Sredstva za korekciju pogrešne kulturne politike

Poštovani Trpimire,

Vaš u nastojanju odmjeren tekst o blank tape levy slučaju u Hrvata nemam namjeru komentirati drukčije, no promijeniti netočne činjenice. One mi ne izgledaju kao plod loše namjere, već, jednostavno, kao netočne činjenice, koje krive Vaše ne loše namjere. Kao prvo, DHFR nije Društvo filmskih radnika, kao što navodite, već filmskih redatelja. To je važno: Kao predsjednik društva ovdašnjih redatelja, sudjelujem u skupštini društva europskih redatelja FERA, paneuropske udruge koja iza sebe ima dramatičnu jesen u oporbi spram korporacijske intervencije na tijela EU, a s namjerom pravnog osporavanja europskih mehanizama naplate blank tape nameta. Na stranicama vašeg lista prenosite vrlo gust tekst Wima Wendersa, našeg člana i suborca, koji je povodom ovog slučaja ispisao više stranica od mene, učinkovito pomogavši da pri Europskoj komisiji za sada pobijedimo.

Moj skromni pamflet, koji citirate u svom članku, napisao sam kao protupeticiju  retorički vještom apelu hrvatskih prodavača kompjutorske opreme. Tamo se u prvi plan stavljaju hrvatski estradni moguli, kao nazovi profiteri novouvedenog nameta, i čitava stvar se našoj javnosti prikazuje kao još jedan od ekstraprofita koji država notorno slabog ukusa nameće slabima, a na dobrobit svojih pulena.

To je efikasan fiškalski manevar, ali zlonamjerno netočan. U stvarnosti, namet bi se imao rasporediti na više stotina glazbenih i stotinjak filmskih autora u Hrvatskoj. Te, osobito bitno: na njihove cehovske udruge. Tri milijuna kuna koje bi imali ubrati hrvatski glazbeni i filmski autori s osnova nameta na privatnu kopiju, kad ih podredite nužnoj razdiobi, ne čine tako dojmljiv iznos. Osobito ne, kad rečena tri miliona usporedite s cijelom milijardom hrvatskog državnog proračuna za kulturu, ili kad ovu milijardu stavite u kontekst cjelokupnog državnog proračuna. Proračuna države koja kulturom upravlja na notorno pogrešan način, o čemu iz broja u broj svjedoči upravo vaš dvotjednik.

Ono na što sam, kao predsjednik društva redatelja, naprosto lakom i gramziv, onaj je dio tih sredstava koji će pripasti udrugama hrvatskih glazbenika i filmaša, za cehovske potrebe. Naša namjera je upotrijebiti ta sredstva za nužne korekcije jedne pogrešne kulturne politike. Za medijske, promotivne i međunarodne akcije, za koje nikad nemamo materijalni temelj, koliko god bili u pravu. U uvjetima gdje je civilno društvo, koliko je do kulturne sfere, disciplinirani financijski vazal države, stvarnog pomaka nema. O tome, bar na stranicama Zareza, vjerujem, ne treba dužiti. U onoj mjeri u kojoj se možemo nadati stanovitim vlastitim prihodima, imamo šansu za minimum autonomije. U liberalno kapitalističkim uvjetima, razumjet ćete,  autonomiju više ne diktira ideologija već novac.

Vaše zapažanje da u USA postoji stanovita nadoknada za blank tape gubi iz vida sustav koji tamo vlada. COPYRIGHT je sustav koji favorizira producenta, nakladnika, posrednika, nikad autora. U Europi, čak i u RH, imamo vrijednosni model koji se zove AUTORSKO PRAVO (a to nije sinonim za copyright!). Iz temeljno različite filozofije, dogodio se temeljno različit sustav. U praktičnom smislu, danas nam mogu koristiti njegovi učinci. Danas i ovdje, u RH., u našoj zemlji je na snazi, primjerice, odredba o pretplati za javnu tv, koju plaćaju i oni koji nikad na svojim prijemnicima nemaju čast preuzimati sliku i ton HRT-a. U RH, svi kupci benzina plaćaju naknadu za auto-ceste. Makar posrijedi bila moja mama koja se vozi samo po gradu, ili moja ribarska rodbina koja benzin kupuje za svoje vanbrodske motore.

Ova vrsta formalne nepravde propisana je u ime konkretnog društvenog interesa. Slično je i s nametom za privatno kopiranje. Oni koji ne kupuju CD da bi kopirali autorsko djelo, bit će oštećeni, kao što su vlasnici vanbrodskog motora oštećeni benzinskim nametom za autoceste. U protivnom bit će oštećeni svi privatno kopirani autori. Trećeg puta nema. Pitanje koje postavljamo u konačnici nije formalno nego praktično: čija je šteta veća i gdje leži društvena korist. Nemam ništa protiv autocesta, čak niti protiv tv pretplate, instituta koji nam bar ostavlja nadu da ćemo jednog dana ovdje imati javnu tv primjereniju od ove koju danas gledamo. Hrvatska je do devedesetih bila kolijevka jugoslavenskog rock’n rolla, sjedište glazbene industrije, prijestolnica popa, rasadište jazza, a osobito: neprikosnoveni centar simfonijske glazbe i suvremenih (“bijenalskih”) muzičkih fenomena. U sedamnaest godina suverenosti ovi krediti su raskućeni na nevjerojatan način. U isto vrijeme, svjetski centar animacije, najveći koprodukcijski filmski biznis u Istočnoj Europi i značajna autorska tradicija igranog filma, otišli su, sukladno tome dovraga, zahvaljujući neobično maloumnoj kulturnoj politici hrvatskih vlasti, bez obzira na stranačku pripadnost. Blank tape levy koji je nedavno uveden, ostavlja malenu šansu civilnom sektoru da intervenira u mjeri u kojoj se još dade, da ispravlja krive drine loše državne politike ili mobilizira – jednako odgovorne – anemične pripadnike zajednice kreativaca, odgojene na habsburškoj servilnosti i balkanskom strahu od vlasti. Kad uzmete u obzir sumu, novčanu, vrijednosnu i ljudsku, koja je u međuvremenu ludo izgubljena, vjerujte mi, ovaj rizik se društveno isplati. Izgledalo bi mi posve zarezovski od Zareza, da ovu skromnu utopiju podrži.