Sretna Nova godina!

Putovala sam na samu Staru godinu. Ujutro u šest sati vlakom za Beograd. Iznenada sam odlučila poći, nakon što me prijateljica nagovarala danima. Još snovita, u pet sati kupujem štampu, peciva i ulazim u vlak. Brzo sam našla prazan kupe i bacila se na čitanje. U Jutarnjem listu sve je prepuno fotografija prekrasnog muškarca koji je pobijedio u Big Brother showu i zbog kojeg sam znala počesto poviriti u tu “kuću”, koju tobože nitko ne gleda, a svi znaju tko su glavne šminkerice, a tko je ustaša. Naslovi i tekstovi govore uglavnom o tome kako je pobijedio Rom, i da smo mi zato civilizirani narod i slično. Taj neškolovani, ali inteligentni dečko, kako se naglašavalo u raznim tekstovima, želi izaći iz tih okvira i pobjeći od fantazme koja mu je nametnuta. On naglašava da ga treba gledati kao osobu, a ne kao Roma. No zna, sasvim sigurno, da je to nemoguće.

Kletva – “Završit ćeš kao Vesna Parun!”

U Feralu nailazim na tekst drage Mime Simić i počinjem se naglas smijati. Mima piše o svom aktivističkom pohodu na kvizove, o tome kako je odgovarala na neka eliminacijska pitanja – u odgovoru na jedno pitanje “priznala” je da ima curu, profesoricu biologije, te da bi od svjetskih znamenitosti htjela vidjeti ni više ni manje nego Angelinu Jolie. Treba reći za neupućene kako se lezbijke sastaju u net klubu mama i imaju svoj fan klub koji nosi ime upravo te megapopularne glumice. Kao voditeljicu programa u mami, nerijetko su me znali priupitati – jesam li lezbijka ili barem biseksualka. Na to pitanje odgovaram – nisam, ali su mi pederi i lezbijke bliski, jer sam etnička mješanka i žena, pa se s podređenima prilično dobro razumijem. Osobito s pederima koji mi prilaze u svakom novom gradu i pritom me uredno spriječe da upoznam nekog zgodnog heteromuškarca.

Listam ja tako, a onda u kupe ulazi mladi par, sjeli su pokraj vrata, počinju razgovarati. Za to vrijeme, ja listam Globus. I pomislim, bravo – konačno zemlja kupleraja ima dostojnu heroinu. I odmah sad zastajem s eksplikacijom, jer moglo bi mi se dogoditi kao Luciji Stamać. Ona je jednom prilikom izjavila u nekom intervjuu da su u ovoj zemlji cijenjene cajke i kurtizane, pa je, pokazalo se, nimalo mudro, navela i primjere i našla se na sudu. Lucija Stamać je glumica, književnica i prevoditeljica, ali nerijetko se može čuti i da je “luda”, pa je zato i pomalo drže po strani naši brojni agroseksualci (usput, ja sam uvijek za metroseksualce, barem se peru). Isti epitet nerijetko se veže za Vesnu Parun, pa majke svojim kćerkama, koje se požele baviti pisanjem, izgovaraju kletvu – “završit ćeš kao Vesna Parun!”. Vesna Parun je sad negdje u Zagorju, u skromnim toplicama, a njezin vremešni kolega Dragutin Tadijanović stalno je u medijima. Dosadne knjižničarke petnaesti put organiziraju simpozij o njemu, bardu naše književnosti za kojeg je Zlatko Kramarić lijepo napisao da je proživio svoje godine, ne izjasnivši se ni o čemu.

Nakon Globusa, uzimam Nacional. Listam, nailazim na tekst o poznatim muškarcima u kuhinji i na fotku Sime Mraovića, dragog prijatelja. On je ponudio neke svoje recepte za kruh i usput je naglasio kako “kod svoje djevojke Jane ne bi imao šanse da ne zna kuhati”. Još kad se sjetim kako je u Latinici branio silovanu košarkašicu, mogu samo reći – bravo Simo!

Tko su “heroine” već završene godine?

I onda ostavljam novine po strani, gledam kroz prozor ravnicu. Razmišljam o ženama koje će i ove godine ostati “po strani”. Tko su “heroine” već završene godine? Jedna je zasigurno Nives Franić o kojoj nitko nije napisao tekst. Stoga ću ovu priliku iskoristiti da napišem koju riječ o njoj. Ta je mlada Dubrovkinja, nakon završetka fakulteta u Zagrebu, otišla raditi u jednu knjižnicu u Umagu. I za nekoliko godina, ona, koju njezini fakultetski kolege pamte kao plašljivu djevojku, postala je važna kulturna inicijatorica – pokrenula je književne tribine, sudjelovala u stvaranju kazališnih festivala, raznih manifestacija. I onda, zbog nekih formalnosti, prošle je godine izgubila posao. Svi ti kulturnjaci oko kojih se trudila, osim peticije, i nisu se osobito pretrgli. Njima je drago doći u Istru, dobro pojesti i popiti malvaziju, dobiti dnevnice, ali zašto se truditi oko jedne djevojke, koju nitko ne štiti i koja se uzdigla samo zahvaljujući svome radu. Nikad neću zaboraviti kad sam ljetos jedne noći, baš dok sam putovala na more, dobila njenu poruku “u meni se odlomio komad straha”. Napisala sam joj pjesmu i poručila neka se ne da. I da se više nikad previše ne daje nikome, niti jednoj instituciji, i neka pazi na svoje zdravlje… Nives sada, srećom, ipak radi, a nas dvije izmijenimo poruke u kojima govorimo baš o svojim strahovima.

Sjetila sam se u vlaku i Sonje Manojlović koja je upravo 2005. obilježila četrdeset godina pjesničkog rada i objavila novu zbirku pjesama, zatim mlade pjesnikinje Ane Brnardić kojoj je prošle godine objavljena čudesna zbirka Valcer zmija, samozatajne vrsne teatrologinje i antropologinje Suzane Marjanić koja je objavila svoju prvu knjigu, sjajnu studiju o Krležinim Davnim danima, Tanjinih ukoričenih napisa o onoj nepoznatoj strani Istre, Đurđe i njena drugog romana koji je objavila u Beogradu. Sjetila sam se i Sabranih djela Slavenke Drakulić čija me hrabrost oduvijek fascinirala. Kao klinka čitala sam reviju Svijet u kojoj su pisale i ona i ostale intelektualke – Lydia Sklevicky, Jasmina Kuzmanović...

U Globusu koji sam prelistavala, odmah na početku, velika je fotka žene koju više nitko ne citira, jer izgubila je svaki legitimitet, a nekad je svima bila uzor – Tanja Torbarina. Kad se samo sjetim negdašnjeg Danasa u kojem su njezine britke kolumne bile nešto sasvim novo…

I dok sam tako razmišljala, mladi par u kupeu još više se raspričao. Počinjem razgovarati s njima. Pitam djevojku koliko je imala godina kad je počeo rat – kaže šest. I dok tako pričamo, negdje kraj Šida, vlak se iznenada počeo vraćati. Pitamo nekog čovjeka u uniformi što se događa, on kaže da će se priključiti još jedan vagon. To kretanje unatrag, baš kao da je podsjetilo na tijek našeg razgovora – na sjećanja o kojima smo pričali, ja i deset godina mlađi ljudi od mene…

Slađana

U Beogradu me dočekala prijateljica Slađana. Prvi put sam došla u taj grad prije tri godine, kada su još trebale vize. Sjećam se kako smo prijateljice i ja šetale gradom u kojem je bilo puno pasa, muškaraca koji su nam prilazili sa svojim morskim sjećanjima, kako smo zaneseno kupovale knjige. Tad sam na Ženskim studijima upoznala Slađanu, divnu djevojku koja se pokazala kao prava prijateljica. Kaže mi ona, dok se penjemo prema Crnogorskoj ulici u samom središtu grada – osjetila sam da iza tebe nije lijepo razdoblje, zato sam te nagovarala da dođeš. Slađana je iz nekog sela otišla sama u grad, školovala se, posve je prekinula odnos sa obitelji, i sad sama uzdržava sebe. Ona se često seli po raznim stanovima i mašta o putovanjima na koja, zbog vize i novaca, ne može često odlaziti. Za nedavno putovanje u Sloveniju, na samo dva dana, trebala je dugo čekati vizu, a u vlaku se osjećala kao neka građanka drugog reda, jer su je ispitivali na kakav to festival ide. Pozivno pismo bilo je tek kao nacrt za domišljanja raznih službenika koji su je svojom znatiželjom još više natjerali da se povuče, da ne razmišlja o novim putovanjima. Teško je biti državljanin države čija putovnica vrijedi tako malo. Slobodno, bez vize, može se putovati u tek nekoliko zemalja.

Jedna pjesnikinja čiji sam rad nedavno upoznala, Natalija Marković, pisala je o življenju u zemlji mitova kulture – mit o velikoj Srbiji, svetom pravoslavlju, majci Rusiji. Ona naglašava kako svoje tijelo i svoj um nije “okupala u vodi” spomenutih pojmova i da je uspjela održati žensku svjesnost i bezobraznost. Njezini svjetovi geografije tijela i stvaranja, tj. podsvjetovi egzistencije izjednačavaju jedan New York, Moskvu i Beograd. I Slađana izjednačava te gradove, ucrtava uvijek nove, ponekad s prezirom odbacuje vlastiti grad.

Tih nekoliko dana bila sam u stanu Svetlane Slapšak koji je ona čuvala. Tek je nedavno došla u taj stan, pa smo zajedno istraživale kako rade strojevi, aparati, mašine, glačalo. Slađana me ujutro dočekivala s projom, sirevima, raznim delicijama. Poput brižne majke, nije me puštala od stola na koji je svaki tren stavljala nešto novo. Keks, sok, svijeću. Stalno me pitala treba li mi štogod. Pričala mi je o Turskoj i svom dečku Saši koji je radio ondje u turističkoj agenciji. Kada je opisivala raskoš hotela u jednom turskom ljetovalištu, u očima te profinjene djevojke mogla se vidjeti neka čežnja za udobnijim životom. Bila sam posve ganuta, mislila sam kako sam više vremena i pažnje trebala posvetiti njoj koja od mene ništa ne traži, ni uslugu, čak niti dobro raspoloženje. Darci, ti si meni puno pomogla, baš kad je trebalo, kaže. A ja nisam znala čime. Možda samo vjerom u nju, da može puno...

Balkanska fešta u Beogradu

U Beogradu imam još prijatelja. Neki me vode u klubove. Moja prijateljica spisateljica Cosmogina poznaje svaki noćni klub, svi je znaju. Ima dvoje djece, udana je, a nakon obavljenih kućanskih poslova, ona sjeda za svoj kompjutor i piše porno i sf-priče, a navečer se preoblači i odlazi u noćni život. Sjećam se kako smo, sad već pretprošle godine, u jednom klubu upoznale nogometaše koji igraju u Cecinom klubu i kako mi je prišao jedan Nizozemac koji radi na sveučilištu u Kragujevcu, da mi kaže kako je bio na mom pjesničkom nastupu u Kragujevcu. To gostovanje u Kragujevcu pamtit ću po posjetima brojnim manastirima, na koji su nas vodili organizatori nakon okruglih stolova o položaju pjesničke knjige, o poeziji danas. Ondje bismo pojeli zašećerene šljive, nudili su nam i rakiju, ali kako ne pijem, mogla sam samo gledati kako se moji vršnjaci utapaju u reskom piću, dok svi zajedno pocupkujemo slušajući prastaru glazbu na ex-yu partiju.

 Proslava Nove godine u Beogradu postala je jako in, balkanska fešta na koju vole doći državljani okolnih zemalja. Netko bi pomislio kako na gradskim trgovima sviraju cajke, ali događa se sasvim suprotno. Na dočeku 2006. na nekoliko pozornica svirali su samo rock i alternativni bendovi – Ortodox Celts, Van Gogh, Make up, naš Psihomodo… Među mnoštvom ljudi mogao se sasvim jasno razabrati slovenski jezik. Za ne baš mali novac, Slovenci kupuju aranžmane u kojima je Beograd predstavljen kao “nova Ibiza”. U samu ponoć, pjevač Celtsa nije izgovorio neke već otrcane fraze, samo je rekao: ‘’Pobrinite se sami za sebe’’.

U idućoj godini poželjela sam biti vedra osoba, riješiti se gorčine, pobjeći od taštine koja se počinje rađati čim zakoračite u književni svijet. Odlučila sam ne otvarati se olako, davati se ljudima koji su tu kad je najteže. Ne braniti više nikad nikakve projekte, samo ljude. Dobre, drage.

Kada sam iduće jutro šetala prepunom Knez Mihailovom, gledala sam kako se lica izmučenih ljudi miješaju s licima umornih, ali nasmiješenih turista, uglavnom mladih obitelji s djecom. Ulice su bile prepune smeća preostalog od slavlja koje se pomiješalo s naslagama smeća koje tko zna otkad nitko nije pokupio. Na prvi dan Nove godine automobili ne prolaze tom inače vrlo prometnom ulicom. Ljudi šeću, kao na nekoj promenadi, iz kafića dopire zvuk pjesama Olivera Dragojevića kojeg bi svi rado vidjeli u Beogradu, nešto dalje slovenski ženski zbor izvodi neke poznate pjesme, a na trećem su dijelu ulice trubači koje moji prijatelji ne vole, pa ih zaobilazimo. Odlazimo u kuću čaja, pijem neki čaj s travama iz Damaska. Šetnja praznim gradom u novogodišnje poslijepodne, pruža uvid u njegovu veličinu. Ljudi koji žive u Beogradu kažu da znaju mjesecima se ne vidjeti. U Zagrebu zaglušuje upravo taj jedan potez kojim se svi krećemo. Viđamo se, ali svaki put jurimo u nekom novom smjeru. Kafići su i ovdje prepuni, miris hrane posvuda. Kažu mi – u Beogradu je jedino dobro to što se dobro jede, hrane ima… A ja dodajem – ima krasnih ljudi, kulturnih događaja, knjiga. Ovdje se teško živi i oportuno je pisati samo o dobrom.

Tako, na primjer, u časopisu Pro femina, koji uređuje i moja prijateljica Dubravka Đurić, nalazim pismo Sonje Lokar koja je pokrenula raspravu i akciju protiv mizoginije u Srbiji. Ona ističe da je nakon posljednjih događaja u Srbiji, koji su povezani sa otkrivanjem zločina srpskih “Škorpiona” nad razoružanim muslimanskim civilima u Srebrenici, pokrenut politički i medijski linč prema nevladinim organizacijama i njihovim aktivisticama, naročito prema Nataši Kandić, Staši Zajovič, Sonji Biserko i medijima koji su imali hrabrosti objaviti dokazni materijal. Lokar u pismu poziva razne međunarodne institucije da potaknu lidere da ispune svoje međunarodne obaveze.

Dubravka, Sneki

Dan prije polaska našla sam se sa Dubravkom, pjesnikinjom i kritičarkom, mojom posljednjom gošćom u mami u prošloj godini. Razmjenjujemo knjige, dajem joj časopis Poezija, koji je za nju poslala Ana Brnardić. Dubravka se sustavno bavi američkom književnošću, feminističkom teorijom i kritikom, a okupila je oko sebe mlade pjesnikinje koje zajedno uče i pišu angažiranu poeziju. Jedna od njih me i uputila na nju. Sneki Žabić, koja se iz Wilmingtona prošle godine preselila u Chicago. Sneki mi je pisala kako joj je kao ateistici ondje bilo teško – u Wilmingtonu se religioznost ili spiritualnost podrazumijeva. Kada bi se počeli približavati, na primjer, uskršnji praznici, obično su je pitali hoće li putovati rodbini u Evropu, a na kavama gotovo neizostavno bilo je pitanje vjeruje li u život poslije života. Rastajem se s Dubravkom, divno je poznavati osobu koja toliko zna, koja je dobra i nesebična. Razgovor s njom, čini me sretnom.

Iz Beograda se vraćam s puno knjiga, u jednoj vrećici je moja omiljena proja. U vlaku, na povratku, u kupeu u kojem zbog kvara nije bilo grijanja, imala sam vremena misliti o koječemu. Ali, srećom, pojavio se drag i simpatičan dečko iz Bosne i nasmijavao me. Rijetko putujem vlakom, a to putovanje zaista ima svojih prednosti – ponekad upoznaš simpatične ljude. Kada smo stigli u Zagreb, mladić mi je pomogao iznijeti stvari iz vlaka. Rekli smo si: ‘’Sretna Nova godina!’’. On je pošao za Ogulin. A ja sam požurila kući, s dosta prtljage, ali nekako rasterećena “u duši”.

No, ukupno, te pripovijetke samo rijetko uspijevaju posredovati estetske podražaje, jer su uglavnom razmjerno jednostavno građene i ne odlikuju se – barem ne u prijevodu – jezičnim finesama. No, uspijevaju probuditi zanimanje za jednu zemlju – nažalost u ovoj antologiji nisu zastupljeni sjevernokorejski autori – u kojoj brzi i korjeniti preobražaji u posljednjih 20 godina potiču radoznalost i za njezin budući književni razvoj.