U žarko osvijetljenom prolazu nema sjena, razumljivo. Zato je i osvijetljen. Spod hoda njime, dok se plava svjetlost rotirki odbija od staklenog zida. Vrata, koja se kao rukom duha otvaraju i zatvaraju, već minutama miruju potpuno. Spod hoda i ljudi izvan trgovine, svi oni s rukom preko usta i svi u plavom, momci koji mrze treptati – svi oni i drugi koji su izvan trgovine gledaju ga kako se naginje prema regalu, pa se gotovo ritmično odmiče. Spod je njima nepoznat, a opet su samo zbog njega tu. Ne čuju mu riječi, ali vide da otvara usta i zatvara ih dok se naginje regalima, kao Japanac pri pozdravu. Ja, pak, sjedim iza jednog od regala, dovoljno sam blizu da čujem što Spod govori i dovoljno blizu da se zbunim u glavi. Pogledam prema drugima, razasutim ljudima koji nisu stigli istrčati, kao ni ja, koji nisu stigli uteći kada je Spod dreknuo. A vikao je jasno i glasno da je opasan bombom, da će eksplodirati, da sjednemo gdje jesmo i ne mičemo ili će nas sve pobiti. Oni pokraj kase su stigli pobjeći, neki čak i s neplaćenim namirnicama u rukama. No nas nekoliko sjedi u trgovini, dok Spod lagano šeće hodnicima, među regalima i naginje se povremeno pa šapće. Čujem njegov glas, a ne razumijem.
- Ne želim, to moram znati, ali moram. Znam, hranilo si me dok sam bio mali - govori litri trajnog mlijeka s rokom trajanja dužim od Spodovog. Virim između kutija u regalima i vidim njegovo lice. Vidim vlagu u očima i shvaćam je, ali ne shvaćam što čini. Plavci vani već postaju nervozni. Ne usude se ući, a ne mogu ni čekati dovijeka. Čekati da se momak u pretoploj jakni za pretoplo veče odluči na sljedeći korak.
- Ne želim umrijeti. Nadam se da razumiješ. Samo, nemoj mi lagati. Reci mi, zaslužujem li smrt ili tebe? Ili možda zaslužujem vas obje? - govori valjda kravi na pakovanju mlijeka. Smrt, ta kurva ženskog roda, došla je opasana oko ovog tipa. Došla je u trgovinu da si pribavi mesa, moga mesa, mesa policajaca koji vire kroz stakla, mesa djevojke koja kupcima nareže bar 22 deka salame, a naplati 20.
- Znaš li ti zašto su me opasali ovom bombom oko pasa, u krug iz kojeg ne mogu pobjeći čak ni ako skinem hlače i mlataram kurcem trčeći van iz ovog polja bez sjene, punog zapreka, svaki dan novih, punog laži? Reci mi, ako znaš. Reci, molim te - govori Spod sirnom namazu. A on je potpuno bijel, tek malo plave se prevlači njegovom površinom. I namaz ne odgovara. Gledam ih i vjerujem da bi i Spod, da hoće, mogao vidjeti mene.
Policija je ogradila široko polje oko trgovine. Jedna žena je, praćena Spodovom vriskom, utekla van. Policiji je sigurno ispričala što se unutra zbiva. Sigurno im je rekla, u lice im je vrisnula da je unutra luđak, da priča s mliječnim proizvodima. Pitanje je trenutka kada će netko ući.
- Slatko mi je bilo živjeti. Ali zašto je postalo gorko? Zašto ti u velikim količinama na jeziku postaješ gorak, kao i življenje? - Spod se nagnuo keksima s debelim slojem čokoladnog premaza. Nagnuo se i rukom dotiče kutiju, kao da je miluje, kao da kekse motivira da odgovore.
No u trgovini je vladala tišina, kao da si glavu stisnuo među dva madraca ili dva bloka sirovog betona, koji ti je ispunio uši i u njima otvrdnuo. Čak ni Spodove riječi tišinu nisu ometale. A ni poneki korak, povik ili uzvik izvan trgovine. Spod se svakako na te zvukove nije okretao, nego je nastavljao svoju šetnju duž hodnika. A ja sam puzao za njim, uvijek u paralelnom hodniku, uvijek na koljenima. Pratio sam ga i slušao, kao da čekam pitanje na koje znam odgovor, kao da sam na kvizu uložio život i mogu pobijediti točnim odgovorom ili izgubiti glavu u bijesnoj paljbi plavaca ili eksploziji Spodova remena.
- Nisam mogao slušati njihove laži, neistine, poluistine i rečenice pune praznih riječi. Pa sad gledam vas, jer su me opasali. Gledam i tražim da mi kažete istinu. Što je istina?
Na njegove riječi masline ili nisu imale odgovora ili nisu htjele odgovoriti. Ili nisu mogle, jer ne znaju da govore. A punjene su to masline, punjene paprikom, bademima, čime god. Cijeli regal je punjen, pun tegli punjenih maslina ili praznih. Sve jedne do drugih, jedne iz Grčke, druge iz Španjolske. A treće, ne znam otkud su treće. Jer u trgovinu sam ušao kupiti upravo masline, da ih zaslinim, zdrobim na nepcima, da stavljam maslinu po maslinu u usta i gulim njeno zeleno, uvijek zelene, nikada crne, meso s košpe. Došao sam kupiti ili Grčke ili Španjolske.
Kao nalet vjetra zvučalo je otvaranje vrata trgovine, onih automatskih. Tek sekundu kasnije ušao je uniformirani muškarac, a Spod je potrčao kroz hodnik.
- Marš van, marš! - vikao je Spod i ponavljao povik, ali uniformirani nije izlazio. I on je nešto govorio. Nisam ga mogao čuti od Spodobinih povika.
- Izlazi, eksplodirat ću! - vrisnuo je Spod i zavukao ruku ispod jakne.
Čuo sam zvuk stakla, razbijenog, kako pršti po sjajnim pločicama trgovine. Čuo sam tupi udarac Spodova tijela o tlo i nekoliko čizmi kako trče, u sebi noseći junake. Kasnije, kad je opet bilo toliko glasno da je bilo tiho prišao sam maslinama iz Grčke i rekao im da je istina da su slasne.
Dok sam izlazio, vidio sam da ispod Spodove jakne nije bilo bombe, tek običan remen. A on se primio za njega, kao da ne želi da mu svuku hlače s mrtvih bokova i nogu.