Srbija kao simptom Zapada

Namjera ovog teksta je, u kratkim crtama, analizirati pozadinu obje presude, analizirajući prirodu srpskog nacionalizma prije i poslije Miloševićeva režima te analizirajući ulogu samog Zapada u ratu u BiH i Hrvatskoj, ali i prikazati svu komplementarnost (u ovom slučaju onog srpskog) aktivnog i zapadnog pasivnog rasizma.

Skandalozno niska presuda “vukovarskoj trojci” u Haagu, prilikom njenog iznošenja, opravdana je nizom proceduralnih perverzija recimo tipa da: “Šljivančanin nije imao ovlašćenja nad TO i paravojskom, već da je imao komandna ovlašćenja nad vojnom policijom, koja nije počinila nijedno krivično delo iz optužnice.” (B92)

Malo starija odluka Međunarodnog suda pravde (ICJ) također je oslobodila Srbiju direktne odgovornosti za genocid u BiH, iako ju je proglasila krivom za “nesprječavanje” genocida u Srebrenici u kojoj je srpska vojska masakrirala najmanje 8.000 ljudi bošnjačke nacionalnosti.

Kako stoji u presudi Suda; “Zločini počinjeni u Srebrenici... počinjeni su u specifičnoj namjeri uništenja dijela skupine muslimana Bosne i Hercegovine i kao takvi to su postupci genocida” koje su počinile snage bosanskih Srba, stoji u presudi. Na početku čitanja presude sutkinja Rosalyn Higgins je odbacila argumente Srbije da je sud nenadležan za slučaj. A ICJ (International Court of Justice – Međunarodni sud pravde) je presudio da je Srbija imala obvezu poštivati Konvenciju o genocidu iz 1948., tijekom rata u Bosni i Hercegovini 1992-95. ¹

Iako su obje presude skandalozne u smislu da je Ovčara ispala nešto kao odraz “nedostatka kontrole” nad paravojnim jedinicama, a masakr u Srebrenici, iako proglašen genocidom, koncentracijske logore Omarska, Keraterm, Luka u Brčkom, pokolje u Bosanskom Petrovcu, Sanskom Mostu, kao i u Slavoniji u Hrvatskoj i ostalim regijama zanemarila kao “kolateralnu štetu”, iste odluke na svojevrstan način su i očekivane zarad ničeg drugog do uloge iste međunarodne zajednice u istom ratu. Ipak, da bi se pojasnila uloga Srbije u ratu prvo se treba osvrnuti na sami početak rata.

Tragom direktne odgovornosti

Kako navodi slovenska teoretičarka Renata Salecl, citirajući Miloševićevu izjavu sa početka rata u BiH, u kojoj je Milošević rekao: “Nemamo prava prestati brinuti o našim sunarodnjacima u BiH i prestati im slati humanitarnu pomoć. To je dužnost nas kao naroda. Ako je narod uništen, nema slobode i napretka za pojedince” (Salecl, 2002; 28). Kako Saleclova dalje tvrdi, ta sentimentalna izjava o pažnji za Srbe s kojima se loše postupa izvan Srbije, implicira dužnost svakog Srbina da pođe u rat. To će lako naslutiti svaki srpski adresat, premda to nije izrijekom kazano, premda nije pretpostavka samog izraza. (Salecl, 2002; 28)

To jest, “Miloševićev diskurs je jedinstven jer nije otvoreno totalitaran; umjesto toga Milošević je pronašao saveznike u ekstremnoj desnici koja otvoreno zagovara fašističke ideje. Milošević tako ne mora prljati ruke; zadržao je “neutralnu poziciju……a zauzimajući poziciju prividne neutralnosti, on prešutno podržava otvorenu agresiju na koju poziva ekstremna desnica, te neprestano osigurava sredstva za provođenje te agresije.” (Salecl, 2002.; 29)

Pa iako se s jedne strane danima mogu navoditi dokazi o vojnologističkoj usklađenosti Srbije i Srba u Hrvatskoj i BiH, kao uloga JNA u razaranju Vukovara, redovne i paramilitarne jedinice koje su stizale iz Srbije, vojne plaće koje su srpski časnici u Hrvatskoj i BiH dobijali iz Beograda, koncentracijski logori u Nišu i Sremskoj Mitrovici u koje su odvođeni hrvatski zarobljenici iz Vukovara, divljačka propaganda Radio televizije Srbije, što mediji u BiH i Hrvatskoj, već godinama i rade, tadašnji srbijanski establišment nikad nije direktno izjavio da vrši agresiju iako ju je de facto podržavao, te je Međunarodni sud povodom bosanske tužbe i presude “vukovarskoj trojci”, između ostalog, slijedom te logike i oslobodio Srbiju od direktne odgovornosti, kao što je praktički od direktne odgovornosti oslobodio i “vukovarsku trojku”.

Tim perverznim objašnjenjem, Međunarodni sud pravde i Haag kao svojevrsni predstavnici međunarodne zajednice, zapravo ovim odlukama perverzno skidaju teret direktne odgovornosti same međunarodne zajednice za srbijansku agresiju koju nisu htjeli spriječiti, a ovom presudom čak su ju propustili i definirati kao takvu.

Kapital umjesto suda

Iako je presuda Međunarodnog suda pravde (ICJ) i presuda “vukovarskoj trojci” motivirana i kao način opravdanja uloge iste (međunarodne zajednice) tijekom samog rata; i kao odraz interesa kapitala koji danas Srbiju vidi kao jedno od velikih tržišta jugoistočne Europe; i, slijedom prethodnih tvrdnji, odraz međunarodne zajednice, kao političkog eksponentna globalnog kapitala da “smiri” situaciju u bivšoj Jugoslaviji koja treba osigurati stabilnost kapitalnih investicija na tom teritoriju, ona je prije svega simbolička potvrda uvjetovanosti same zapadne demokracije interesima kapitala.

U prilog ovoj tvrdnji vidimo izjave raznih međunarodnih zvaničnika, koje se općenito mogu sažeti u jednu izjavu, koja bi nekako išta u ovom stilu: presude (koje donosi međunarodna zajednica), i u slučaju bosanske tužbe, i u slučaju “vukovarske trojke”, trebaju se prihvatiti kao takve te da kao takve trebaju poslužiti zaboravljanju onoga što je bilo te se stoga treba okrenuti budućnosti. To “okretanje budućnosti” zapravo nije nikakva “civilizacijska” potvrda (u kojoj treba zaboraviti “barbarski” sukob) kako je Zapad uporno želi prikazati, nego jednostavno zahtjev za mobilizacijom populacije zarad prestanka propitivanja uloge istog Zapada tokom genocida, ali i zahtjev za stabilizacijom tržišta unutar kojeg će u krajnjoj liniji same žrtve genocida u praksi završiti na kraju “hranidbenog lanca,” tj. kao niža klasa koja se zbog svoje tragedije nije na vrijeme uspjela konvertirati u “slobodno tržišni” sistem funkcioniranja.

Po ovim presudama, u kojoj je samo masakr u Srebrenici proglašen genocidom, te slijedom te logike koncentracijski logori u ostalim dijelovima BiH i Hrvatske, masakr i mučenje civila samo zbog svog (nesrpskog) porijekla, četiri miliona granata ispaljenih na Sarajevo i smrt 1700 djece u Sarajevu, destrukcije Vukovara (…te nebrojenih drugih zločina urađenih u organizaciji Srbije i njenih poltrona u obliku bosanskih i hrvatskih srpskih fašistoidnih tvorevina, od kojih Republika Srpska, na žalost, još postoji) birokratski su negirani te je sama odluka predstavila dodatno poniženje žrtve kojoj nije dopušteno čak ni pravo da bude priznata kao žrtva. Kolokvijalno rečeno, te logikom pomenute odluke, genocida je bilo, ali se ne zna ko ga je počinio?!?

Slijedom te odluke, a povodom hrvatske tužbe protiv Srbije Međunarodnom sudu pravde, ispostavlja se i da je srbijanska agresija na Hrvatsku, te mrcvarenje Vukovara i masovni pokolji civila u Hrvatskoj (na Ovčari, u Škabrnji, istočnoj Slavoniji, zadarskom zaleđu, Dubrovniku….) također biti potvrđeni, ali se također neće znati ko ih je počinio?!?

Genocid kao pljačka kioska

Parafrazirajući Giorgija Agambena, svetost života, koju se danas želi istaknuti naspram suverene moći kao ljudsko pravo u svakom temeljnom značenju, zapravo izvorno izražava upravo podložnost života moći smrti, njegovo nepopravljivo izlaganje u odnosu izopćenja. (Agamben: 76, 2007.) A sami čin formalizacije tog izlaganja, perverzni je ritual odlikovanja istih nizozemskih vojnika koji su trebali zaštiti zaštićenu UN zonu Srebrenica (a koji su zapravo izručili žrtvu egzekutoru) u Nizozemskoj 2006., za zasluge na “očuvanju mira”.

Između ostalog, sami nizozemski kontingent koji je bio odgovoran za sigurnost Srebrenica u međuvremenu je postao ozloglašen po rasističkoj percepciji populacije koju je trebao štititi. ²

Ovome je ekvivalent osuda Mile Mrkšića na pet godina zatvora, od čega je četiri i pol već odslužio te mu predstoji izdržati još pola godine koliko bi dobio i za obijanje kioska…

Ovaj perverzni, izopačeni ritual pljuvanja u lice obogaljenoj žrtvi profašističke srbijanske agresije također je svojevrsna formalizacija uloge Europe u ratu u bivšoj Jugoslaviji te ponovna podrška sve fašistoidnijoj srpskoj javnosti da se ne upušta u bilo kakav proces katarze zbog zločina počinjenih u njeno ime, jer ovakva presuda zapravo govori da organiziranog zločina nije ni bilo…

Ipak, problem sa srbijanskom populacijom je taj da ista svoju ulogu u zločinu nad nesrbima ne vidi kao rasističku, nego kao instrumentaliziranu od Miloševićevog režima, te sami Miloševićev pad (od smiješnog puča 5. oktobra 2000. godine, preko izručenja u Haag, pa do njegove smrti) vidi kao svoje svojevrsno iskupljenje od svog i danas vrlo vitalnog rasizma. Kako napominje Renata Salecl, “Krajem osamdesetih godina uz Albance su kao neprijatelji srpskog naroda prepoznati i Slovenci… a kako srpska mitologija Albance prikazuje kao prljave, neumjerenom razmnožavanju sklone, nasilne i primitivne, dok Slovence predstavljaju kao nepatriotske, antijugoslovenske intelektualce i neproduktivne trgovce koji žive od okrutnog izrabljivanja srpskih radnika itd. Spoj ovih dviju slika daje tipičan antisemitski portret Židova – prljavog i razbludnog, no istodobno intelektualnog, neproduktivnog, profiterskog trgovca. Otuda, spojite li Albanca i Slovenca, dobit ćete Židova.” (Salecl, 2002; 33)

A u današnjoj Srbiji upravo je antisemitizam skriveni podtekst percepcije svakog srpskog konflikta s okolnim nacijama i/ili ostatkom svijeta, bilo da se pogledaju natpisi u novinama, bilo da se konstatira uznemirujući rast krajnje desničarskih skupina čija je ikonografija identična onoj nacističkoj, čak se i otvoreno poziva na nju. A upravo ovih dana svjedočimo najavi otvoreno neonacističkog skupa u Novom Sadu.

Otvoreno zagovaranje genocida

Ovaj rasizam pak nije samo izravan i brutalan rasizam, nego je kako Renata Salecl tvrdi, referirajući na Etienne Balibara, rasizam koji rasne napetosti poima u uvjetima nekompatibilnosti kulturalnih razlika, životnih tradicija, stilova itd. Kako Salecl tvrdi, taj rasizam kulture dijeli na “progresivne” na jednoj i “primitivne” na drugoj strani (Salecl, 2002; 18-19)³. Upravo zato, današnja srpska moralna većina, kao većina koja svoj nacionalni identitet veže uz kršćanske vrijednosti koje predstavlja kao ideološko tkivo nacije [Salecl], mobilizira svoje pravoslavno vjersko opredjeljenje kao dokaz svoje “civiliziranosti”. Time sa jedne strane srpska moralna većina opravdava svoj genocid nad Hrvatima katolicima, Bosancima muslimanima i konflikt sa Albancima (koje Srbi, dodvoravajući se istoj moralnoj većini na Zapadu, predstavlja kao islamske teroriste), a sa druge strane indirektno raspiruje antisemitizam prikazujući Židove kao svjetske spletkaroše koji su zarad svoje neutažive želje za profitom uvjetovali globalizaciju koja je rezultirala u multikulturalizmu koji je po svojoj prirodi, bar medijski, osudio srpsko nacionalističko “buđenje”.

Stoga, slika današnje nemiloševićevske Srbije daleko je od slike nekog građanskog društva: to je slika države u kojoj je najjača pojedinačna stranka u Srbiji, Srpska radikalna stranka, stranka koja otvoreno zagovara genocid i projekt velike Srbije; u kojoj je fašistički/kolaboracionistički četnički pokret u Srbiji rehabilitiran kao ravan antifašističkom partizanskom pokretu; u kojoj se nacionalne manjine (posebno Romi) u Srbiji vrlo često fizički napadaju i ubijaju na ulici bez odgovarajućeg zakonskog sankcioniranja; u kojoj vladina ministrica hrvatske nacionalnosti trpi iživljavanje samo zbog svoje nacionalne pripadnosti; u kojoj se snimka egzekucije bosanskih mladića iznajmljivala u lokalnoj videoteci, u kojoj sportaši nose tetovaže koljača Draže Mihailovića itd.

Pored svega toga, iako nije pokazala ni najmanju namjeru za izručenjem ratnih zločinaca Karadžića i Mladića, Srbija zapravo paradoksalno od međunarodne zajednice biva nagrađena nastavkom pregovora o pridruženju Europskoj uniji.

Naime, srbijanska populacija ulogu svoje države tokom devedesetih doživljava kao posljedičnu ulogu raspada Jugoslavije, a ne kao svoju aktivnu ulogu bilo u aktivnom izvršenju genocida, ili u njegovom pasivnom podržavanju. A jedno je neodvojivo od drugog upravo zato što je, kako tvrdi Renata Salecl, upravo domovina ono što ispunjava prazno mjesto nacije u simboličkoj strukturi društva.

“Domovina”

Domovina je fantazmatska struktura, scenarij kojim društvo samo sebe poima kao homogeni entitet (Salecl, 2002; 24). Naime, agresor nema samo namjeru osvajati fizički teritorij, nego ima namjeru razoriti sam način na koji se njegov neprijatelj doživljava (ibid.), to jest uništiti scenarij po kojem sam agresorov neprijatelj poima sama sebe kao homogeni entitet (op.a.). Stoga, razaranje načina na koji se neprijatelj doživljava zapravo je opravdanje načina na koji agresor doživljava sam sebe, to jest neprijatelji (kao “drugi”, kao Hrvati, Muslimani, Albanci…) mu uvijek trebaju zarad ničeg drugog do opravdanja svoje vlastite ideološke nekonzistentnosti. A kako Žižek tvrdi, “ideologija nije ‘lažna svijest’ (društvenog bića), već samo to biće u mjeri u kojoj je podržano ‘lažnom sviješću’.” (Žižek, 2002; 39)

Dakle, odluka Međunarodnog suda i presuda “vukovarskoj trojci”, iako izopačena, nije iznenađujuća, jer se, paradoksalno, uloga međunarodne zajednice na globalnom nivou ispostavlja kao uloga Srbije na Balkanu.

Nemogućnost distance

Na isti način na koji se Srbija na lokalnom nivou aktivno ispostavila kao agresivna i rasistička, međunarodna zajednica, konkretnije Zapad, pasivno se ispostavio kao rasistički jer je sukob u bivšoj Jugoslaviji, tretiralo kao sukob balkanskih barbarskih plemena. To jest, kako Saleclova tvrdi, “zauzimanje stava udaljenog promatrača… omogućilo je Zapadu da prikrije svoju odgovornost spram Balkana, odnosno da izbjegne gorku istinu – kako rat u Bosni predstavlja izravnu posljedicu neuspjeha Zapada da dokuči političku dinamiku raspada Jugoslavije. To jest… na djelu je efektivna potpora “etničkom čišćenju,” a sve pod krinkom svoje suprotnosti, neuključenosti i distanciranosti (Zapada, op.a.) kao nepristranog promatrača”. (Salecl, 2002; 21). To jest, ako je po Žižekovoj tvrdnji, simptom “partikularni element koji potkopava svoj vlastiti univerzalni temelj” (Žižek, 2001; 40), onda vidimo da je ne samo uloga Srbije simptomatična za Zapadnu ulogu u ratu u bivšoj Jugoslaviji nego je genocid kao takav simptomatičan kao razotkrivanje svog onog ideološkog koje je u temelju takozvane liberalne demokracije kao dominantne političke vertikale Zapada. Drugim riječima, Srbija je radila ono što je Zapad mislio i nema drugog objašnjenja nedavne presude Međunarodnog suda pravde i presude “vukovarskoj” trojci.

Slijedeći ovu logiku, odluke Međunarodnog suda “pravde” i Haaga treba sa jedne strane vidjeti kao odraz postojanja prava kao instrumenta provedbe interesa krupnog kapitala, a sa druge strane treba je vidjeti kao potvrdu uzaludnosti prepuštanje istom tom pravu da donosi odluku o definiciji zla, jer se ista definicija od strane Zapada već pokazala uzaludnom u toku samog genocida, u smislu da nije učinila ništa da isti genocid spriječi, te da je učinila sve da ga relativizira kao sukob (divljačkih) etničkih grupa na Balkanu.

Ipak, ako je Međunarodni sud perverzno skinuo teret genocida sa Srbije kao institucije u slučaju bosanske tužbe te presudom “vukovarskoj trojci” (skidajući odgovornost sa uloge Zapada u ratu), onda je nenamjerno prebacio teret odgovornosti na svakog pojedinačnog građanina Srbije čija dužnost sad postaje distanciranje ne od Miloševićevog režima, nego od Srbije kao države koja likuje nad izbjegavanjem svoje osude kao opasno nacificirane države. Ako nema kolektivne krivnje, kako to neoliberalni “mirotvorci, humanitarci” i novinari vole tvrditi, onda mora postojati jako veliki broj individualnih krivnji.

Literatura:

Salecl, Renata, Protiv ravnodušnosti (Arkzin, Zagreb, Društvo za teorijsku psihoanalizu, Sarajevo, Udruga Što, kako i za koga – WHW, Zagreb, 2002.)

Agamben, Giorgio, Homo sacer – Suverena moć i goli život (Multimedijalni institut / Arkzin d.o.o., Zagreb, 2006)

Žižek, Slavoj, Sublimni objekt ideologije (Arkzin, Zagreb, Društvo za teorijsku psihoanalizu, Sarajevo, 2002.)

Bilješke:

¹ (http://dnevnik.hr/bin/article.php?article_id=12539, http://www.reuters.com/article/homepageCrisis/idUSL26638724._CH_.2400 -  pristup 7.mart, 2007, ).

² http://spikyart.org/anotherexpo/sejlakamericintroductione.htm

³ Kako je jednom izjavio “umjereni” srpski pjevač Đorđe Balašević, koji čak ima građansko–pacifističku reputaciju u Hrvatskoj i Bosni, da su “Albanci narod bez violine.”