Temeljni je problem hrvatske politike u tome što se te jadne hadezeovce ne može promijeniti
Jedna od ranih epizoda Monty Python Flying Circusa sadržavala je i tipično pajtonovski skeč o sivim miševima. U tom skeču mirno britansko provincijsko mjesto uznemireno je pojavom sekte sivih miševa, odnosno ljudi koji se oblače u plišane miševske kostime i trče jedan za drugim s kuhinjskom sjekiricom. U jednom trenutku, na polovici skeča, za mišljenje o miševima pitaju njihovog prosječnog sugrađanina vojničkog držanja, kojeg dakako glumi John Cleese. Na pitanje što misli o sivim miševima on odgovor počinje pomirljivo: "ti se jadni ljudi ne mogu promijeniti...", a odmah potom nastavlja: "...i zato mislim da ih treba ubiti".
Cijeli je skeč zapravo parodija na homofobiju. Rečenica koju izgovara Cleese često mi je, međutim, padala na pamet od 1990. naovamo. Nikom, dakako, ne pada na pamet da bi hadezeovce trebalo ubiti, ali temeljni problem i nesporazum hrvatske politike ostaje taj da se ti jadni ljudi ne mogu promijeniti.
Upravo je komično i pomišljati na "meku demokratizaciju" Hrvatske samo mjesec dana nakon što je pred generalskim zborom Franjo Tuđman izrekao govor-manifest samoizolacije Hrvatske i otišao cinično se pobratimiti s Rusijom - glavnim pomagačem okupatora Hrvatske - a sve u antizapadnoj uznapredovaloj paranoji.
Nekoliko doista kozmetičkih gesti umekšanja uoči izbora ne mogu promijeniti opći dojam o Tuđmanu kao vladaru i kao čovjeku: on je autokrat, iskreno nesklon demokraciji, u duši čovjek jednostranaš tva i komiteta, ksenofob, mizantrop, nacionalist koji prezire demokraciju, javnost i parlamentarizam. Taj jadni čovjek doista se ne može promijeniti.
HDZ nikad nije bio stranka, pa ni pokret, već koktel političkih protivnika i konkurenata objedinjen egzaktnim materijalnim interesom i iracionalnim kultom ličnosti koji je nedostojan jedne mediteranske kulture kraja stoljeća i koji je od pojavnosti u bijeloj uniformi pa do diskursa laske i dodvornosti duboko balkanski. Zato se HDZ ne može promijeniti, jer njegove mjene ne ovise o tržištu političkih ideja već o privatnoj psihološkoj anamnezi. Jedan od dva stožera okupljanja pokreta - novac - iščezao je u vrtlogu recesije i nelikvidnosti. Drugi - autoritet patrijarha - drži se kao klimavi zub. HDZ jako dobro zna da je to zadnje što ih drži ne samo na vlasti, nego na okupu. Zato HDZ može dopustiti sve osim jednog: eliminacije kulta ličnosti iz medija i političke komunikacije. A ne padne li kult ličnosti, onda je sva ostala demokratizacija trice i kučine. Dok mi govorimo o predsjednicima kao o očevima nacije, a ne o slugama nacije i administrativnim djelatnicima, savršeno je nevažno tko je bio u vijestima zastupljen pet, a tko osam minuta. Višestranačje se u Hrvatskoj još uvijek doživljava kao smotra folklora suštinski slična komunističkom SSRN-u.
Nažalost, vjerujem da će demokratizacija Hrvatske koja je neizbježna, zaista ići putem mediteranskog modela Vesne Pusić, odnosno pomirbom opozicije i tzv. umivenih tuđmanovaca. Uviđam da je takva tranzicija najvjerojatnija, ako ne i jedina moguća. Uviđam, ali mi se taj uvid nimalo ne sviđa. Onaj tko je jednom pristajao na iracionalni kult patrijarhalnog oca nacije može biti dobar službenik demokracije, ali njome očito nije bio i ne može biti nadahnut.