Spiritualno, distopije i futurizam

Eric Harvey

Yeasayer, All Hour Cymbals [We Are Free; 2007] 

U nekoliko proteklih godina, indie bendovi o kojima se najviše govorilo bili su oni koji stvaraju glazbu prožetu ahistorijskim dojmom mitske drame. Bendovi TV on the Radio, Celebration, Grizzly Bear i Animal Collective, rock’n’roll korijene na različite i inventivne načine prilagođavaju ritualnim zvukovima kako bi proizveli individualnu estetiku u kojoj se stapaju zajedničko divljenje prema izvanjskome i tradiciji. Sve u svemu, one se nadahnjuju predmodernim formama (višeglasnim harmonijama i napjevima preuzetima iz religijskih obreda, fiksacijom na nevidljivu snagu prirodnoga svijeta) i izražavaju ih pomoću ultramodernih formi (sintesajzera, elektroničkih struktura, naglašene jeke).

Te skupine, možda i nesvjesno, djeluju u sjeni suradnje Briana Enoa i Davida Byrnea iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina, a u prvome redu albuma My Life in the Bush of Ghosts, te albuma Talking Headsa Fear of Music i Remain in Light...

Bruklinski Yeasayer posljednji su dodatak toj skupini Byrneovih učenika i jedan su od boljih sastava koji daju nov zamah njegovu poliritmičnome trzanju. Pročuli su se početkom 2007. zahvaljujući fantastičnom prvom singlu 2080, a vjerojatno zbog sličnosti u zvuku s Midlakeovim razvikanim singlom Roscoe iz 2006. Oba singla karakterizira omamljena, šumovita atmosfera, no dok je Roscoe, smješten u 1891. godinu, predstavljao nostalgiju za ladanjskim svijetom, Yeasayer gleda unaprijed – i to ne na optimističan način. “Ne mogu spavati kad razmišljam o vremenu u kojemu živimo”, pjeva Chris Keating, nastavljajući: “Ne mogu spavati kada razmišljam o budućnosti koja me očekuje.” Nakon dva neprirodno glatka pripjeva sastav opravdava svoje ime. Svi elementi new agea privremeno nestaju, a sastav se probija u komunalizam. Iznenadni, gorljivi yeah yeah! pojavljuje se iz istoga prepunog anglo-etno spremnika kao i kod Arcade Firea, Animal Collectivea i Danielsona te predstavlja vlastitu poveznicu benda između ritualističkoga i futurističkoga.

All Hour Cymbals, debitantski album, krcat je sličnim trenucima panteističkog spiritualizma, filtriranoga kroz zidove jeke i slojeve tanašnoga sinta. Album otvara kompozicija Sunrise s gospelovskim a capella vokalom, koji ne bi zvučao neprirodno da ga proizvodi Tunde Adebimpe (glavni vokal sastava TV on the Radio – op. prev.), a dodano je i pljeskanje rukama te jednostavan klavir. Taj miks postupno nadomještaju jednolični sintetički ambijent i Keatingov vokal, koji izražava njegovu žudnju da se stopi s prirodom. Falsetoizirani pripjev pjesme zatim prožima nejasna dalekoistočnjačka vibra, isti onaj osjećaj nepoznate napetosti koji se poslije ponovno pojavljuje u kompoziciji Worms. Taj osjećaj strepnje albumu daje dramatičan prizvuk, koji je najbolje oslikan u kompoziciji Forgiveness, koja – dok ponovno uvodi sintetičko pljeskanje rukama i klavirsko bajanje za nadnaravan skup vjerske obnove benda – propituje pradavnu sklonost korištenja religije za osobnu korist...

Vrhunac opipljive nelagode na albumu All Hour Cymbals, kompozicija Wait for the Wintertime, predstavlja Yeasayerov blacksabatovski trenutak, koji napjeve pretvara u mračni, uporni marš. Iako nije jasno predstavlja li ta kompozicija njihov vlastiti mit o postanku benda ili je riječ o apokalipsi, ili pak o oboma, tekst “Za hladnoga dana možeš hodati zauvijek / Za hladnoga dana ništa nas neće zaustaviti” nabijen je užasom, koji je naglašen atonalnim saksofonima na njegovu klimaksu. Ondje, a i drugdje, Yeasayer kanaliziraju senzibilitet distopijske znanstvene fantastike i duboko poštovanje prema svijetu prirode, koristeći se širokim, međunarodnim spektrom zvukova. Rezultat je jedinstvena forma indie rock world musica koja se opire tomu da upadne u esencijalističke, etnocentrične zamke koje stalno postavljaju uobraženi hipsteri.

http://www.pitchforkmedia.com/article/record_review/46460-all-hour-cymbals

Mike Powell

Dirty Projectors, Rise Above [Dead Oceans; 2007] 

Dave Longstreth, poput mnogih vizionara, toliko je prepun sjajnih zamisli da se jedva može obuzdati. Dio je problema u tome što on ne pravi razliku u tome što konzumira: Gustava Mahlera, reggaetón, malijsku gitarsku glazbu, Colea Portera... Longstreth je za svaki album Dirty Projectorsa predvodio različitu postavu glazbenika i svaki je album različito intoniran...

Dok su Longstrethovi rani albumi bili uglavnom folk s gudačkom pratnjom, sada se prepustio ritmu – njegovim riječima, kompozicije su sada postale više “horizontalne” nego “vertikalne”. Horizontalno je sjajno za plesanje – prilika za to ovdje se pojavljuje nekoliko puta – ali vertikalno je i dalje izvor tenzija u kompoziciji. Gukanje Coffmana i Waichea slažu harmonije s Longstrethovim meketanjem poput malih automobilskih olupina, i premda gitare zvuče poput zapadnoafričkoga plesa ili math rocka, kompozicije se doimaju kao da im je pogon više neprestano rastvaranje nota nego sami ritmovi.

Međutim, upravo je ta kombinacija – sinteza teških ritmova i sklonosti istančanosti i kićenosti – ono što Longstretha čini inovativnim, paradoksalnim autorom. Skladba Spray Paint (The Walls) napola je Soundgarden, napola Outkast. Neki dijelovi tog albuma zvuče kao Phish, a neki kao Police. Tu je i jedan stih na esperantu. Kada se Longstreth nađe u ulozi pjevača-autora, toliko je odlučan u nakani da izrazi sebe da zaboravlja da je bit svega zajedničko sudjelovanje, umjesto korištenja melizma koji je toliko brutalan da je to gotovo neugodno. A on zvuči kao da se zabavlja! I to je zastrašujuće. Rise Above je ozbiljan, pomalo nehuman materijal, što je vjerojatno razlog zbog kojega se članovi sastava nikada ne smiješe na pozornici...

No novi fokus koji je bend pronašao dovodi do novopronađene iznemoglosti za slušatelje. Unatoč prividnoj zbrkanosti, Longstreth je zapravo uistinu krhak i opsesivan. To što album ima koncept – iznova osmisliti, pjesmu-po-pjesmu, album Damaged Black Flaga – slušatelju gotovo ništa ne znači, iako se to čini dobrim za Longstretha: to daje iluziju uporišta. Nedavno mi je rekao da je to bio njegov pokušaj stvaranja “njujorškog albuma: tvrdog, oštrog, opčinjenog autentičnošću, kakvi bi njujorški sastavi trebali biti”. Takve se tvrdnje ne doimaju utemeljenima, no čini se kako on pogađa cilj.

Rise Above je toliko zaokupljen svojim poliritmičnim aranžmanima i preciznošću da može gušiti pri cjelovitom preslušavanju. I premda Longstreth nastoji pronaći autentičnost i izraz prosvjeda u hrpi pjesama o mržnji prema svima i želji da se umre – nije čudno što najsnažniji trenutak albuma dolazi tijekom pauze u pjesmi Gimmie Gimmie Gimmie, kada Coffman i Waiche urlaju uzastopce ‘o’ i ‘a’, ne izgovarajući pritom ni jednu jedinu englesku riječ.

Album Rise Above natjerat će mnoge da zinu od čuda - i Dirty Projectors, poput Deerhoofa, restrukturiraju rock na skladateljskoj razini, a ne na zvučnoj. Razbiti klišej, ma što god se sljedeće razvilo iz Longstrethova mozga, nije nešto što bi bilo nemoguće predvidjeti – Rise Above, unatoč svojem cjepidlačenju i manjim nedostacima, napokon nudi savršen protuargument za portret Longstretha kao još jednog odvaljenog propalog studenta: taj album ukazuje na obrazac.

http://www.pitchforkmedia.com/article/record_review/45053-rise-above

Matthew Fiander

Black Mountain, In the Future

Omot novog albuma Black Mountaina In the Future varljivo je retro-dizajniran. Imajući stalno na pameti naslov, omot djeluje poput vizije budućnosti o kakvoj se maštalo sedamdesetih godina. Kao kada bi Rubikova kocka mogla biti nekakvo prometalo, ili nekakav kvadratni planet. To je omot koji sastav odmah svrstava u red s mnoštvom psiho-rock sastava iz sedamdesetih, s Pink Floydom na primjer, na koje on tako često podsjeća.

No svatko tko je čuo istoimeni prvi album toga sastava zna da njegovi članovi nisu zainteresirani za preispitivanje prošlosti ili za ironične artefakte davno prošlog razdoblja. Vodeći o tome računa, ono što postaje još zanimljivije jest promjena boje na stražnjem omotu diska u odnosu prema prednjem. Prednji je omot topao – prepun je žutih i narančastih nijansi zalaska sunca – a stražnji je zbirka hladnih plavih i zelenih kocki. Ta promjena temperature indikativna je i za zvuk albuma. Album In the Future mijenja se često i u velikom stilu - od toplih, škripavih, velikih zvukova do ekspanzivne hladnoće. To je album koji uspijeva zvučati moćnije od svojega pompoznog preteče, a proširuje i već veliku zvučnu paletu sastava.

Black Mountain je bio album pun gitarističkih rifova. Skladbe kao što su Druganaut i Don’t Run Our Hearts Around pojačane su snažnim, štektavim zvukovima gitare koji bi i najtupljeg indie klinca natjerali da trese glavom. Takvi su trenuci učinili album tako dobrim i tako pristupačnim. No njegovi tiši dijelovi često su se doimali pomalo mlitavima. Black Mountaini imali su poteškoća u održavanju tenzije kada bi se utišali.

No s albumom In the Future je drukčije – on je konzistentniji od prvoga ne samo zbog uspješnog hard rock shufflea u skladbi Stormy High nego je također dojmljiv u akustičnoj skladbi visokog registra Stay Free. Ne-baš-tako-tajno oružje sastava, pjevačica Amber Webber, obavila je svoj dio posla glasno pjevajući kada se skladba Tyrants, inače dulja od 8 minuta, počinje urušavati. Ona ostaje u pozadini kao podupirući vokal Strephena McBeana, ali postupno preuzima vodstvo...

Zapravo bi melodija Tyrants mogla predstavljati savršen mikrokozmos albuma. Ona ističe njihov već etablirani gitaristički napad, ritam sekciju koja probija bubnjiće, njihovu sposobnost da iskoriste prostor tijekom tiših dijelova kako bi održali kretanje pjesme. Dodamo li tome nekoliko drugih skladbi, kao što je Wild Wind u maniri bovijevskoga svemirskog popa ili polagano izgaranje klavijatura u skladbi Wucan, sastav nedvojbeno uvodi jedan nov, puno raznovrsniji zvuk negoli ga je imao prvom albumu.

No, na kraju, skladba Tyrants nije najsnažnija na tom albumu. Uglavnom zato što njezinih osam minuta naposljetku počne zvučati kao radio-remiks kada dođete do skladbe Bright Lights. Ta melodija - traje gotovo 17 minuta - daleko je najrizičnija na tom albumu punom rizika. Riječ je o skladbi kojom se sastav u cijelosti prepušta sklonosti prema improvizaciji i session muziciranju, a rezultat je fantastičan. Najprije sporo i oprezno grade melodiju, pa McBean i Webberova izmjenjuju vokale neprestance ponavljajući Bright light, light bright, dok se sastav sjedinjuje iza njihove kadence. Nakon toga ulaze u prostran baladni stil, sve dok se naslovna melodija koja se ponavlja ne vrati natrag u skladbu, a zatim glazbenici napreduju prema najmoćnijem gitarističkom rifu na albumu In the Future. Baš kada se čini da je skladba došla do onoga čemu je i stremila – do glasne, vratolomne rock glazbe – ona ne samo da pada nego pada u ponor. Od toga mjesta drugi najveći adut albuma In the Future – a to su klavijature – dolazi u prvi plan. Ta skladba na kraju prelazi u završnu skladbu Night Walks, koja se gotovo u cijelosti sastoji od vokala Webberove. Miran je to i sablastan završetak jednog razuzdanog albuma, ali efektan. On dovršava kretanje albuma. U većoj mjeri negoli većina ostalih album In the Future doima se kao da je svjestan svojega putovanja kroz vrijeme. Zato njegov naziv ne sugerira odredište do te mjere koliko ističe njegovu putanju. Slušatelju se, nakon svih uspona i padova, razvučene tišine i nagurane buke, čini kako je otišao s jednoga mjesta na drugo. Dojmila me se ta glazba. Izvanredan je to domet za sastav koji je već postigao toliko mnogo svojim prvim albumom. Prvo su nas zagrijali, da bi zatim zaledili znoj na našim rukama. Proveli su nas kroz mrak kako bismo zatim žmirkali u nevjerici na svjetlu. Natjerali su nas da krenemo od tamo gdje jesmo kako bismo dospjeli u budućnost, In The Future, još ne znajući točno što ta budućnost zapravo jest, ali oduševljeni i iscrpljeni putovanjem do nje.

www.popmatters.com/pm/music/reviews/53242/black-mountain-in-the-future/

S engleskoga preveo Tomislav Belanović