Sretna nova 1984.!,

Još mi je živo u pamćenju osjećaj nakon drugog gledanja filma Život drugih (Das Leben der Anderen) po mom dolasku u Berlin početkom rujna 2007. Moje uživljavanje u situaciju protagonista lišenog svake privatnosti bilo je vjerojatno sasvim normalno. Trenutak u kojem on dobiva hrpu naslaganih papira i spoznaje da je cijelo vrijeme bio praćen i prisluškivan, te da je njegov život netko uredno bilježio i secirao, izazivao mi je nelagodan grč u trbuhu i nekakav stid. Na žalost, iako to nije najgore što se čovjeku može dogoditi, nakon filma sam poželjela iskočiti iz svoje kože samo da se uvjerim da i iz te situacije ima izlaza. Tako dokumentirani životi ljudi stali su u onih 180 kilometara dosjea kolika je ostavština Stasija nakon raspada DDR-a.

“Slučaj Andrej H.” ili broj 2354/07

Nakon nekog vremena doživjela sam isti takav grč u trbuhu i nelagodu nakon što sam pogledala tv-prilog u kojem Andrej Holm priča o svojoj svakodnevnici, nakon što je pod optužbom za terorističku djelatnost uhićen u maniri borbe protiv najvećih neprijatelja države i priveden na ispitivanje. Po dolasku na Vrhovni sud u Karlsruheu, kako piše Holm, ne samo da se pretvara u broj 2354/07 nego i u “Slučaj Andrej H.”, te doznaje da istraga protiv njega traje već oko godinu dana. Njegov svakodnevni život mijenja se na način da postaje svjestan da neprestano biva praćen i sniman, da se bilježe njegove aktivnosti na Internetu, telefonski razgovori, kretanja, a da televizor u kući “šteka” kad zazvoni mobitel... Zvuči kao paranoja, ali to je danas svakodnevnica Andreja Holma i njegove obitelji, a vjerojatno i mnogih drugih kojima se spremaju optužbe po članku 129a njemačkog kaznenog zakona.

Po tom nebuloznom zakonu koji je donesen uslijed jedne od najvećih kriza BDR-a, “Njemačke jeseni”, vrlo je lako biti optužen za “konspirativno djelovanje”, a, kako se čini, takav članak kaznenog zakona predstavlja jednu elastičnu kategoriju u zakonu koja lako može obuhvatiti nepodobne, a pod sumnju staviti gotovo svakog. Pitanje je samo trenutačne društvene klime, pa se tako i profil državnih neprijatelja s vremenom mijenja, a bolna prijašnja iskustva očito prebrzo zaboravljaju.

Naime, što je danas u Njemačkoj nepodobno? Konkretno u slučaju Andreja Holma vjerojatno se radi o njegovom ljevičarstvu i angažmanu unutar lijeve scene u Berlinu. Zanimljivo je da je danas u Njemačkoj ljevičarstvo vladajućoj strukturi mnogo veći trn u oku od sve popularnijeg neonacizma koji već ozbiljno uzima maha. Ispadi desnih ekstremista u Berlinu su sve učestaliji. Teško je to ne primijetiti. Scene poput skupina u podzemnoj s podignutim rukama u nacistički pozdrav, napadi na pripadnike drukčijeg podrijetla, imigrante, strance ili uzurpacija mirnih prosvjeda koji imaju antifašistički ili ljevičarski predznak nisu ovdje nikakva rijetkost. Na prosvjedima ljudi prekrivaju lica šalovima jer je navodno praksa ovdašnjih skinheadsa fotografiranje prosvjednika radi naknadne odmazde. S druge strane, jedna nimalo bezazlena metoda borbe antifašista protiv neonacista jest njihovo javno prokazivanje. Pokazati sliku nekog dokazanog neonacista ispod koje stoji ime i uputa o kakvoj se osobi radi i da je se treba čuvati. Takav način rješavanja problema jest ilegalan i bio je predmet nedavne afere u kojoj je policija napravila pretres stanova nekolicine antifašista osumnjičenih da su napravili takav plakat. Budući da nisu našli nikakve dokaze, morali su odustati od slučaja. Ali ono što je uslijedilo nakon toga baca sumnju da u policiji postoje veze s nacistima. Naime, lista spomenutih antifašista kojima je preturen stan našla se na web stranicama neke nasilne neonacističke udruge. Jesu li takve veze uobičajena praksa, teško je na osnovi ovog jednog slučaja zaključiti, ali da nasilje u policijskim redovima ne treba tolerirati, nego se protiv njega aktivno pobuniti, hrvatsko društvo vrlo lijepo može naučiti iz demonstracija organiziranih u Berlinu upravo s tim ciljem.

Sumnjivi i dok vršimo nuždu

No, ono za što je sumnjičen Andrej Holm izazvalo je nezadovoljstvo i revolt među studentima, profesorima i običnim pukom te su uslijedile demonstracije protiv militarizacije njemačkog društva i spornog članka 129a. Iznenađujuće u cijeloj priči jest da se takav slučaj može dogoditi u Njemačkoj i čuđenje je i bila najčešća reakcija ljudi. Ali s druge strane, pozadina cijelog događaja puno govori o korištenju pojma “terorizam” u kojekakve svrhe, na što smo, uostalom, već navikli.

No, o čemu se tu radilo. Andrej Holm sumnjičen je za pripadništvo lijevoj terorističkoj skupini, koja je teroristička zato što je odgovorna za tri zapaljena auta. Čin, naravno, nije za pohvalu, ali ga je suludo nazivati terorizmom. Više nemamo palikuće, razbojnike, huligane, delinkvente, nego imamo teroriste.

Zbog tih i takvih prijetnji terorom ministar unutarnjih poslova Wolfgang Schäuble, u posljednje vrijeme poznat i kao Stasi 2.0, uvodi unaprijeđene metode praćenja ljudi, a sva suvremena tehnologija kao da je stvorena za to da mu pripomogne u takvim nakanama. Zato je tragikomičan dio optužnice Andreja Holma u kojem ga se sumnjiči, između ostalog, i zato što na sastanke nije nosio sa sobom mobitel. Osim što je ovaj dio optužnice postao opći predmet sprdnje, tu kao da su se vlasti malo preračunale i zaboravile što ustvari rade; dok vas uhodimo, trebate još i surađivati. Ili ste jednostavno sumnjivi. Dok dišete, hodate, vršite nuždu, pišete znanstvene članke ili ih uopće ne pišete nego biste mogli, probajte se potruditi da ne ostavljate dojam terorista i neprijatelja države. A kako? E to svatko za sebe treba procijeniti. U tomu leži najveća opasnost članka 129a po kojem svatko može biti optužen ovisno o stjecaju okolnosti.

“Terorizam” kao alibi

Sve ovo neodoljivo podsjeća na praksu Stasija u DDR-u, ali jedna je razlika primjetna. Danas je sve puno elegantnije, praćenje može biti tako suptilno. Kamere vas, dok za njih ne znate, što najčešće i jest slučaj, ne uznemiravaju pretjerano, praćenje putem Interneta može također proći neopaženo. Sve se obavlja bez puno muke dok ne kulminira, kao u slučaju Andreja Holma i u roku pet minuta vam banu u stan i s lisicama vas uvedu u helikopter i prva misao koja prođe kroz glavu je Guantánamo. Odjednom kao da se to ama baš svakom može dogoditi. Kao da ovaj slučaj i služi tome da se svako pomalo preispita do koje mjere bi mogao biti sumnjiv i kako korigirati svoje ponašanje da ne upadnete u ovakve situacije. Možda u toj činjenici leži dio objašnjenja radikalizacije njemačkog društva gdje su sve vidljiviji ekstremi. Tako se angažirani ljevičari prikazuju kao ekstremisti (ili čak teroristi), a s druge strane imamo neonaciste koji teško da se mogu u bilo kojem slučaju nazvati umjerenim. Na kraju ostaje dojam da se radi o dva jednako pogubna ekstrema. Takva slika je preopasna i zbog te činjenice treba s rezervom uzeti preuveličavanje krize u BDR-u sedamdesetih za vrijeme RAF-a, koja potencira strah od lijevog terorizma i služi kao opravdanje za postojanje policijske države. Naravno, u trenutačnoj društvenoj klimi borbe protiv terorizma u svijetu Njemačka već sada korača ruku pod ruku sa Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom. To je već druga priča, koja se onda odnosi na imigrante nepoželjna podrijetla, a dovoljno reklamirani termin “terorizam” dade se višestruko iskoristiti.

Na kraju, ne smije se zanemariti da je Berlin ipak utočište liberalnog duha, grad s angažiranom scenom mladih koji prate događanja u svijetu i aktivno se bune protiv nepravde. I danas se u Berlinu održavaju prosvjedi radi sjećanja na neke nevine žrtve napada neonacista, svakodnevno se organiziraju razne diskusije, tribine na temu policijskog nasilja, imigrantske politike, gentrifikacije, kršenja ljudskih prava i mnogih drugih društveno relevantnih područja. Kao takav Berlin je, navodno, iznimka i u Njemačkoj, ali i puno šire.

Rudi Dutschke je u povodu šezdesetosmaških nemira rekao da je vladajuća klasa u stanju dopustiti bilo kakvu diskusiju pod uvjetom da ona ostane teorijska. Stoga se nameće pitanje koliko diskusije imaju smisla, kad su oni koji se angažiraju u najmanju ruku sumnjivi, a država ima načina da ih sankcionira. U Njemačkoj, na primjer, putem članka 129a.