Najnoviji sukob na sjevernoj granici Makedonije ne predstavlja samo izolirani eksces, već tvori kontinuitet odgađanja istinskih reformi koje bi mogle doprinijeti trajnom miru
U utorak, 21. travnja 2015. godine, napadnuta je granična policijska postaja u makedonskom selu Gošnice. Sukladno vijestima koje javnost dobiva od glasnogovornika makedonskog ministra unutarnjih poslova Ive Kotevskog, napad se dogodio oko 3 sata ujutro te je u njemu sudjelovalo otprilike četrdeset napadača koji su bili obučeni u uniforme OVK-a. Govorili su albanskim jezikom te koristili prevoditelja za komuniciranja sa zarobljenicima. Nakon upada u stanicu, policajci su zavezani, premlaćivani te je čitav proces sniman kamerom. Na kraju torture, napadači su ih potjerali uz prijetnju da će biti likvidirani, ukoliko se vrate nazad. Na lice mjesta poslane su brojne makedonske vojne i policijske snage u oklopnim vozilima.
U medijskim špekulacijama o karakteru napada dominiraju dvije verzije. Prva bi verzija bila da je napad došao od strane kosovskih Albanaca, a druga da je riječ o insceniranom napadu ne bi li se pomaknuo fokus javnosti s afere o prisluškivanju koja je nedavno izbila između makedonske vlasti i oporbe. Iako više informacija za sada nema1, one u krajnjoj liniji nisu ni potrebne jer naknadni ishod konkretnog slučaja ne mijenja uzroke, a ni daljnji tijek razvoja sigurnosne situacije u Makedoniji.
Stara etnička priča Ako taj posljednji događaj promatramo u širem kontekstu, nemoguće je ne primijetiti da Makedonija trajno ostaje izvor nestabilnosti na Balkanu te uvjerljivo drži negativno konotiranu titulu najnesigurnije države nastale raspadom Jugoslavije. Više je uzroka koji su do toga doveli.
Prvi koji bismo mogli navesti u ovom konkretnom slučaju – a koji je karakterističan za sve problematične države Istočne i Jugoistočne Europe – jest etnički pluralitet kao glavni kamen spoticanja prilikom uređivanja odnosa moći, izgradnje institucija te simboličke markacije države.
U konkretnom slučaju, kao produkt gore navedene tvrdnje, Makedonija je 2001. godine prošla krvavi građanski rat te je danas uređena sukladno Ohridskom sporazumu koji već četrnaest godina definira odnose etnički većinskog makedonskog stanovništva te albanske manjine.
Zasigurno da je izrazito teško pronaći rješenje kojim bi obje strane bile maksimalno zadovoljne, no glavni problem leži u pristupu rješavanja etničkih odnosa. Dok se suvremeni pristupi baziraju na multikulturalizmu, poštivanju ljudskih i građanskih prava te poštivanju manjinskih kvota, obje strane u Ohridskom sporazumu teže arhaičnom konceptu uređenja snažne etničke države s definiranim narodom, teritorijem te pripadajućom državnom ikonografijom koje je većina zapadnog svijeta prolazila krajem 19. te početkom 20. stoljeća. Kako težnje za više “nacionalne države” spojiti s imperativima približavanja međunarodnim institucijama čija se integracija bazira na dijametralno suprotnim procesima, pokazat će vrijeme. Jedini mogući odgovor koji je EU dosada nudio kao recept za takve probleme jest poticanje reforme javne uprave, poticanje ekonomske integracije, a samim time i poticanje gospodarskog razvitka kao supstituta etničkom sukobu.
Grčki veto Drugi problem koji potresa Makedoniju posljednjih mjeseci jest afera s prisluškivanjem koja je u velikoj mjeri uzrokovala nestabilnost političkog sustava. Naime, po javno dostupnim podacima makedonski premijer Nikola Gruevski optužio je čelnika oporbe Zorana Zaeva da ga je ucjenjivao snimkama telefonskih razgovora koje je navodno dobio od stranih obavještajnih službi te je tražio od njega da se formira tehnička vlada. Dio materijala koji je izašao u javnost daje povod za optuživanje aktualnog premijera za nepotizam, kadroviranje na svim razinama državne uprave te neovlašteno korištenje represivnog aparata države u vlastite svrhe, izvan zakonom propisanih uvjeta.
Ono što pobornici oporbe prvenstveno zamjeraju aktualnom premijeru jest činjenica da se napad na selo Gošice dogodio upravo u vrijeme za kada je najavljivano objavljivanje većine spornih materijala koji su trebali teško poljuljati poziciju aktualne vlasti, te dovode u pitanje je li cijeli događaj zapravo insceniran.
No treći i dugoročno najvažniji uzrok nestabilnosti predstavlja činjenica da Makedonija nije uspjela u svom približavanju NATO paktu 2009. godine kada je trebala biti primljena u članstvo skupa s Hrvatskom te Albanijom. Naime, Grčka kao članica NATO pakta iskoristila je svoje pravo veta prilikom makedonskog pristupanja savezu zbog spora oko samog imena države Makedonije. Naziv je to koji Grčka ne priznaje, te ga svojata kao naziv vlastite pokrajine. Ono što je zbunjivalo većinu političkih analitičara u to vrijeme jest činjenica da SAD kao lider pakta nije izvršio politički pritisak na Grčku. No nemoguće je predbacivati krivnju na višu razinu u konkretnom slučaju. Iako je američka diplomacija u velikoj mjeri ulagala napore kako bi pomogla u makedonskom putu priključenja NATO paktu, sve navedeno ipak ne mijenja nužno činjenicu da je pravo veta unutar NATO-a pravo svake države članice, te da se sve odluke moraju donositi jednoglasno, jer NATO je ustrojen na egalitarnim principima, iako same države članice posjeduju različitu kako vojnu tako i političko ekonomsku moć.
Ako na sve gore navedene tvrdnje nadodamo i događaje iz makedonskog okruženja, prvenstveno sve veće približavanje Crne Gore NATO paktu, pa čak i činjenicu da Srbija pomalo koketira s istim (usprkos proglašenju vojne neutralnosti te snažnim vezama s Rusijom), nemoguće je ne primijetiti da će Makedonija ostati izolirana u geopolitičkom smislu, ali i iz brojnih ekonomsko-socijalnih integrativnih procesa koji u pravilu slijede sigurnosnu integraciju. Zasad nemili događaj s početka teksta predstavlja tek sporadičnu scenu koja postaje samo dio mozaika nesigurnosti koji zasigurno neće donijeti dugoročnu promjenu napetih odnosa, neovisno o ishodu konkretnog slučaja. Sve navedeno ilustrira sigurnu poziciju Makedonije na mjestu najnestabilnije države u regiji te ne ulijeva nadu u dugoročno mogući miran suživot, što u narednom desetljeću ostavlja brojna otvorena pitanja o budućnosti Makedonije.
Bilješke:
1 Tekst je zaključen 21. travnja 2015. godine.