Mate Kapović  

Sposobnost kao ideologija

Hrvatski je tranzicijski eksperiment, odnosno projekt restauracije kapitalizma, nakon svojih dvadesetak godina završio u kaljuži posvemašnjeg neuspjeha, bez pretjeranih šansi za poboljšanje u budućnosti osim u tlapnjama naivnih i neukih. Objašnjenja koja se za takvu ekonomsku propast nude, i “s ulice” i iz medijâ, ali i iz akademskih krugova, često se svode na neku od varijacijâ na temu nesposobne vlasti, ne uvijek loših ideja, ali njihove loše provedbe i tome slično. Svi smo nebrojeno puta čuli da su jedino rješenje novi, mladi i sposobni ljudi na vlasti. Osnovna pretpostavka koja se krije iza toga je da bi sve bilo bolje samo da je na vlasti (bio) netko sposobniji. Iza te pretpostavke pak stoji još jedna, koja se obično podrazumijeva i ne izriče otvoreno – da vlast više-manje bar pokušava raditi u općem interesu i da sama politika koju vodi nije nužno loša, ali da, eto, vlast nije uvijek sposobna i uglavnom ne zna dobre ideje provesti u djelo. Iz takve se pozicije i uz takve predpolitičke “analize”, jasno, ne može ništa zaključiti o stvarnim procesima zadnjih dvadeset godina.

Alternativna sadašnjost Treba se zapitati što bi se to doista dogodilo da su političke elite u zadnjih dvadeset godine bile sposobnije nego što su bile? Da je sama politika bila više-manje ista (a bitno drugačija nije ni mogla biti, s obzirom na globalnu prevlast neoliberalnog “washingtonskog konsenzusa”), a da su na vlasti bili najsposobniji od najsposobnijih, bi li doista zemljom tekao med i mlijeko? Bi li politika privatizacije, liberalizacije i deregulacije doista urodila ekonomskim čudom samo da smo na vrhu imali malo sposobnije upravljače? Na ovaj misaoni eksperiment nije teško odgovoriti. Zamislimo samo da je ta pretpostavljena vlast vrhunskih tehnomenadžerskih sposobnosti išla više-manje u istom smjeru kao i vlasti koje smo doista imali i kao većina drugih političkih elita na svijetu, samo da je u tome što je radila bila puno uspješnija. Što bi se tu dogodilo? Danas bismo zacijelo imali puno “fleksibilniji” zakon o radu (što znači da bi radnici imali manje prava i da bi lakše dobivali otkaze); minimalna plaća i naknada za nezaposlene ili ne bi postojale ili bi bile još manje; komercijalizacija obrazovanja bi zacijelo puno dalje dogurala (jer se sposobna vlast ne bi dala omesti tričavim prosvjedima studenata i akademske zajednice) i sad bi prosječna školarina bila bar 12 000 kn, plaćali bi je svi, a studentski krediti bili bi normala; privatizacija zdravstva bi također već bila u puno poodmaklijoj fazi; i Hrvatska poštanska banka i Croatia osiguranje i Petrokemija bi već odavno bile privatizirane, zajedno sa svim ostalim javnim poduzećima, a brodogradilištâ se valjda više nitko ne bi niti sjećao... U svakom slučaju, od veće sposobnosti onih na vlasti većina ne bi imala nikakve koristi – upravo obrnuto, mjere protiv interesâ većine bi bile samo još uspješnije i dalekosežnije.

Naša je “tranzicija”, koliko god ona u detaljima možda bila traljavo izvedena iz pozicije političko-ekonomske elite, dovela upravo do onoga do čega je i trebala dovesti. Stari sustav tržišnog realsocijalizma je zamijenjen liberalnim kapitalizmom, nekadašnja društvena imovina je pretvorena u državnu i zatim u najvećoj mjeri razdijeljena novostvorenoj hrvatskoj kapitalističkoj klasi, a cjelokupna je privreda podređena privatnim interesima tih novih 1% društva – dakako, brižno usklađenima s imperijalističkim ekonomskim interesima razvijenoga kapitalističkoga Zapada. Moglo se do toga svega doći i na druge načine – npr. tako da se sama privatizacija provede strogo po zakonima (koje ionako donosi politička elita koja je pupčanom vrpcom vezana uz neokapitalističku elitu), a bez toliko nepravilnosti ili uz raširenije radničko dioničarstvo u prijelaznim faza (pri čemu bi obični ljudi i sami nešto malo zaradili) i sl. – dakle, moglo se to iz perspektive “pobjednikâ” tranzicije i efikasnije i uspješnije odraditi, ako ništa drugo radi većeg legitimiteta koji bi sustav danas možda imao, no na kraju bi rezultat bio suštinski potpuno isti.

Sposoban za koga? Ključno, dakle, pitanje nije u tome tko politiku vodi, je li u tome maksimalno efikasan i koliko je sposoban da ostvari svoje zamisli, nego kakva je politika koju vodi. Ako se vodi politika koja je u interesu 1% društva, ista takva, ali efikasnija politika neće donijeti baš nešto koristi za onih 99%. Ključni su, drugim riječima, politički ciljevi, a ne puka tehnomenadžersko-birokratska sposobnost trenutne političke postave na vlasti. Sposobnost sama po sebi može biti pozitivnom karakteristikom kada se govori o pojedincu (dakako, iz njegove perspektive), no na općedruštvenoj razini sposobnost kao takva niti je dobra niti je loša. Ona katkada može biti dobra – ako sposobni pojedinci rade u interesu većine u društvu uređenu na taj način, ali isto tako može biti i loša – ako sposobni pojedinci na pozicijama moći rade u interesu sebe ili u interesu manjine na vrhu. Kada se govori o sposobnosti, uvijek se treba upitati – sposoban za koga? Jer kada se vidi kako se političko-ekonomska vrhuška pobrinula za sebe u Hrvatskoj, ali i drugdje, teško je reći da je riječ o nesposobnim ljudima. Oni su u osiguravanju svojih materijalnih interesa uvijek sposobni i uspješni. Političko-ekonomskoj eliti je, pa i najvišim slojevima srednje klase, što se kvalitete života tiče, u većini aspekata praktički svejedno gdje su – u Hrvatskoj, Africi ili na razvijenom Zapadu.

Stvari je lako dovesti do apsurda. Primjerice, ako je netko sposoban silovatelj – je li to dobro ili loše? Hoće li robovlasništvo biti dobar sustav ako su robovlasnici u dotičnoj državi vrlo sposobni menadžeri koji dobro upravljaju svojim robovima i rapidno povećavaju svoje bogatstvo? Ili – je li bolje da je na državnom kormilu četa vrlo efikasnih neoliberala (u stilu Pinocheta i Chicago boysâ) koja provodi politiku u isključivu interesu kapitalističke klase ili je bolje da je na vlasti npr. (ne budimo prezahtjevni i preradikalni) kakav socijaldemokrat koji možda i nije nužno toliko sposoban i ne uspije provesti u stvarnost sve što zamisli, ali bar načelno provodi mjere koje su donekle u interesu većine?

Uostalom, pogledamo li tko doista tu izranja kada se govori o sposobnosti i tehničkim vladama – sve nam je jasno. Očit su primjer tehničke vlade kao oktroirani namjesnici EU-a koje smo nedavno mogli vidjeti u Grčkoj i Italiji. Tobože dezideologizirana i efikasna tehnokracija u današnjim okolnostima realno ni ne može biti ništa drugo doli čisti odraz vladajuće ideologije niti može provoditi ekonomsku politiku koja bi imalo odstupala od zadanog općeprihvaćenog kursa, kao što se takva tehnokratska vlast samo odozgo i samo u interesu statusa quo i može nametnuti. Bît je, dakle, u tome kakav je sistem i kakva se politika provodi, a pitanje tehničke izvedbe politike nije nebitno, ali je sekundarne naravi i ne pripada uopće ovoj prvoj razini analize i rasprave.

Zadržavanje na tehnikalijama Jasno je pak odakle diskurs sposobnosti potječe. To nije samo posljedica nerazumijevanja ili primjene “zdravorazumskih” kriterija – stvar je u tome da je sposobnost pojedinih upravljača jedino o čemu se doista i može razgovarati unutar neoliberalnokapitalističkog konsenzusa dopuštene “pristojne” rasprave. Ekonomska je politika (neoliberalna, a trenutno preciznije gledano politika mjerâ štednje) ionako u svim bitnim parametrima zadana i o samom se njezinu meritumu ne može raspravljati pa osim detaljâ i menadžerske sposobnosti tu ni nema ništa drugo o čemu bi se vodila polemika. Izvan okvirâ takve ekonomske politike nije moguće razmišljati (Denkverbot) niti joj ima alternative (Thatcheričina TINA), a ništa drugo nije ni “realno”. Taj je konsenzus danas donekle nagrizen zbog krize, no “kapitalistički realizam” (kako ga zove Mark Fisher) i dalje je stabilan, unatoč prosvjedima, OWS-u, Južnoj Americi, SYRIZA-i i povremenim prodorima heterodoksije u mainstream.

Sposobnih i nesposobnih je uvijek bilo i uvijek će biti. No zadržavanje kritike i analize na toj razini, uzimajući kao zadane nimalo proizvoljne političke odabire koji joj prethode i koji su joj u podlozi, nije ništa drugo doli znak političke nesuvislosti ili svjesne apologetike statusa quo. Raspravljati o sposobnosti znači izbjegavati raspravu o pravim problemima. Nužno je da progresivne snage u društvu raskrinkavaju ovakve mitove i prebacuju ideološku borbu u javnosti s tobože samo tehničkih rasprava o sposobnosti i učinkovitosti na prava pitanja o tome kakva se ekonomska politika i u čijem interesu provodi.