se, kao što je već rečeno, talože i mijenjaju, variraju. Izvedba Eise Jocson može poslužiti kao poštena potkrepa ovoj tezi, jer nam pokazuje izvrnute obrasce koji su za potrebe erotske industrije već dovedeni do ekstrema. Prenosi macho model u novi okvir, i u toj točci se zaista dobro vidi koliko je taj macho ekstrem već sam po sebi namješten. Ovakav postupak mogao bi se označiti terminom queering. On inače stoji za ponovno sagledavanje nečega iz queer kuta.
Naslućivanje Izgleda li i dalje kao da je objekt u striptizu jasan? Kao i u zavođenju, čini se da je riječ o tijelu određenog spola. No je ti tome tako? U zavođenju se uvijek nešto istovremeno i implicira i prikriva, pokušava se dati naslutiti a da se ne pokaže jednoznačno. U striptizu imamo sličan paradoks u situaciji skidanja, upravo je u postupnom otkrivanju (koje pak podrazumijeva da je nešto moralo biti skriveno) privlačnost cijele stvari. A to otkrivanje i to skriveno naizgled su usklađeni, naizgled je način otkrivanja (ples) potekao iz skrivenog (seksualni atributi određenog spola). A možda je ipak riječ o iluziji, o reprezentacijskom kompromisu izniklom iz cenzure određenih tjelesnih i vizualnih mogućnosti nauštrb nekih drugih, sve kako bi se seksualna žudnja mogla jasno usmjeriti i ukalupiti a da ne izazove tjeskobu. Striptiz, kao jako okoštala forma izvođenja seksualnosti, nudi mogućnost za upravo takvu žudnju koja ne uznemirava – čini se da je jasno iz čega privlačnost u striptizu kreće. Sve dok se ne pojavi netko poput Eise Jocson. Macho dance, sam po sebi komičan i pretjeran, u njezinoj je izvedbi još komičniji i pretjeraniji. A ipak, unatoč tomu što djeluje kao parodija, sve to i dalje funkcionira kao erotski ples, može ispuniti sve iste „svrhe“, da tako kažem. Drugačije uokviravanje, poqueeravanje rezultira pomutnjom uzroka i posljedica na sve strane. Tajni pakt između libida i erotskog ponašanja više ne vrijedi.
Tako je strategija koja možda može zvučati dosta jednostavno, kao najobičniji obrat, u ovoj izvedbi polučila neočekivane efekte. Repertoar zavođenja plesom se u Macho Danceru razotkriva kao ograničen i krajnje politiziran repertoar, što svakako govori nešto zavođenju i načinima na koje geste doživljavamo općenito. Ples Eise Jocson tjera nas da razmislimo, no u istom nam potezu ostavlja mogućnost da podlegnemo macho erotskom zovu u ženskom izdanju. Ali svjesni toga koliko smo osuđeni na neznanje o tome odakle i dokle u konkretnom, rodno izmaknutom slučaju ta erotika seže.