In memoriam - Spomenar odlazaka

Ovim brojem redakcija Zareza oprašta se s našom dugogodišnjom izvršnom urednicom, jednom od neumornih prevoditeljica, autoricom analitičkih i aktivističkih tekstova te urednicom brojnih temata: Lovorkom Kozole. Iako je završila arheologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Lovorkin profesionalni krug interesa mnogo je više pripadao ljudskim pravima, ekološkom aktivizmu, feminizmu, marksizmu: svemu onome što Edward Said, Lovorkin omiljeni autor, naziva sekularnom kritikom. Kao redakcija, osjećamo se podjednako zaduženi i Lovorkinom neusporedivo lojalnom, ljudskom podrškom: svim onim razgovorima s urednicima i suradnicima oko (prekršenih) rokova, (nejasnih) naslova i (zaboravljenih) podnaslova; neupitnom pomoći pri političkom i etičkom osmišljavanju brojeva; satima i satima koje je provela na korekturama; nemjerljivo vrijednim posredništvima između autora; čudom pronađenim fotografijama; koracima koje joj nikada nije bilo teško poduzeti da se nešto obavi u ime Zareza.

Lovorka je bdjela nad nama.

Hvala.

Spomenar odlazaka

Danas je more bilo sasvim mirno. Doista, poput ulja. I takvo, povezivalo je sve ljude, sve duše ovog svijeta, ponudilo im se da u njemu upišu trag svog postojanja. Kao i kad uzavre, divlja i huči i danas je, na svojim rubovima, u dodiru sa zemljom, tisuću puta umrlo. Smrti te traju tek kao treptaj; ma koliko se upirali uhvatiti taj tren, ma koliko rano počeli slijediti nadolazeći valni trag, ostaje samo bolno sjećanje na neuhvatljivo. Ali ostaje i plavetnilo, beskrajno, spomenar odlazaka za nastavak života. Poput mora, češće bučna i uzavrela, nego mirna, povezivala si ljude, stalne i povremene suradnike, preuranjene i zakašnjele tekstove, naslove, fotografije, tiskare, pera od formata i mlade nade, izgubljene rečenice, pomaknute pasuse, zaboravljene navodnike. Odrješito “pošalji”, “stiglo je”, “može stati”, “trubi si doma!” odzvanjalo je redakcijom, u telefonskoj slušalici i nadjačavalo nesnosne zvuke automobilskih truba sa Savske. Uporno i s ljubavlju u jezik nam razumljiv približavala si strane svjetove, posuđivala glas svoj onima koje nitko nije htio čuti. Da bi se još jednom i opet nastavio život, još jedno novinsko izdanje, da bi se još jednom upisale duše. Ma koliko slijedili trag ostaje nam bolno sjećanje na neuhvatljivi trenutak tvog preranog zaustavljanja. Ali ostaje i plavičastost crnila tiskarske boje, tvoj spomenar za naša srca.

Neprevodivo.