Terry Eagleton  

Spora smrt sveučilišta

Prije nekoliko godina me po velikom, tehnološki veoma naprednom sveučilištu u Aziji vodio njegov veoma ponosan predsjednik. Kao što dolikuje tako eminentnoj uglednoj ličnosti, opkolila su ga dva kršna mlada brižna čuvara u tamnim odijelima i sa sunčanim naočalama, koji su, koliko ja znam, možda nosili kalašnjikove ispod svojih sakoa. Nakon liričnog raspredanja o njegovoj novoj blještavoj poslovnoj školi i najsuvremenijem institutu za studije menadžmenta, predsjednik je zastao ne bi li mi dozvolio koju sklisku riječ hvale. Umjesto toga sam dometnuo da se ne čini da ondje postoje kritički studiji bilo koje vrste. Pogledao me kao da se prenuo iz sna – doimalo se kao da sam ga pitao koliko doktorata u plesu na šipci godišnje dodijele – pa usiljeno odvratio “Uvažavam Vaš komentar.” Zatim je uzeo maleni komad najnovije tehnologije iz džepa, otvorio ga i izgovorio nekoliko kratkih riječi korejskoga u nj, vjerojatno “Ubij ga.” Zatim je stigla limuzina duljine nogometnog igrališta u koju su čuvari otpravili predsjednika i zbrisali. Gledao sam kako mu auto nestaje na horizontu, pitajući se kada će se provesti u djelo njegova naredba za moje smaknuće.

Dogodilo se to u Južnoj Koreji, ali se isto tako moglo dogoditi bilo gdje drugdje na planeti. Od Cape Towna do Reykjavika, Sydneyja do São Paula, na horizontu se pomalja nešto podjednako značajno poput Kubanske revolucije ili invazije na Irak: spora smrt sveučilišta kao središta humane kritike. Sveučilišta – koja samo u Britaniji imaju 800-godišnju historiju – tradicionalno su prezrena kao bjelokosne kule, u čemu se uvijek krilo zrno istine. Ipak, distanca koju su uspostavili između sebe i društva općenito znala je biti i oslobađajuća i ograničavajuća, te su zbog nje mogli promišljati vrijednosti, ciljeve i interese društvenog poretka koji je frenetično umršen u svoje kratkoročne, praktične potrage e da bi bio sposoban za puno samokritike. Danas se diljem svijeta ta kritička distanca istrošila do ništavila, kako su institucije koje su proizvele Erazma i Johna Miltona, Einsteina i Monty Python kapitulirale pred monolitnim prioritetima globalnog kapitalizma.

Oxbridge: odiozna, ali decentralizirana demokracija Mnogo toga što ću navesti u ovom tekstu već je poznato američkom čitateljstvu. Stanford i MIT su, naposljetku, služili kao modeli poduzetničkog sveučilišta. Međutim, ono što se dogodilo u Velikoj Britaniji mogli bismo nazvati amerikanizacijom bez obilnog bogatstva – barem bogatstva američkog privatnog obrazovnog sektora.

To se još više primjećuje u tradicionalnim visokim učilištima za britansku vlastelu, tj. Oxfordu i Cambridgeu, čiji su koledži uvijek bili do neke mjere izolirani od širih ekonomskih silnica zahvaljujući stoljećima raskošnih donacija. Prije nekoliko godina sam se povukao s katedre na Sveučilištu u Oxfordu (događaj podjednako rijedak kao potres u Edinburghu) kad sam postao svjestan da se od mene očekivalo da se u nekim aspektima ponašam manje kao učenjak, a više kao izvršni direktor.

Kad sam prvi put došao u Oxford 30 godina ranije, takav oblik profesionalizma bio bi popraćen patricijskim prezirom. Oni među mojim kolegama koji bi se uistinu potrudili pa dovršili svoj poslijediplomski studij, ponekad su koristili titulu “gosp.” umjesto “dr.”, budući da je “dr.” sugerirao određeni stupanj rada nepriličnog jednom gospodinu. Izdavanje knjiga se smatralo poprilično vulgarnim poduzimanjem. Kratak članak svakih desetak godina o sintaksi portugalskoga jezika ili dijetnim navikama antičke Kartage smatrao se jedva jedvice dopustivim. U neka druga vremena osoba na odsjeku zadužena za brigu o studentima ne bi se potrudila ni izvjesiti vrijeme konzultacija za preddiplomce. Umjesto toga, student bi naprosto svratio do njihovih prostorija kad bi ga muze nadahnule na čašicu šerija i uljuđeno ćaskanje o Jane Austen ili funkciji gušterače.

Do danas je Oxbridge zadržao dosta svog etosa. Sveučilišni nastavnici su oni koji odlučuju kako investirati novac koledža, koje se cvijeće sadi u njihovim vrtovima, čiji portreti vise u zajedničkim prostorijama i kako najbolje objasniti studentima zašto više troše na vinske podrume nego na knjižnice. Sve važne odluke donosi plenum profesora, a svime od financijskih preko akademskih poslova do rutinske administracije rukovode izabrani odbori akademskih radnika koji odgovaraju cjelokupnom predavačkom tijelu. U posljednjih nekoliko godina, taj hvalevrijedan sistem samoupravljanja bio je suočen s nizom pokušaja centraliziranja od strane sveučilišta, onakve vrste napada zbog kojeg sam napustio cijelu stvar; ali ipak su na koncu nepokolebljivo ostali na vlastitim nogama. Upravo zato što su koledži Oxbridgea mahom predmoderne institucije, tako su maleni da mogu služiti kao primjer decentralizirane demokracije, unatoč odioznim privilegijama koje i dalje uživaju.

Privatizacija na mala vrata Drugdje u Velikoj Britaniji situacija je daleko drugačija. Umjesto vladavine akademaca, ondje vlada hijerarhija, podosta bizantinske birokracije: asistenti obavljaju prljavi dio posla, rektori se ponašaju kao da vode General Motors. Redovni profesori postaju viši menadžment, a zrakom se raspačava govorancija o revizijama i računovodstvu. Knjige – ti trogloditi, tugobni predtehnološki fenomeni – nailaze na sve manje odobravanja. Barem jedno britansko sveučilište je ograničilo broj polica za knjige koji profesori smiju imati u svojim uredima kako bi osujetili “osobne knjižnice”. Kutije za stari papir su postale rijetke kao intelektualci u Tea Party, naime novine su najednom passé.

Filistinski administratori krpaju kampus s bezumnim riječima te izdaju svoje edikte iz kojih se preliva barbarska, analfabetska proza. Jedan sjevernoirski rektor silom je prenamijenio jedini preostali javni prostor na kampusu, sobu za druženje koju su dijelili i osoblje i studenti, u blagavaonicu u kojoj gosti lokalne velike zvjerke i poduzetnike. Kad su studenti okupirali prostoriju u protestu, naredio je svojim zaštitarima da razbiju jedini obližnji toalet. Britanski rektori su uništavali svoja vlastita sveučilišta decenijama, ali rijetko kada tako doslovno. Na istom prethodno spomenutom kampusu, zaštitari uklanjaju studente ako smatraju da vise okolo. Savršeno sveučilište ne bi primalo takve rastresene, nepredvidljive stvorove.

Usred tog debakla, u kut su najčešće stjerane baš humanističke znanosti. Britanska država nastavlja dodjeljivati potpore sveučilištima za znanost, medicinu, inženjerstvo i tome slično, ali je prestalo razdavati bilo kakve značajne resurse umjetničkim studijima. Ako se to ne promijeni, itekako je moguće da će se cijeli odsjeci za humanističke znanosti zatvoriti u budućnosti. Ako odsjeci za anglistiku uopće prežive, to će biti tek zato da bi netko mogao poučavati studente ekonomije kako koristiti točku-zarez, nešto što Northrop Frye i Lionel Trilling zasigurno nisu imali na umu.

Odsjeci za humanističke znanosti sada moraju uzdržavati sami sebe većinom iz školarina svojih studenata, što znači da se manje institucije skoro u potpunosti oslanjaju na taj izvor prihoda i da se privatiziraju na, takoreći, mala vrata. Privatno sveučilište, kojemu se Velika Britanija tako dugo odupirala, mili sve bliže. A ipak vlada Davida Camerona je također ravnala velikim porastom školarina, što znači da studenti, koji zavise o zajmovima te su opterećeni dugom, sasvim razumljivo zahtijevaju više standarde poučavanja i osobniji pristup u zamjenu za svoj novac u trenutku u kojemu humanistika vapije za bilo kakvim sredstvima.

Usto, poučavanje već neko vrijeme nije živahan biznis na britanskim sveučilištima, već ih pogoni istraživanje koje donosi novac, a ne kolegiji o ekspresionizmu ili reformaciji. Svakih nekoliko godina britanska država provede temeljitu inspekciju svakog sveučilišta u zemlji, mjeri istraživački output svakog odsjeka bjesomučno detaljno. Na osnovi toga se dodjeljuje vladina potpora. Dakle, postoji manje poticaja samim nastavnicima da se posvete poučavanju, te pregršt razloga da proizvode radi proizvodnje, izbacuju krajnje besmislene članke, osnivaju suvišne online časopise, da se pokorno prijavljuju za vanjske istraživačke potpore bez obzira na to trebaju li ih ili ne, kao i da satima štofaju svoje CV-ove.

Mušterija je uvijek u pravu U svakom slučaju, zbog velikog porasta birokracije u britanskom visokom školstvu, popraćenog procvatom menadžerske ideologije i bespoštednim zahtjevima državnih procjena i revizija, akademski radnici imaju malo vremena za pripremu predavanja, čak i ako se ona čine vrijednima njihova truda, što se ne može reći za proteklih nekoliko godina. Bodove dodjeljuju državni inspektori za članke s nepreglednom guštarom fusnota, ali i za tek nekolicinu najprodavanijih udžbenika za studente i čitateljstvo uopće. Akademski radnici zapravo stimuliraju status svoje institucije uzimanjem privremenih dopusta od nje i od poučavanja, ne bi li unaprijedili svoj istraživački rad.

Još bi više doprinijeli resursima svog sveučilišta kad bi napustili akademiju u potpunosti i pobjegli u cirkusku trupu, jer bi tako uštedili veoma problematično isplaćivanje plaća svojem financijskom gospodaru te bi dopustili birokratima da njihov rad preraspodjele na već preopterećeno postojeće predavačko tijelo. Mnogi akademski radnici u Velikoj Britaniji itekako su svjesni kako je žarka želja njihovih institucija da daju otkaz, izuzev par znamenitih imena koja su u stanju privući mnogo mušterija. Ustvari, nije teško pronaći predavače koji bi rado otišli u privremenu mirovinu, s obzirom na to da je britansko sveučilište bilo ugodno mjesto za rad prije nekoliko desetljeća, dok je sada kruna od trnja za velik dio svojih zaposlenika. Udarac je tim bolniji što im se sada režu i mirovine.

Kako se profesori preobražavaju u menadžere, tako se studenti pretvaraju u potrošače. Sveučilišta se nedostojanstveno otimaju za mrvice sa stola ne bi li osigurala svoje školarine. U onom trenu kada mušterija prijeđe prag, profesori su ti na kojima je pritisak da ih ne sruše kako se ne bi izgubila školarina. Prevladava mišljenje da ako student padne, za to je kriv profesor, kao u bolnici u kojoj je za svaku smrt odgovorno bolničko osoblje. Jedna od posljedica te pomamne potjere za studentskim novčanicama je porast kolegija skrojenih prema mjeri onoga što je pomodno među 20-godišnjacima. U mojoj vlastitoj grani anglistike to znači vampiri a ne viktorijanci, seksualnost a ne Shelley, fanzini a ne Foucault, suvremeni svijet a ne srednjovjekovlje. Iz tog razloga u silabusima kolo vode duboko ukorijenjene političke i ekonomske snage. Svaki odsjek za anglistiku koji bi usredotočio svoje napore na anglosaksonsku književnost 18. stoljeća bi samome sebi vješao uže.

Žedna školarina, neka britanska sveučilišta sada dozvoljavaju studentima s ispodprosječnim preddiplomskim diplomama da se upisuju na diplomske studije, dok se u inozemstvu studenti (koji općenito gledano plaćaju prekomjerne sume) znaju započeti doktorski studij engleskoga jezika s labavim znanjem jezika. S obzirom na to da su tako dugo prezirali kreativno pisanje kao vulgarnu američku novotariju, sada očajnički hvataju za rukav romanopisce sitnog zuba ili neiživljene pjesnike ne bi li privukli horde skribomana koji bi htjeli postati sljedeći Pynchon – dakako, zato ih dobro oderu. Iako stari cinici znaju da su šanse da prvi roman ili zbirka poezije prijeđe prvu instancu u londonskim izdavačkim kućama slabije od šanse da se probudite kao Gregor Samsa, preobraženi u ogromnog kukca.

Za šaku džempera Obrazovanje bi stvarno trebalo odgovarati na potrebe društva. Ali to nije isto kao i gledati na samoga sebe kao na samoposlugu za potrebe neokapitalizma. U biti, daleko biste prije udovoljili društvenim potrebama ako biste se okomili na cijeli taj otuđeni model učenja. Srednjovjekovna sveučilišta su služila širem društvu iznimno dobro, ali zato što su proizvodila pastore, odvjetnike, teologe i administrativne službenike koji su pomagali u održavanju crkve i države, a ne tako što su dizali nos na bilo kakvu intelektualnu aktivnosti koja nije brzo rodila profitom.

Vremena su se ipak promijenila. Prema našoj državi, sve javno financirano akademsko istraživanje mora se smatrati dijelom takozvane ekonomije znanja, s mjerljivim utjecajem na društvo. Takav utjecaj je poprililično lakše baždariti u slučaju aeronautike, nego kod povjesničara antike. Farmaceuti vjerojatnije ulaze s prednošću u tu igru u usporedbi s fenomenolozima. Subjekti koji ne privlače unosne istraživačke grantove od privatne industrije, ili koji ne privlače puno studenata, potonuli su u stanje kronične krize. Akademska vrijednost izjednačena je s time koliko novaca možeš zaraditi, dok je obrazovan student rafiniran u zaposlivoga. Nije dobro vrijeme za paleografe ili numizmatičare, zanimanja su to koja uskoro nećemo znati ni sricati, a nekmoli baviti se njima.

Učinci takvoga marginaliziranja humanističkih znanosti mogu se osjetiti niz cjelokupnu piramidu obrazovnog sustava u sekundarnim školama, u kojima su moderni jezici u oštrom padu, historija zapravo podrazumijeva samo modernu historiju, a predavanje klasične filologije je ograničeno na privatne institucije poput Etona. (Tako nekadašnji Etonac Boris Johnson, gradonačelnik Londona, redovito čička Horacijeve stihove u svojim javnim govorancijama.)

Također stoji da bi filozofi uvijek mogli uspostaviti klinike za pronalaženje smisla života na uličnim uglovima, dok bi se moderni lingvisti mogli strateški postaviti na javnim mjestima na kojima bi se mogla ukazati prilika za malo prevođenja. Općenito gledano, ideja je da sveučilišta moraju opravdavati svoje postojanje tako što bi djelovali kao putokazi za poduzetništvo. Kao što je deprimantno dijagnosticirala naša vlada, trebali bi djelovati kao “konzultantske organizacije”. Ustvari, oni su sami postali profitabilne industrije, upravljaju hotelima, koncertima, sportskim događanjima, cateringom itd.

Ako je humanistika osušena grana na stablu društva, to je zato što njom upravljaju kapitalističke sile dok ih istovremeno lišavaju vode. Također govorimo o društvu u kojemu, za razliku od SAD-a, visoko školstvo tradicionalno nije smatrano robom koju se kupuje i prodaje. Zapravo, većina britanskih studenata vjerojatno drži da bi visoko obrazovanje trebalo biti besplatno, kao u Škotskoj.

Osobno, kao netko tko je državni stipendist, proveo sam sedam godina studija na Cambridgeu a da nisam platio ni groša. Doduše, posljedica tog ropskog oslanjanja na državu u osjetljivoj dobi je što sam izrastao u demoraliziranog beskičmenjaka, nesposobnog da stane na vlastite noge ili da zaštiti svoju obitelj kakvim vatrenim oružjem u slučaju nužde. U kukavičkom činu državne zavisnosti, znao sam zatražiti usluge lokalnih vatrogasaca s vremena na vrijeme, radije no da sam ugasim vatru svojim žuljevitim rukama. No ipak sam, unatoč svemu tome, voljan trampiti bilo koju količini virilne nezavisnosti za sedam besplatnih godina na Cambridgeu.

Istina je da je samo oko 5 posto britanske populacije pohađalo sveučilište za mojih studentskih dana, kao i da postoje oni koji tvrde da danas – kada je ta brojka dosegla oko 50 posto – takva širokogrudnost duha više nije priuštiva. Ipak, Njemačka – da navedem samo jedan primjer – pruža besplatno obrazovanje nezanemarivom dijelu studentske populacije. Britanska vlada, koja bi bila ozbiljna u svojoj namjeri da podigne teško breme studentskog duga s leđa mlađe generacija, mogla bi napraviti isto tako što bi povećala stopu oporezivanja opsceno bogatih te uzimanjem bilijuna koje gubi svake godine zbog izbjegavanja plaćanja poreza.

Takva bi vlada također nastojala ponovno uspostaviti plemenitu tradiciju sveučilišta kao jedne od nekolicine područja u modernom društvom (uz umjetnost) u kojemu se prevladavajuće ideologije mogu podvrgnuti pomnom i rigoroznom propitivanju. Što ako se vrijednost humanističkih znanosti ne krije u načinu na koji se prilagođavaju dominatnim idejama, već u tom kako to ne čine? Integracija kao takva nije od nikakve vrijednosti. U predmodernim vremenima umjetnici su bili temeljitije integrirani u društvu u cjelini nego što su to u moderno doba; ali tome je doprinosila i činjenica da su poprilično često bili ideolozi, provoditelji političke moći, glasnogovornici statusa quo. Moderni umjetnik, za razliku od njih, ne nalazi takvu sigurnu nišu u društvenom poretku, ali upravo zato on ili ona odbija uzimati zdravo za gotovo društvene pijetete. No dok se ne pojavi bolji sistem, odlučio sam se priključiti redovima filistejaca okamenjenih lica i onih u potrazi za svetom korisnoću. Donekle sam na svoju sramotu počeo pitati svoje studente na diplomskom studiju na početku svake sesije mogu li si priuštiti moje najizbrušenije uvide u književna djela, ili će se zadovoljiti nekim upotrebljivim, ali manje iskričavim komentarima.

Naplaćivanje po uvidu je nelagodna rabota, možda nije ni najučinkovitiji način da se uspostave prisni odnosi sa studentima; ali se čini logičnom posljedicom trenutne akademske klime. Oni koji se žale da to podrazumijeva stvaranje zazornih razlika među studentima, neka znaju da oni koji ne mogu izvaditi gotovinu za moje najdublje analize imaju odriješene ruke pa se mogu cjenkati sa mnom. Svježe napravljene pite, bačve piva iz domaće radinosti, ispleteni džemperi i čvrste, ručno izrađene cipele: sve navedeno je izrazito prihvatljivo. Na koncu, postoje i druge stvari u životu osim novca.

S engleskog prevela Marija Ćaćić

Objavljeno u The Chronicle Review.