Srebrenica kao izbor

Razglednica iz groba u naslovu knjige Emira Suljagića nije nikakva pjesnička sloboda ili pretjerivanje u naslovljavanju. Njegovu memoarsku knjigu o tragičnom vremenu jednoga grada moguće je i shvatiti samo kao razglednicu iz groba, zapis novinara koji s onog svijeta izvještava o tome kako su umirale tisuće. Preživjeli su samo slučajnici da bi potvrdili smrti ostalih. Utoliko je i Razglednica iz groba zapis čovjeka kojem treba vjerovati kad u osobnoj ispovijedi bilježi i svoje postratovsko vrijeme u kojem su svi ljudi iz rata obilježeni i odmaknuti. Ali s drugima je mnogo teže! Riječ je o stanju ni tuđeg ni vlastitog izbora, nego o vremenu prošlom u kojem nije moguće ponovno razmjestiti figure i početi “igru” ispočetka. Sve je već dovršeno: mrtvi su mrtvi, živi označeni. Između je stradanje o kojem govoriti predstavlja itekakvu hrabrost. Jer govorenje je prekapanje, u slučaju Emira Suljagića, vlastite mladosti koja je to prestala biti na najokrutniji način, prekapanje poznanika i bližnjih da bi ih se ponovo pokapalo, da bi se mislilo o ranama i stradanju, da bi se ponovo vraćalo najintenzivnijem dijelu vlastita života koje je prošlo zauvijek. Jednom započet dijalog završiti možeš samo ako ponovo susretneš sugovornika. Mnogi Suljagićevi sugovornici onkraj su života. S njima razgovara na toj razini. Sretne li preživjele, s njima nastavlja onaj jednom započet dijalog. Sretne ih žive – međusobno se čude bez riječi. To je jedino podnošljivo.

Mračni osjećaj za pravdu

U nemogućnosti da izabere bilo što osim iluzije o skloništu, Suljagić se u trenutku kad se spremao završiti srednju školu i početi studirati, kad je mislio da je pred njim vrijeme ljubavi i znatiželje, našao u zamci koju nitko nije želio imenovati, u logoru koji nitko nije želio ograditi i u situaciji koja je godinama pothranjivala lažnu nadu o mogućoj kolektivnoj sudbini. I to je postao njegov izbor: Srebrenica. Iz tog vremena on – živeći i pišući – shvaća da “ne izdaju me riječi nego osjećaji” jer mu je nakon svega teško objasniti zašto odlazak u rat shvaća kao osjećaj za pravdu, ali ne bilo kakav nego “mračni osjećaj za pravdu”.

Tužni su trajno svi oni životi koji u svoj smisao imaju ugrađen kao važan ili najvažniji čip: svjedočenje, sjećanje na mrtve, život prošli u životu budućem, potrošeno vrijeme pred sobom umjesto iza sebe… Suljagićeva razglednica odaslana čitateljima pred sjećanje na još jednu godišnjicu stradanja Srebrenice potvrđuje ono što se o stradanju, neprijatelju, žrtvi i krvniku, neutralnim snagama i akterima uglavnom zna, i u tom smislu može se učiniti da je sve davno rečeno i davno pročitano. Međutim, autor Razglednice iz groba čovjek je literarnog nadahnuća, osoba sa smislom za detalj, znatiželjnik koji reagira i na naglaske u mislima, o događajima da se ne govori. On je mlad, idealist u mjeri koja je mladosti primjerena, i u tom smislu njegovo viđenje rata nosi karakteristike njegova odrastanja, njegovih godina. Njegovo svjedočanstvo puno je detalja koje samo čovjek u besmislenim situacijama može doživjeti i preživjeti a da ne umre od čudesnih oblika bešćutnosti i moralne devalvacije što mu ih vrijeme i prilike nude: tako, primjerice, osim općih mjesta – kao što je ponašanje pripadnika nizozemskog bataljuna – nemoguće je zaobići scene u kojima Švicarac ljudima, koji godinama nemaju vezu s vanjskim svijetom, dijeli svoje posjetnice ili norvešku humanitarku koja bi ženama u Srebrenici govorila o kontracepciji i dijelila kondome… Da od sličnih nadrealističkih poteza nitko nije imun svjedoče priče poput one o branitelju koji pronalazi vezu kako bi u logoru vlastita grada 1994. napravio estetsku operaciju ušiju! A tek kako izgledaju muškarci koji biciklom pokreću izvor struje i pokrećući pedale gledaju u televizore pred sobom na kojima su uključene utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva – posebice priklonimo li se tumačenju takvih situacija kao ljudskom pokušaju da se ne poludi od stvarnosti. Možda je svijet podijeljen na one koji izluđuju druge ne bi li ih opservirali i one koji se tim nastojanjima opiru. Na žalost, jasno je tko je u takvim situacijama slabiji, čija je bespomoćnost ulog.

Rat i mir nisu ista vremena

Suljagić ne zaobilazi ni jedno od teških ili mučnih pitanja što ih svako iskreno pisanje o ratu nameće. To su pitanja ratnih zločina, pitanje krivnje, ali ne samo neprijatelja nego i vlastite ratne strane, mučna i nikad objašnjena pitanja koja su političari te iste strane ostavili zauvijek neodgovorenim… Autor Razglednice iz groba pokušava dati svoje (a čije bi drugo), ljudske i objektivne odgovore koji ne kalkuliraju s čitateljem nego samo s vlastitom savješću. U tom smislu on ispisuje i svoje slike, svoje razloge, svoje poznavanje, prihvaćanje i odnos prema primjerice najpoznatijem zapovjedniku obrane Srebrenice Naseru Oriću (sadašnjem haškom zatvoreniku), ali i mnogim drugim “bogovima” rata dotičući pomalo i njihove kasnije sudbine.

Čovjek koji zna dati savjete iz discipline “kako prepoznati vlastitu smrt” s dubokom mjerom opreza gleda u svaki život. Pa i neprijateljev. Na živote poznatih i nepoznatih neprijateljskih vojnika koji su odrađivali projekt genocida u kojem je i on bio broj. Za koji bi se sa stajališta preživljavanja reklo da je imao sreće. Teško je ipak vjerovati u veliku sreću tako temeljite izranjavanosti kao što je život svakog preživjelog iz Srebrenice.

Njegovi zapisi su bez ikakve mržnje, ali, itekako ukopan u prošlost, on zna sve o onima koji su diktirali sudbine. Sva pitanja što ih Suljagić postavlja pokazuju još nešto: vrijeme rata i vrijeme mira nisu ista vremena i teško ih je spojiti, prikopčati u slijed, mjeriti istim mjerama i istim mislima. Sigurno je da su Srebrenici presudile političke igre, s jedne strane moćnih, a s druge nemoćnih, ali željnih vlasti. Naravno, posljednji često predstavljaju žrtve i Emir Suljagić itekako je svjestan te činjenice.

Razglednice za trajno pamćenje

Kako se Razglednica iz groba našla pred čitateljima ovih dana, kad je Srebrenica zbog 11. srpnja ponovo u središtu pozornosti, slušamo one iste riječi što ih, primjerice, svakog 18. studenog izgovaraju Vukovarci: riječ je o još jednom (iako najstrašnijem) iz niza gradova koji svojom tragedijom itekako bivaju korišteni u političkoj promidžbi svojih zemalja i jednako tako, posvemašnjem političkom zaboravu u ostala godišnja doba. Utoliko su razglednice kao Suljagićeva smislene jer preživljavaju to vrijeme i predstavljaju zaista trajno sjećanje, trajan suodnos s vremenom u kojem je djelić krivice raspoređen do mjere koju zovemo čovječanstvo.

Možda je u povodu ove knjige trebalo pisati i neke druge stvari. Ali one su poznate i napisane. Samo bih ponovila gradivo o tome kako je najteže napisati ljudsku knjigu o ratu. Emiru Suljagiću to je uspjelo.