Fragmenti iz rukopisa mega-romana o antropologiji ljubavi Toposi erotike, koji se odvija u ljeto 1968. godine
Andrea ne ispovjedi Riti ni svoj prošloljetni homofilni doživljaj u Splitu, tako da u njenom računu harema izostane i taj unos. Stvar je počela tako što je s Margom odlazio na stijene pod Oceanografskim institutom, jedinog i nepriznatog splitskog golačkog kupališta gdje su se sastajali i muškoljubi. Kao jednoj od rijetkih žena u tom mjestu, Bavarki je tu bilo savršeno dobro unatoč voajera s borovite marjanske padine. Okolno društvo se nije osvrtalo na njene obline i na njena maženja. No, drukčije je bilo s Andreom i s njom, jer su oni pažljivo pratili tiha koketiranja i grljenja svojih susjeda. Pa su tako nekoliko dana promatrali jednog zrelijeg muškarca i njegovog ljepuškastog efeba kako ulaze i izlaze iz mora i nimalo ne brinu, ili im je to baš prijalo, što im se javno klate nabubrele kite. Rado su gledali preko knjiga i novina njihove igre u plićaku, kad bi se na primjer mladac naslonio na siku i stariji ga obujmio odstraga, što Bavarka ukrasi s Goetheovim Ganymedom:
Wie im Morgenglanze
Du rings mich anglühst,
Frühling, Geliebter!
Mit tausendfacher Liebeswonne
Sich an mein Herz drängt
Deiner ewige Wärme
Heilig Gefühl,
Unendliche Schöne!
I Andrea s Beccadellijem:
Qui numeret, quot hians absorpserit inguina podex,
Quot naves Siculo littore Scylla voret?
Tko bi nabrojao sve kite što primi ta zadnjica,
I tko lađe što na obalama Sicilije proguta Scila?
A onda se jednog jutra i oni toliko zagriju da se, razmjenjujući s onima suučesničke occhiate, do koljena u vodi pokokaju.
Efeb, običaj kao svaki drugi...
Zatim, po Marginom odlasku, Andrea naiđe u gradu na tog efeba. "Gdje vam je djevojka?" pita ovaj kao stari poznanik. Zvao se Gojko i otkri da je učenik kod maranguna. "Sjajno", reče Andrea, "mogao bi mi napraviti red stalaža, dvije daske nad radnim stolom." Dogovore se da sutra dođe u Varoš izmjeriti zid, a Andrea sjetno rememorira draganja pod žestokim suncem koja su ih spajala. I sutradan momak obavi posao, a kad se spremao otići, domaćin ga htjede iskušati. "Imam nešto za tebe", i dade mu jednu dansku gay reviju.
Za nekoliko dana daske su bile postavljene. I momak vrati reviju, ali domaćin mu je sada pokloni. On ga gleda, kao da odmjerava smisao dara, i pita, "Vi niste protiv toga?". "Međumuška hvatanja? Ma ne, to je običaj kao svaki drugi! Hoćeš čašicu konjaka?" "Može", i sjedne, "a jeste li ikad bili u tome?" "Nisam", Andrea slaže da pojednostavi, "vidio si da imam djevojku." "Može jedno i drugo." "Znam. I tako bi možda bilo najbolje. Ali, tebi su draži momci, je li?" Uz pikarski osmijeh, efeb potvrdi glavom. "Otkad?" "Od prije dvije godine." "Kako je počelo?" "Na moru." "Sa svlačenjem i zajedničkim dirkanjem?" "Dirkanjem i prije, s drugovima u đačkom domu." "Tako ide i s djevojkama, uz druge žešće igrice." "Kao?" "Fafanje, guženje, blaga šiba, popišavanje pod tušem..." "Za te dvije posljednje ne znam." Andrea odustane od ispitivanja prve i druge kako bi prešao na to koliko bi homića moglo biti u Splitu i gdje se oni susreću, ali o tome ne ču ništa više od onoga što je već znao – da ih je malo poznatih, da se plaše i da se skrivaju na venecijanskom bastionu iza stare bolnice i među stijenama instituta. Što ga podsjeti na ispovijed jednog pacijenta Krafft-Ebingu: "Vjerujem da je naša živčanost posljedica nesretne i jadne egzistencije u ovakvom društvu... Ne osjećam kao nesreću to što volim mladiće, ali smatram nesrećom to što je ta ljubav nedopuštena." A kad pokaže žaljenje zbog tog skrivanja, momak napravi jednu smislenu usporedbu: "Slično se skrivaju i mnoge žene i muškarci."
Onda Gojko pokaže reviju, prelazeći na tikanje, "Tebe ne rajcaju te slike?" "Dobre su. Volim gledati muško tijelo. Razumljivo je da muškarac može htjeti muškarca i žena ženu. Nego, reci, što kažeš na mišljenje da homići imaju površnije veze i da prečesto mijenjaju partnere?" Šturi odgovor – "ništa ne znam o lezbijkama" – zaobiđe pitanje, no to se i moglo očekivati zbog zamračenosti stvari i mladićevih godina. Ipak, zapazi domaćin, dečko dobro bumbi, već treći bićerin, pa vidjevši da mu takav razgovor prija, još reče da se već od izvješća seksologa Havelocka Ellisa iz prošlog stoljeća zna da su međumuški odnosi labilniji i promiskuitetniji od međuženskih, i da se u njima češće uživa bez ljubavi, za razliku od lezbijskih odnosa koji su osjećajniji, lakše se skrivaju i manje su progonjeni[1]. Pa momka začudi podatak da krivični zakoni širom svijeta progone samo muški, ne i ženski "protuprirodni blud". "Muškarci su toliko plemenita bića da ih treba strogo štititi od te nastranosti", nasmije se domaćin, "dok bi žene bile toliko slabe i kvarne da im ona ne može naročito naškoditi." I još, "Imaš li stalnog prijatelja?" "Ne." "A onaj s Instituta?" "Trenutačni." "Uz još nekoga?" "Da." "Kako to objašnjavaš?" "A kako ti objašnjavaš da momci lovaju svaku pičku koja im se svidi?" "Muški sport." "E, tako je i u ovome." "Dakle, misliš da se radi o istom brzom lovu, zgrabi i napusti, kao između muškarca i žene?" "Aha." Da, to je onaj mačo, "you've gone to hunt to have sex" što je čuo u gay baru Los Angelesa.
Andrea je znao da su nepriznatost, progoni i neurotizacija međumuških odnosa glavni uzroci njihove nestabilnosti i promiskuitetnosti, no nije bila slaba ni ta pretpostavka divljine muškog seksa. Naravno, razgovarati o tome s momkom nije bilo lako. Ipak, pitao se, nosi li on neka iskustva generacije koja možda stupa u doba uniseksa, a koje ni seksolozi još ne kuže? "Zaista", ustraje, "izgleda da među homićima ima poprilično kurcomanije... opsjednutosti kurcem." "To se ne razlikuje od opsjednutosti pičkom." "Tvrdi se i da tu ima više nasilja i kulta muževne snage" te spomene nešto iz Dnevnika lopova, o kojemu, dakako, momak ništa nije znao, ali i sam pretpostavljajući da je posrijedi predrasudna simplifikacija iz nepoznavanja različitih tipova muželjublja. "Muškarci su grublji od djevojaka, ali i među njima ima..." "Zaljubljivanja i nježnosti?" "Da..."
Momak okreće listove s lijepim tijelima i grljenjima te spomene Easy Rider koji je nedavno gledao. I pokaže prizor felacija – "Je li ti ikad došlo da to činiš?" "Jest, mada radije zamišljam, kad mi se digne, da ga sebi ližem." "Dobra ideja", smije se, "nažalost, toga nema izvan cirkusa!" Pa domaćin reče što je narcizam i kako neki misle da je istospolna strast jedan od njegovih vidova, a nasmijani se kao nehatno zaputi rukom na grbu u svojim hlačama, "probudio mi se od pametnog razgovora".
Neki nemir, ali ne fizički, uvlačio se u doktoranda. Nije li to prilika za inquisiciones nekih stvari koje su važne za njegovu tezu? "Daj, da vidim đavla...", pokaže glavom grbu. A onaj se, kao da je samo to čekao, žurno otkopča i spusti zajedno hlače i slip niz bedra. Što domaćin poprati stihovima Abu Nawasa iz 8. stoljeća:
Ukaza se ono što odjeća taji.
Sve vidljivo, da se oči slade.
Vidiš guzove i leđa tankovita
I ničeg nema da ti nasladi smeta.
Mlado propet, ali ni po čemu poseban. Pokret šake izbaci šiljak, čist i mokar. "Zgodno", hrabri sebe Andrea. "E, da!" "Ševi li se?" "Više se mazi", potapša ga skoro djevojački nježno, "ali ima i toga...". I gleda dolje domaćina. "Dobro", reče ovaj, "i ja ću... ali ne diže mi se." "Dići će se, bez brige!" Te se pomoli mekušac, ipak ovlažen – dakle, podsvjesno dirnut. Što momka toliko obraduje da mu još malo poskoči, "raduje mu se!" "Kao što se moj raduje Marginom dragulju", drnda ga doktorand. "Možda požuri ako pomisliš na njega", iskesi se sretno efeb, "kao u vojsci, kad regruti zamišljaju cure u takmičenju tko će brže i dalje ispaliti." I domaćin ga isuče, a onaj se izbezobrazi – "dobar miris čistog kurca...". Od čega se mekušac, osjetljiv na oštre riječi, zaista prene. Gost ispruži ruku, ne ispuštajući svoga, da ga primi. "Fino... debeljko..." "Tako kaže i jedna dama koja se u to razumije – ništa monumentalno, ali tust i tvrd a la kukumar!" "I dobar jebac?" "O da! Naročito voli guzu... žensku...", spominjati sada epizodu s Robertom iskompliciralo bi razgovor. "Ozbiljno?" polagano ga muze i budi. "Ponekad mi se čini boljom od pičke..." "Pametno... mogu li i ovako?" pokaže na njega ustima, jednostavno, kao nekidan Rita na pazaru pred smokvama. "Ajde..."
Momak čudnom okretnošću odbaci sve sa sebe, kao da ga kani progutati čitavim tijelom. I domaćinu navre Hafiz, "Prijatelj ne podnosi ni zastor ni veo na svojoj ljepoti", i Musil iz Pomutnje gojenca Törlessa, "Zabljesne ga prije svega golotinja vitkog momačkog tijela."
Mala je bila razlika između toga i Marianninog ili Marginog, tek znatno više žara. Glans se na poljubac napne i to napasnik smjesta pohvali. Kad milovanom dođe i nešto osviještene požude, ali ne za momkom, već naprosto za kurobanketom. I promatrajući igru usana, govori u sebi Verlainove Balanides:
Gland, point suprême de l'être
De mon maître,
De mon amant adoré
Qu'accueille avec joie et crainte
Ton étreinte.
Gland, mes délices, viens, dresse
Ta caresse
De chaud satin violet,
Qui dans ma main se harnache
En penache
Soudain d'opale et de lait.
Ali, jao, eto ga već pobijeđenog, lako i skoro bez grča! "Pazi!" Efeb mu stegne kesu i gucne ga. Bez milih prostota koje k tome znaju razmjenjivati ljubavnici.
Doktorand požali i za cjelovom s cum swapping. "The warm embrace of girl's lips and he sucked the sperm from her mouth", reče viktorijanski libertin. S tim sisavcem je to nezamislivo pa se zatvorenih očiju vraća Marianni i Margi dok ga on nateže i žvače. Zaključujući u dnevniku: "Jasno je da nemam uranski libido i da sam posve slabi dvospolac."
"Uskoro će opet", efeb ga trlja nosom, "vidi da ne pada!" "Daj", oglasi se tupa sitost, "sjedi i izdrkaj se, da ti malo pričam o zaljubljenosti grčkih bogova Apolona i Zefira u dječaka Hijacinta, zumbula, i kako je vrhovnik Zeus oteo lijepog pastira Ganimeda da ga postavi sebi za vinotoču." "Neću da drkam!" Pa domaćin rezignirano krene s Teognisom:
Voljeti dječaka je čast – ta i Ganimeda nekad
Kronov zavolje sin, besmrtnih bogova kralj,
Ote ga, na Olimp diže i bogom učini njega,
Ljupkoga dječaštva cvijet zauvijek zadrža on.
Simonide, čudit se nemoj, što evo i mene
Zahvati ljubavni žar – dječak me zatravi lijep.
Ali zajapureni Ganimed se ne smiruje, u novom samopouzdanju, te iskapi još jedan bićerin i povuče svoj plijen sa stolice, okrene ga i zahvati oko struka. "Ne to..." "Samo za šalu", otkapča mu hlače. Na što manipulirani pomisli da je možda i ta hiperaktivnost, stvarna ili mistificirana, jedan od razloga žestine mržnje heteroseksualaca prema muškoljubima. "Jesi li čuo", pokuša se opustiti, "za Alkibijada?" "Ne." "A za silene i Sokrata?" "Ni to...", efeb se nepogrešivo gurka na središte. A kako bi onda mogao znati za Verlainea,
Tant et tant par ce gros membre
Qui se cambre,
Se gonfle et, tout glorieux
De ses hauts faits et prouesses,
Dans les fesses
Fonce en élans furieux,
ili za ono Karla Krausa "tko tvrdi da je Ksantipa poželjnija od Alkibijada, taj uvijek svinjski misli samo na spolnu razliku!" "Alkibijad je starogrčki državnik i ljepotan kojeg su guzili najslavniji muževi njegova doba. Talijanski svećenik Antonio Rocco je prije tri stoljeća napisao knjižicu Alkibijad dječak u školi, gdje učitelj Filotim objašnjava i zorno pokazuje mladom Alkibijadu kako hladnoći mozga treba toplina muzge plemenitog starijeg čovjeka i da je to nadasve bitno za entuzijazam domoljubnog obrazovanja političara i filozofa..." "Fino! Koliko naučim s tobom!" Gojko očigledno ne mari za mudroslovlje i domoljublje, no način kako širi studene guzove i kako se među njima šetka plastično izražava nekakvo erotsko iskustvo. A doktorand i dalje strpljivo zbori da se tankoćutnija gospoda, od antičkih pederasta do André Gida, navodno međusobno miluju baš tako, bez penetracije, samo s coitus perinale i inter femora. "To kažu pisani izvori, ali, pravo procjenjujući, čini mi se nevjerojatnim da se takvi entuzijasti odriču dubljih uvida." "I meni se čini", efeb upire s taktom. "Mora da se radi o nekakvom učiteljskom licemjerju."
Kakva žalost što momku ne može pričati o likovima i razlozima čedne i nečedne homofilije od Platona do Jouhandeaua, ni o Proustovom predstavljanju "proklete rase" invertita u Contre Sainte-Beuve i Sodome et Gomorrhe[2], ni o nesretnim ljubavima iz Baldwinove Giovanni's Room, Fosterovog Maurice, Pessoinog Antinous, Jourdanovih Les mauves anges i filmskog manifesta Fireworks Kennetha Angera, ni o tome kako izgnanost iz građanskog morala vodi Geneta i Pasolinija u razumijevanje bijede, prljavosti i zločina, ni o divnom pjevanju Poesías para un cuerpo koje Luis Cernuda posvećuje tamnoputnom dječaku Salvadoru i La realidad y el deseo o ljubavi koja se ne smije imenovati!
Si el hombre pudiera decir lo que ama,
si el hombre pudiera levantar su amor por el cielo
...
Libertad no conozco sino la libertad de estar preso en alguien
cuyo nombre no puedo oír sin escalofrío.
Ne smije ga ni šokirati Marcijalovim ruganjima čežnji starih cinaeda za mladićkim tvrdim mentulae od kojih dolaze smokvice, ficus, na šupku. Što bi njemu mogle značiti homoerotske zanesenosti za svetim Sebastijanom pod faličnim strijelama Bellinija, Perugina, Mantegne, Sodome, Guida Renija i Gustavea Moreaua? Što onaj estetski senzibilitet koji muškoljube tako briljantno vodi u likovne, kazališne, plesne, kulinarske i modne kreacije? Što onaj smiješni opis homo tipa iz Tardieuovih Étude médico-légale sur les attentats aux moeurs sa širokim dupetima, deformiranim anusima, ušiljenim ili golemim falusima, tankim usnama, kratkim zubima, langvidnim pogledima? Što ona slika iz Le Tartuffe libertin, na mekanom francuskom, gdje "les deux bougres déchargerent l'un dans le cul, l'autre dans la main de son enculé"? Što Ulrichsova postavka o ženskoj duši u muškom tijelu uranista? Što Krafft-Ebingova dioba homoseksualne patologije na urođenu i stečenu, a prve opet na četiri vrste: pravu, koju privlači samo vlastiti spol, hermafroditsku ili biseksualnu, koju privlači jedan i drugi spol, afenimiranu, s ponašanjima žene, te gynandrinu, s nekim fizičkim ženskim osobinama? I samo izgovori, zbunjen sve življim tupkanjem po svom središtu, tri epigrama liričara Stratona iz 2. stoljeća:
"Jučer je na kupanju Dikles pokazao kur. Da ga je pokazao Parisu, zar ne bi pobijedio božice?
Trojica u krevetu, dva djelatna i dva mirna. Misliš da kažem nešto čudno? Ali, stvar je u tom što jedan, onaj u sredini, ima dvostruki zadatak – daje zadovoljstvo prednjicom i prima ga zadnjicom.
Naslanjaš svoje divne guzove na zid, o Ciruse. Napastuješ kamen, a on ti ništa ne može."
Kad momak najednom zaskviči i mazno spusti glavu na njegovo rame. I milovani se odvoji, okrene i sjedne, neprijatno naplavljen, s rukom na glavi sada klečećeg i mrmljajući u sebi stihove iz 1912 Benjamina Péreta:
Četiri tisuć' godina
guzovima sam ga čekao
četiri tisuć' godina
na njega sam stalno drkao
Ah što je dugačak i skakutav
i jajca mu kamena
ah što je dugačak i skakutav
i glava mu rumena.
Uranizam
I tako, dok se momak prepuštao melankoliji, doktorand ipak stane govoriti, više sebi nego njemu, kako su međumuške naslade Grka i Rimljana mirno supostojale uz korisnost pokornih supruga i uz ukras kultiviranih hetera. I kako Herodot kaže da su Perzijanci primili homofiliju od Grka, ali Plutarh to opovrgava, a postoji i suprotno mišljenje da je ona Grcima došla iz Azije, no zapravo je najvjerojatnije bila spontani plod svih robovlasničkih i politeističkih kultura kojima ništa od spolnosti nije bilo strano i nedostižno. I kako su taj izraz erosa najprije slavili bogovi i heroji, još od mezopotamskog para Gilgameša i Enkidua te helenskog praoca Urana, po kojemu se muželjublje naziva "uranizam" pa je tako Zeus imao svog Ganimeda, Apolon svog Hijacinta, Posejdon svog Pelopa, Herakle svog Hylu, Ahil svog Patrokla, Laj svog Hrizipa, Niso svog Eurijala, a zatim su, prema tim visokim uzorima, i najugledniji građani, vladari, filozofi i umjetnici uživali svoje pubescentne miljenike. O muškoj ljubavi vedro svjedoče Straton, Vergilije i Marcijal, dok se Juvenal, Suetonije, Lemprid i drugi moralisti zgražaju nad neistinitim i istinitim mužojebinama Julija Cezara, Augusta, Tiberija, Komodija, Hadrijana i Heliogabala, Neronovim svadbama s Pitagorom Doriferom i Sporom, Trajanovim orgijsko-plivačkim dječjim natjecanjima na Kapriju. Ljubavni par Harmodije i Aristogiton bili su zaslužni osloboditelji Atene od tiranije, a od slavnih pjesnika Horacije je imao svoga Ligurinusa, Katul svoga Juventiusa, Tibul svoga Marathusa, i tako dalje. Srednjovjekovna homofilija je možda bila tek nešto manje živahna od antičke, ali kršćanski teroristi su je proglasili sodomskim grijehom i predali lomačama kad se ne bi vješto pritajila u nevidljivost i nijemost stida i straha. Da bi ponovno stekla nešto slobode u renesansi, kako to opisuju Rudolf i Margot Wittkower u Borned under Saturn, kad se slikar Giovanantonio Bazzi nije sramio nadimka Il Sodoma, kad je Michelangelo slavio muške guzove u Sikstini, kad se Leonardo nakon spasa od suđenja zbog sodomije domaćinski smirio s vragolanom Giacomom Caprottijem – iako neki misle, među njima Freud, da on nije spolno slavio ljepotane koji su ga uvijek okruživali. Bigotni Dante smješta tu vrstu grešnika u sedmi krug pakla, uključujući svog učitelja Brunetta Latinija, koji mu tu reče:
... mog Tesora se sjeti,
u kom još živim, to je sve što želim.
Japanci imaju knjigu Ihare Saikokua Nanshoku okagami, Veliko ogledalo muške ljubavi, iz 17. stoljeća. Poput Grka, s pasivnim wakashu, adolescentima, i aktivnim nenja, gospodarima koji se jedini smiju sladiti penetracijom, a ne smiju biti penetrirani. Međutim, već je rečeno, teško je vjerovati u toliku samostegu – da moćnici ne uživaju mlade kite! I k tomu drugi starojapanski tekst podučava kako se wakashu priprema: "Želiš li mladića uputiti u mušku ljubav, najprije odreži i uredi nokte svoje desne ruke, zatim namaži mali prst uljem i polagano mu ga uvedi u otvor zadnjice. Kad vidiš da mali prst lako ulazi, isto ponovi dva ili tri puta s drugim po veličini prstom, to jest s prstenjakom, malo ga uguravajući i malo izvlačeći. Nakon toga učini par dana stanku. U trećoj vježbi upotrijebi kažiprst, a kad vidiš da i on lako prodire, u četvrtoj vježbi pođi najdužim prstom, srednjakom, gurajući ga u zadnjicu što dublje i unutar-vani što brže. Poslije toga možeš prijeći i na vježbu s dva, pa i s tri prsta istovremeno, ispitujući na taj način svojstva i mogućnosti mladićeva čmara radi konačnog prodora kura."
Dugačka lista
Doktorand nije mogao svom milovatelju ukazati ni na to, jer mu ništa ne bi značilo, koliko je dugačka lista slavnih međumuških, međuženskih i biseksualnih imena: Parmenid, Zenon, Solon, Sofoklo, Sokrat, Platon, Vergilije, rimski carevi, Aleksandar Makedonski, Friedrich II. Hohenstaufer, Michelangelo, Leonardo da Vinci, Caravaggio, Chems Ed Dîn Mohammed Hafiz, Harun ar-Rašid, njegov vezir Džafar Barmakid i pjesnik Abu Nawas, Marc-Antoine Muret, Edward II., William III. i James I. engleski, Henri III. francuski, papa Julije II., Gustav Adolf i kraljica Kristina švedski, Philippe vojvoda d'Orléans i toliki francuski aristokrati, Friedrich II. Veliki, Christopher Marlowe, Isaac Newton, Jean Baptiste Lully, William Beckford, Robert Boyle, Edmond Halley, Ludwig II. bavarski, Alexander von Humboldt, Hans Christian Andersen, Franz Schubert, Johan Joachim Winkelmann, Philipp Eulenburg i Kruno Moltke, August von Platen, Bertel Thorwaldsen, Oscar Wilde, Stefan Georg, Pierre Loti, Walt Whitman od In paths untrodden:
Afternoon, this delicious ninth-month, in my forty-first year,
I proceed, for all who are, or have been, young men,
To tell the secret of my nights and days,
To celebrate the need of camrades.
I još Ralph Waldo Emerson, možda Henry James, Marcel Proust, Colette, Louise Abbéma, Lawrence od Arabije, Arthur Rimbaud i Paul Verlaine od najsmjelijih stihova:
Quand Marco passait, tous les jeunes hommes
Se panchaient, pour voir ses yeux, des Sodomes
Où les feux d'Amour brûlaient sans pitié.
Zatim Antoine, s onim repom legendarnih mjera,
Moj Bože, taj falokrat što pobjeđuje nadizanjem,
Probadajući mi srce svojim svjetloplavim okom
I ljubičasti otvor guza svojim strašnim kopljem.
Pa još Pjotr Iljič Čajkovski, Maurice Ravel, Konstantin Kavafi, Virginia Woolf, možda Fernando Pessoa, Alfred Krupp, Somerset Maugham, García Lorca, Luis Cernuda, James Whale, James Buchanan, Thornton Wilder, Benjamin Britten, Ludwig Wittgenstein, John Maynard Keynes, Alan Turing i Godfrey Harold Hardy, Thomas i Klaus i Erika Mann, Noël Coward, André Gide, Raymond Radiguet, Jean Cocteau, Max Jacob, Francis Poulenc, Jean Marais, Henry de Montherlant, François Mauriac, Luchino Visconti, Pier Paolo Pasolini, Sergej Djagilev, Rudolf Nurejev, Vaslav Nižinski, Serge Lifar, Benjamin Britten, Umberto Boccioni, Sergej Ejzenštejn, Raymond Roussel, Roger Martin du Gard, Edward Morgan Forster, Christopher Isherwood, Maurice Sachs, Tennessee Williams, Cole Porter, Andy Warhol, Yukio Mishima, Cary Grant, Rock Hudson, James Dean, Montgomery Clift, Paul Bowles, William Burroughs, Truman Capote, Dirk Bogarde, Wystan Hugh Auden, Allen Ginsberg, Jean Genet, Yves Saint Laurent, Roland Barthes, Michel Foucault, Susan Sontag... Ništa nije znao o južnoslavenskim muškoljubima, osim za Ivu Vojnovića koji reče, "i ja ljubim samo muške, ali Bog zna da nikada ne sagriješih" te aluzije na Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, no nije sumnjao da bi i oni znali izigrati klerikalna, malograđanska i partijska licemjerja.
Prešuti Andrea, dok je momak tihnuo s licem na njegovim koljenima, sve stoljetne stigmatizacije i progone homofila, i sve nazive kojima su oni vrijeđani i proganjani — cinedi, pederasti, kulisti, sodomiti, gitoni, sokratovci, uranisti, loyolisti, tetke, bougres, bardaches, enculés, invertis, antiphysiques, pédés, tapettes, pédales, gays (pri čemu termin "homoseksualci" smišlja tek 1869. Karoly Maria Kertbeny) i njihove strahove, osamljenosti, samopotiskivanja, samoporicanja, samoprezire, laži i zbrke identiteta, kao i njihova samoprepoznavanja, samopriznanja i već nekakva društvena prihvaćanja u novije vrijeme. Prešuti i njihova samouništavanja, kao što je samoubojstvo matematičara Alana Turinga koji se 1954. otrovao nakon tolikih krivičnih, medicinskih i sveučilišnih zlostavljanja. Propusti reći da je istospolna strast univerzalna pojava, ni moralna perverzija, ni protunaravna boljka, ni izraz dekadencije, već da, kako kaže Gide u Corydonu, upravo "cvjeta u svim slavnim i zdravim epohama kad je umjetnost najspontanija i najmanje artificijelna" – iako i Gide tu pada u mušku nadmenost kad to tvrdi samo za svoj rod i da je muška ljepota viša od ženske, a da je "veličanje žene u likovnim umjetnostima pokazatelj opadanja".
Naposljetku, otkloni Gojkovu ponudu da se opet nađu, "ne, nećemo... svatko po svome... a ti se sredi, zaljubi i ljubi!" (…)