Srebrenica – kronika najavljene smrti

Tragedija Srebrenice nije počela prije deset godina, štoviše ona do danas nije ni okončana. Naime, prije točno deset godina, 11. srpnja 1995., srpska vojska je ušla u grad, nakon čega je u nekih četiri-pet dana ubila oko 8 500 ljudi. Kažemo oko, jer se još ne zna, i vjerojatno se nikada i neće doznati, točan broj i imena žrtava. Do danas je identificirano njih 8 374, no tijela svih nisu pronađena, niti su kompletirani njihovi kosturi. Jer, nakon što je jednom pogubila i zakopala žrtve, srpska vojska je za nekoliko mjeseci ponovo prekopavala grobnice, bagerima ispremiješala kosti i razbacala ih po manjim tzv. sekundarnim grobnicama na širokom prostoru, ponajviše s namjerom da time opravda tezu da su ljudi ubijeni na frontu, a ne u masovnim smaknućima. Dakle, zasad je sigurno, 8 374 osobe ubijene su u nekoliko dana; 8 374 pojedinačna života ispunjena radom, ljubavima, prijateljstvima, strastima, dosadom, strahom..., kao što su ispunjeni i tvoj i moj život.

Kakvim je to intenzitetom srpska vojska ubijala, kada ih je sve uspjela ubiti u nekoliko dana, ponajviše između 13. i 16. srpnja? Koliko je ljudi sudjelovalo u počinjenju zločina? Koliko ih je pomagalo u pokapanjima, koliko u kasnijim zataškavanjima? Gdje su preživjeli Srebreničani; kako danas žive adolescenti zaboravljeni po izbjegličkim kampovima, koji su kao malodobni napustili grad sa svojim majkama? Gdje su egzekutori, gdje zapovjednici akcije Krivaja 95, čišćenja Srebrenice; osjećaju li danas da su učinili nešto loše dok rade kao poslanici u parlamentu Republike Srpske, dok žive po okolnim selima, u Srbiji, kao Škorpioni u Šidu, gore prema hrvatskoj granici...?

Logičan kraj enklave

Ponovit ću, tragedija Srebrenice nije počela prije deset godina. Naime, počela je prije više od 13 godina kada je srpska vojska masovno protjerivala muslimansko stanovništvo uz rijeku Drinu, želeći očistiti granični prostor prema Srbiji. Jedan od svjedoka tijeka događaja oko Srebrenice je novinar sarajevskog lista Dani i autor iznimne knjige svjedočanstava Razglednica iz groba Emir Suljagić, koji je u Zagrebu govorio i na okruglom stolu posvećenom Srebrenici. Suljagić je bio među prvim izbjeglicama koji su te 1992. došli u Srebrenicu; kao sedamnaestogodišnjak s ocem i još nekoliko Muslimana pobjegao je iz rodnog sela blizu Bratunca doslovno se noću provukavši pokraj srpskih položaja. Tijekom te godine u Srebrenicu se slilo gotovo sve muslimansko stanovništvo iz okolice bježeći pred ubijanjima i paljenjima na jedini zaštićeniji teritorij, u slijepu ulicu buduće enklave.

Projekt čišćenja područja uz Drinu zacrtan je još u svibnju 1992. u Odluci o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini usvojenoj na sjednici Republike Srpske, u kojoj je kao cilj broj 3 navedeno: “Uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država”. Iste je godine, podsjeća Suljagić, i Ratko Mladić izdao naredbu: “Nanositi što veće gubitke i prisiliti neprijatelja da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda. Prethodno ponuditi razoružavanje borbeno sposobnih i naoružanih muškaraca, a ako ne pristaju, uništiti ih.” Dakle, ubijanja su predviđena kao strateški cilj još tri godine prije pada Srebrenice, i ni o kakvoj slučajnosti ili spontanom, neplaniranom pokolju tu nema govora.

U travnju 1993. Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je Srebrenicu “sigurnosnom zonom”, nakon čega je slijedila demilitarizacija užeg područja enklave, ali ne i područja oko nje. Od 1992., pa i tijekom tri godine “sigurnog” života u okruženju, Srbi su svakodnevno raketirali grad, nekoliko puta i iz aviona. Stanovništvo je živjelo na rubu gladi, od povremenih dotoka humanitarne pomoći koja je bacana u paketima iz zraka ili se pak kamionima prevozila preko srpskih punktova; ponekad su noću išli u potragu za hranom u sela duboko iza srpskih položaja. Kriminal i šverc su cvjetali, cigarete su postale platežno sredstvo, a u gradu su moć imale, kako to već ide u ekstremnim uvjetima, upravo švercerske elite, doznajemo iz Suljagićeve knjige.

Ključni dokument vezan uz Srebrenicu je Direktiva broj 7 predsjednika RS Radovana Karadžića iz ožujka 1995. u kojoj je predviđeno: “potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe...” kako bi se “svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvorili uslovi totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života meštana u Srebrenici i Žepi.” Prvih dana srpnja 1995. počeo je napad, a 11. srpnja srpska je vojska predvođena Ratkom Mladićem ušla u Srebrenicu. Bio je to logičan kraj grada verificiran u službenim dokumentima i pripreman u akcijama iz prethodne tri godine.

Savršeno planirani zločini

Istoga dana veliki broj stanovnika Srebrenice, njih oko 15 000 napustio je grad i krenuo u dugoj koloni prema Tuzli, po putu koji su u cijelosti kontrolirali Srbi. Većina njih nikada nije došla do teritorija pod Armijom BiH, već su ubijani po putu u većim i manjim grupama na koje se raspala ta duga kolona. Drugi dio stanovništva je, vjerujući u međunarodnu zaštitu, otišao u bazu nizozemskih snaga u Potočarima. Nizozemski zapovjednici su pregovarali s Mladićem, i dopustili mu da on kontrolira navodnu “evakuaciju” stanovništva iz baze. Sljedećeg dana oni su brojnim autobusima pristiglim iz Srbije, sa Pala i iz drugih dijelova okupiranog područja, odvedeni ravno na strijeljanje. Kronologija genocida tih se dana sužava na sate u kojima se situacija mijenjala, u kojima je sve bilo podređeno cilju kako što brže i efikasnije poubijati sve te ljude, kako ih prevesti na mjesta zločina, kako im oduzeti dokumente, kako ih opljačkati... i na koncu pokopati. Strijeljanje je čak bilo i presporo, pa se u nekoliko slučajeva više stotina ljudi zatvaralo u hangare, pa kroz prozore i otvore pucalo nasumce i ubacivalo bombe.

U ubojstva je bilo uključeno nekoliko stotina, možda čak i nekoliko desetina egzekutora, smatra Emir Suljagić, no jako je puno drugih ljudi, poput vozača kamiona i bagera, okolnih mještana, bilo posredno uključeno u odvijanje operacije. Oni su prevozili ljude kilometrima daleko na stratišta, prekapali njihova tijela – jednom, dva put, čak tri put, uopće logistički i promatrački podržavali genocid. Kao što su u Drugom svjetskom ratu bili patološki točno razrađeni planovi deportacije i ubijanja u logorima – na što je ponosno tijekom suđenja u Jeruzalemu ukazivao sam Eichmann, a zapisala Hannah Arendt – tako se i srebrenički genocid odvijao prema planu u koji su unaprijed uključene inženjerija, mehanizacija i sva popratna infrastruktura.

Da se ubijanje tih dana smatralo normalnim poslom potvrđuje iskaz koji je u Haagu dao optuženi Dražen Erdemović, jedan od “običnih egzekutora” iz Srebrenice. Naime, nakon što je od deset ujutro do tri popodne neprestano ubijao – jer njihov je vod stajao na livadi na koju su stalno pristizali novi i novi kamioni s Muslimanima – Erdemović je zatražio od komandanta odmor. Strijeljanja su se odvijala iza nekog hangara, s njegove prednje strane bila je ulica u kojoj se odvijao normalan život. Tu je Erdemović sjeo za stol i normalno, kao i drugi vojnici, u pauzi smaknuća popio kafu.

Kolektivna šutnja

Dan nakon zadnjih masovnih pogubljenja u srpnju – a manje grupice zalutale na putu prema Tuzli srpski su vojnici nalazili i ubijali do listopada 1995. – u Beogradu je održan sastanak Miloševića, Mladića, Ruperta Smitha (zapovjednika UN-ovih snaga u Bosni), Yasushija Akashija (izaslanika UN-a) i Karla Bildta (tada specijalnog predstavnika Europske unije za BiH). O Srebrenici nisu razgovarali, a bez obzira na srpska negiranja, za masovna ubojstva su morali znali, jer nije baš moguće da se na putu do Tuzle “zagube” tisuće i tisuće prognanih ljudi. Zločine smo naslućivali i mi koji smo tih dana pratili vijesti iz Srebrenice; snimke na kojima uz osmjehe Mladić razmjenjuje poklone s nizozemskim zapovjednicima, snimke na kojima očajni ljudi pristigli na tuzlanski aerodrom svjedoče o onome što je iza njih ostalo. Za Srebrenicu su svi znali; svi su na televiziji live pratili genocid, i nitko ga nije pokušao spriječiti. I to je najcrnja stranica naše priče.

Nakon masakra uslijedilo je višegodišnje razdoblje mukotrpnih istraživanja, otkopavanja grobnica, pronalaženja i identificiranja tijela. Prema riječima Amora Mašovića, predsjednika Komisije za traženje nestalih u BiH, zločinci su tri puta žrtvama oduzimali identitet – prvi put kada su im nakon zarobljavanja oduzeli imovinu i dokumente; drugi put kada su ih mrtve bacili u masovne grobnice, i to ne u grobnice kakve se kopaju kada je zbog rata otežano normalno pokapanje, već pretijesne, uske jame u koje su uguravao ogroman broj tijela; i treći put kada su mjesecima kasnije grobnice otkopavali, komadali tijela i premještali ih na druge, udaljene lokacije (kakva je primjerice ona kod sela Kamenice gdje je uz makadamski put pronađeno oko tridesetak takvih grobnica).

Upravo te sekundarne grobnice ponajviše otežavaju pronalaženje tijela, a o tome koliko se otežano vodila istraga o Srebrenici pokazuje i intervjuu glavnog istražitelja za Srebrenicu Jeana Rennea Rueza u Danima, u kojem kaže da je Haag tek nakon Daytona dobio pravo pristupa na teritorije zločina, te da im je svih tih godina samo jedan stanovnik okolnih sela pružio informacije o masakrima, ostali su šutjeli. Pomoć u istrazi u početku je dao State Department ustupivši satelitske snimke terena, a kako kod masovnih grobnica dolazi do promjene konfiguracije tla, moglo se usporedbom starih i novih snimaka odrediti lokacije. No, kaže Ruez, najviše je pomogao Dražen Erdemović koji je nagodivši se s Haaškim sudom dao niz važnih informacija o tijeku operacije i mjestima zločina.

Kao i drugi ljudi uključeni u istraživanja i dokazivanja istine o genocidu u Srebrenici, i Ruez u spomenutom intervjuu, kaže da će velika većina ljudi odgovornih za ubojstva još dugo biti na slobodi. Premda je u Haagu osamnaestero zapovjednika (samo je Erdemović običan vojnik) optuženo za genocid u Srebrenici, a među njima i Karadžić i Mladić, te premda je srpski general Radislav Krstić prvi pravomoćno osuđen za genocid na 35 godina zatvora, pravda je još jako, jako daleko. Ubojice žive normalnim životom, glavni kreatori zločina su na slobodi zahvaljujući i tome što među stanovnicima Republike Srpske imaju status heroja, a neki od odgovornih, poput Dragomira Vasića donedavno su čak bili i zastupnici u tamošnjem parlamentu.

Srpska strana rata

“Srebrenica je još uvijek tabu tema”, tvrdi Amor Mašović. Zapravo tek s ovom desetogodišnjicom genocida došlo je do nekih pomaka u otkrivanju istine i osvještavanju zločina. Naime, Vlada Republike Srpske je pod jakim pritiskom međunarodne zajednice 2003. godine otvorila istragu o Srebrenici, i godinu kasnije ju zaključila izvještajem u kojem stoji da je to bio “zločin velikog opsega”, da su u njemu sudjelovali Srbi i da je ubijeno preko 8 500 ljudi. Do pokretanja te istrage službeno se u RS govorilo ili da su zločini u Srebrenici pojedinačni, ili da su se Muslimani međusobno poubijali. U Haagu je pak obrana Krstića, kako je istaknuo na zagrebačkom okruglom stolu Ivo Josipović, tvrdila da nije bilo genocida, jer da su ubijeni Muslimani potencijalno od civila mogli postati vojnici, te da uzorak od 8 000 ljudi u odnosu na ukupan broj Muslimana u BiH nije dovoljan da se govori o genocidu i istrebljenju jednog naroda.

Zapravo tek s otkrićem video snimke ubojstva šestorice, većinom maloljetnih, Srebreničana kojega su izvršili pripadnici Škorpiona, počelo se u srpskim sredinama govoriti o zločinu, iako većinom još s osporavanjem i relativiziranjima poput onih da su i Hrvati počinili genocid nad Srbima u Krajini. Snimka kao perverzno očit dokaz koji je Haagu dostavila Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, prikazana je u dijelovima na državnoj televiziji Srbije. Uslijedile su mnogobrojne medijske analize, TV debate i ankete s pitanjem: vjerujete li da su Srbi u Srebrenici počinili zločin, na koje redovito još oko 80 % ispitanika odgovara s – ne vjerujem.

Dvadesetominutni snimak ubojstava još je strašniji kada se zna da je on tek dio 40-satnog snimljenog materijala, i da ga je godinama odabrana publika posuđivala u videoteci u Šidu, pa ga je tamo, prema riječima mještana u reportaži Dana, vidjelo sigurno tri stotine ljudi. Tri stotine ljudi koji su godinama šutjeli! K tome, ubojstva su režirana, izvedena su ritualno, žrtve su najprije vezane, nakon što su ih ubili, još jednom su im pucali u zatiljak. Pri tome Škorpioni su najviše mislili na to kakva će biti snimka, s obzirom da je egzekucija čak u jednom trenutku prekinuta jer je nestalo baterije u kameri!

Unatoč tome što je javno prikazivanje videa potaklo kakav-takav razgovor o genocidu u Srebrenici, i to ponajviše u onim nezavisnijim medijima Srbije ali i Republike Srpske, nema još govora o širem srpskom suočavanju sa zločinima. Unatoč tome što je Boris Tadić došao u Potočare na obilježavanje desete godišnjice genocida, još nema volje da se uhapsi i osudi zločince, još se nije pomaklo od deklamatorskih i iznuđenih žaljenja. Uostalom, ima puno istine u riječima Amora Mašovića izgovorenim na zagrebačkom skupu: “Ranije se govorilo, dok nema tijela nema ni žrtava. Nakon ovih snimaka ispada da, dok nešto nije zabilježeno kamerom, nije se ni desilo. Mi smo i puno ranije imali dokaze, pronađena su tijela žrtava, bilo je mnoštvo svjedočanstava preživjelih, poput onih dječaka koji su nakon masovnih pogubljenja rukama skupljali krv s umrlih, i njome mazali svoja tijela kako bi zavarali ubojice...”

Kako govoriti o paklu?

Na desetogodišnjicu genocida u Srebrenici, organizirano je u Bosni, Srbiji, Hrvatskoj pa i gradovima Europe mnoštvo akcija s ciljem osvještavanja zločina. U Beogradu je nezavisna scena predvođena Centrom za dekontaminaciju organizirala čak i tribinu u Sava centru, a grad je obljepljen jumbo plakatima (financiranim od međunarodne zajednice) s fotografijama Tarika Samaraha, i sloganom “Da vidiš, da znaš, da pamtiš” (sudeći po nadopisanim grafitima, to svakodnevno suočavanje sa Srebrenicom posebno iritira tamošnju javnost).

U Zagrebu je održan okrugli stol na temu Srebrenice, na kojemu su o tijeku događaja u gradu, masakrima, identifikaciji tijela, današnjem životu u Srebrenici... govorili Suljagić, Mašović i Senad Subašić, načelnik općine Srebrenice za privredu. Svjesno zaobilazeći osobna iskustva i emotivno intoniran govor, oni su inzistirali na podacima, činjenicama, kronologiji... koji najjasnije ocrtavaju sav užas, svu banalnost zla u Srebrenici. Nakon njih, gotovo da je bilo suvišno išta drugo reći.

Nemogućnost da se govori o Srebrenici, da se pronađe odgovarajući diskurs o zločinu karakterizirali su ovaj susret. Naime, o Srebrenici se godinama uglavnom šutjelo, a kada se govorilo vrlo često se zapravo manipuliralo s političkim računom, bez brige o mrtvima, bez suosjećanja s preživjelim. Tako je, nažalost, bilo i u Zagrebu. Reprezent tog praznog ispolitiziranog diskursa – u kojemu što se više govori istina postaje sve daljom – bio je Milorad Pupovac. Premda je na početku zaključio kako u slučaju Srebrenice nije primjereno ukazivati na vlastita stradanja (dakle, Srba u Hrvatskoj), Pupovac je metodom relativizacije i apstrahiranja zločina, krivnje i odgovornosti, priču navukao na svoj mlin. Nikakve konkretne osude, nikakav verbalni čin razumijevanja, nikakav trag dubinske upućenosti u temu, samo prazno brbljanje – što je za predstavnika manjina u Hrvatskom saboru uistinu sramotno.

Nije se bolje snašao ni analitičar Davor Gjenero ponavljajući poput automata tvrdnju o “prešutnom odobravanju” i potrebi da se kazni zločince; a ni Nebojša Popov čiji se govor o Srebrenici dijelom sveo na to da dokaže kako “smo mi u Republici” (časopis kojega je on urednik) od početka pisali o zločinima. Naime, to je istina, no ovom prilikom ljudi se nisu okupili zbog te istine i govora o sebi. Bilo je tu još puno apstraktnog, NGO-ovskog diskursa, vrtnje Jaspersovih teza o krivnji i odgovornosti, donekle neobjektivnog prikaza Haaga i sl., a svakako premalo ukazivanja na suodgovornost, ravnodušnost, izdaju Europe i svijeta, te na činjenicu da je ovim zločinom zapravo postignut cilj – i to je nepovratno. Tu je istinu nedvosmisleno izrekao tek Žarko Puhovski, koji je, uz Miljenka Jergovića, dobro odvagnuo što će i kako govoriti o Srebrenici. Oba su, sasvim na različit način, uspjeli pronaći odgovarajuću perspektivu i osjetiti mjeru stvari – mjeru sebe i mjeru srebreničkih žrtava.

Srebrenica je danas sama

Ponovit ću iznova: tragedija Srebrenice nije počela prije deset godina, štoviše ona do danas nije ni okončana. Tragedija nije okončana ponajprije zato što su zapovjednici, idejni kreatori i izvršitelji genocida na slobodi, što nema stvarne volje srpskih vlasti da ih kazni. Zatim, zato što svi oni ljudi koji su neizravno sudjelovali u genocidu – bilo da su kopali masovne grobnice i vozili autobuse, bilo da su prešutjeli zločine kao nizozemski vojnici, predstavnici UN, mještani okolnih sela, stanovnici Šida koji su u tišini svojih domova gledali video Škorpiona... – nisu niti osvijestili činjenicu da su svojom šutnjom i nedjelovanje bili štitovi genocida, prvog u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Tragedija Srebrenice nije okončana i zato što je izostalo kolektivno osvještavanje i priznanje zločina, a prevagnulo negiranje, relativiziranje, omalovažavanje žrtava od srpske strane. Drugdje je pak pomalo prevagnuo zaborav. Tragedija je i u tome što se danas u Srebrenicu ne vraćaju izbjeglice, što nema nikakva razvoja i obnove. Što preživjeli Srebreničani koji danas obilaze grobove svojih bližnjih moraju doći u Republiku Srpsku, u para-državu čiji je “strateški cilj” bio njihovo uništenje.

“Srebrenica je ostala sama”, riječi su Senada Subašića, načelnika općine Srebrenica za privredu. Nakon počinjenog genocida, grad je bio potpuno prazan, a rampa na ulazu dizala se povremeno za one koji su s propusnicama dolazili pljačkati. Godine 1996. na šire područje Srebrenice se uselilo 22 000 građana Republike Srpske, a danas tamo živi i malo Muslimana-povratnika. Preživjele žene i djeca Srebrenice rasuti su po Bosni i svijetu; mnogi još žive u izbjegličkom naselju pored Tuzle. Apsurd je još i veći, s obzirom da se novac koji je Svjetska banka namijenila za revitalizaciju potpuno uništene Srebrenice, raspoređuje još i na Bratunac i Miliće, dva gradića koja su bila uporišta srpske vojske nisu stradala u ratu i imaju infrastrukturu.

Tragedija Srebrenice trajat će i nakon što je pedeset tisuća ljudi posjetilo Memorijalni centar Potočare ovog 11. srpnja, nakon što su pokopani ostaci 610 žrtava, i izgovorene riječi licemjernog ispiranja vlastite odgovornosti međunarodne zajednice. Jer, kako je u jednom tekstu napisao Emir Suljagić, “operacija u Srebrenici je uspjela: Bošnjaci u istočnoj Bosni prestali su postojati kao zajednica”.

Istina slike

Uz monografiju Srebrenica Tarika Samaraha, Ministarstvo kulture i sporta federacije BiH i Synopsis, 2005.

Dodir ruku, jedne u bijelim rukavicama i druge ukočene i pune zemlje, jedne ruke antropologinje s Islanda i druge ruke žrtve iz Srebrenice. Hala tvornice aluminija ispunjena, u zelenu tkaninu omotanim posmrtnim ostacima 599 muškaraca i jedne žene prije ukopa u Potočarima. Lubanja s ostacima kose iskopana iz masovne grobnice… Fotografije su to s plakata koje posljednjih dana viđamo diljem Zagreba, diljem prostora bivše Jugoslavije, pa i u Beogradu; fotografije koje gledate i na ovim stranicama Zareza, a njihov je autor Tarik Samarah.

Posljednjih pet godina ovaj sarajevski autor radi na projektu Srebrenica – genocid u srcu Evrope dokumentirajući ono što se nakon pokolja u srpnju 1995. oko Srebrenice događalo: stvarnost u kampu za preživjele iz Srebrenice pokraj Tuzle, grafite koje su ispisali UN-ovi vojnici u bazama oko grada, dugogodišnja traganja i iskapanja tijela žrtava iz  masovnih grobnica, njihov ukop u Potočarima, lica majki Srebrenice…

O Srebrenici je često teško govoriti. Kada zanijemimo od užasa i kada nam se čini da sve što izgovaramo ublažava ili falsificira istinu, ostaju slike. Ostaju iznimne slike koje je zabilježio Tarik Samarah: kao dokumenti, neuništivi tragovi izgubljenih života, i kao etički i umjetnički iskazi protiv prijetećeg zaborava.