Sraz kultura

Svjesna ili podsvjesna opterećenost eurocentričnim pogledom na svijet podrazumijeva, između ostalog, i skepsu prema svemu što dolazi iz Novoga svijeta. Jer, kako često mislimo, sve što ondje nastaje je ili posve strano našem duhu, ili tek recikliranje kulturnih dostignuća Starog kontintenta. U tom smislu, gostovanje Simfonijskog orkestra Grada Caracasa u velikom Lisinskom očekivalo se više kao egzotičan doprinos zagrebačkoj koncertnoj ponudi, a manje kao potencijalno relevantan glazbeni događaj. Možda je stoga veći mamac za publiku bilo ime njemačke, dakle, “naše”, europske pijanistice Ragne Schirmer.

Uvidom u biografije gostujućih umjetnika takve su predrasude mogle biti samo ojačane. Jer, pijanistica, premda mlada, već ima iza sebe respektabilnu karijeru, te je se može nazvati ljubimicom i koncertne publike i diskografske industrije. S druge strane, venecuelanski orkestar nema osobitu tradiciju – osnovan je tek 1980. godine – a njegov značaj uglavnom je lokalan. To što je taj “lokalitet”, konkretno Južna Amerika, bitno veći od “naše” Europe pritom se uredno zanemaruje. K tome, niti peruanski dirigent David del Pino Klinge, gledano iz eurocentrične perspektive, ne može osigurati suglasje izvedbe s europskom tradicijom.

Tipkačica bez senzibiliteta

Sraz različitih kultura uistinu se i dogodio, i to na prilično drastičan način, u zajedničkoj izvedbi Gershwinovog Koncerta za glasovir i orkestar u F-duru, i to usprkos potencijalno medijatorskom profilu djela, koje balansira između europske baštine i elemenata američkih tradicijskih glazbi. No, suprotno predrasudama obojenim očekivanjima, u tom srazu nedoraslom izazovu pokazala se pijanistica, a ne orkestar. Ragna Schirmer tehnički je briljantna tipkačica, ali bez i trunke senzibiliteta za specifične stilske i ekspresivne datosti charlestonea i bluesa, koje su ključna sastavnica Gershwinove partiture.

Nasuprot njoj, David del Pino Klinge i njegov orkestar upravo su na tom terenu najjači. Jer, premda svirci ansambla iz Caracasa ponekad i nedostaje preciznosti, taj je manjak višestruko kompenziran iskonskom muzikalnošću. Način na koji se pritom prilazi naizgled sitnim, ali, zapravo, presudnim ritamskim i intonacijskim odmacima nešto je što će uistinu teško doseći bilo koji europski orkestar. Naime, relativno skroman staž orkestralnog glazbovanja u slučaju je venecuelanskog sastava više prednost nego mana. Jer bilo je, doduše, dovoljno vremena da se usvoji tekovine europskog glazbovanja, ali one, srećom, nisu umanjile senzibilitet za folklornu neopterećenost krutim obrascima umjetničke glazbe.

Ipak, bez obzira na svijest da im je upravo folklorno najjača domena, orkestar iz Caracasa nije svoj program oblikovao primarno na toj premisi. U nju se, doduše, jesu uklapali plesni dodaci, a donekle i Gershwinova Kubanska uvertira, ali ne i preostala izvedena djela. Lapidarni Notturno suvremenog venecuelanskog skladatelja Eduarda Martureta pokazao je tako da ansambl može biti jednako sugestivan i u interpretaciji djela koje se ne temelji na bučnim ritmovima, nego, upravo suprotno, na atmosferičnom istraživanju orkestralnih boja u pretežito tihoj dinamici.

Bartókovi latentni folklorni korijeni

Kada je, pak, riječ o Čudesnom mandarinu Bele Bartóka, ključnom se pokazala vještina svih glazbenika, i to ne samo udaraljkaša, u jasnom donošenju pregnantne ritamske okosnice partiture. No, to je nešto na čemu će kod ovog djela ionako inzistirati svaki razuman dirigent. Ono čemu je, međutim, David del Pino Klinge, posve opravdano, posvetio još i veću pozornost, jest isticanje inače prečesto zanemarenih latentnih folklornih korijena Bartókovog glazbenog izraza. Stoga je upravo izvedba tog djela najbolje pokazala najveću vrijednost gostovanja Simfonijskog orkestra Grada Caracasa – podsjećanje da čak niti u najsofisticiranijim umjetničkim djelima ne smijemo zanemariti ono što je u njima arhetipsko i, kao takvo, razumljivo svakome, bez obzira na prethodno glazbeno iskustvo.