Vladimir Dodig Trokut  

Stablo jabukovo na sredini svijeta

Otac mi je Pitagora, ja sam Vojvoda od geometrije Pi 2, Red zalude mistrije. Upravo doživljavam preobrazbu trokuta u četverokut. Četverokut ima četiri trokuta, krug nijedan. Peta strana svijeta (e pur si muove, perpetuum mobile). Doba velikih vrućina. Peto godišnje doba. Centar. Oko mene sami krugovi. Zatvaram krugove, kružnice i svete gradove i granice sakralne geometrije. Sve što je sada, to ne pada, to ne propada. Sve što se osvijesti ne postoji. Kako li da izguram krugove utisnute u prostornost volumena bezvremenosti. Vrijeme ne postoji. Sve što je danas to propada. Postoji samo sada, ovdje i tu. Hoću li i to još gurnuti? Voljom posuđenom i datošću zadatom, majstorom datu. I kako da letim? Kako da naučim letjeti? Jedino što sam naučio, brzo je padati. Ne dirajte moje krugove. Nolimeintangare. Tko li je još postao mudar sa starim vrlinama i krijepostima? Zar nije najbolje da krugovi vladaju i napolju izvan dubine, u bezdanu misaonog, u tjednu sedam dana, sedam slikovnih prikaza, opsjena sklopljenih vrtova novih spoznaja, starovjekih i novovjekih spoznaja, mučnina. Zar svakoj duši pripada neki drugi svijet i neko drugo znanje već usađeno u narativnoj prirodi djeteta, bića u isanu, sobstvu, jebstvu i biti i za moju dušu, svaki dan u tjednu je neka druga duša, neki zarobljeni svijet. Upravo ono što je najljepše zapravo vara. To je privid. Kako može nešto postojati izvan mene, (nisu li stvarima poklonjena imena, tonovi i boje?), doli krug, kolo smrti, u kojem stoji netko izvan? Os osovine se ne giba, shvati to. Nisam tu da stvarima poklanjam imena i tonove i boje poradi okrijepe, ludorije govora. Sve to dolazi. O, dušo moja, dao sam ti pravo da kažeš ne.

Karneval opsjednuća u zrcalu cjelokupnosti Sačinjeni i načinjeni pomoću glave muškog uda (nježnika) u obzoru iskazuju sunce poglavara svijeta, i kojega vijeka, s onu stranu svijeta. U krugu raspršuje tako meko, načelo tek dvadeset i dvije minute u nepomičnom sjemenu – u Parizu kad sam bio mrtav. Meko pobjeđuje tvrdo (22 velike arkane – tajne). Četiri dijela svijeta ili četiri godišnja doba ili dvije ravno-dnevnice; dva sunca sačinjavaju es simbol pokretačke energije kozmosa u nultom polju. Helenistički lik Herma Trismegista, atribut nebeskog kovača lilitha i crnog mjeseca u knjizi mrtvih, očuvao se do današnjeg dana. Simbol obreda obnove svetkovine vremena i elemenata i prostora. Upućuje ikonopis izvan pukog infantilnog i arhaičkog uz prirođenu psihičku sklonost psihusa i psihe. I to se upravo dogodilo u središnjem mjestu nulte točke, u sredini podoban simbol vertikale, a ne horizontale, askeze u simbolu ribe i vina. Smjer kretanja jasno obilježava sedam polja asfaltnih, grobnih, skinutih sa žitnih polja sa prikazom vrana, ptica zloćudnica; trulež svijetlo mami. Suncokreti se okreću pod kutem od 45 stupnjeva. Zar je i on jedan od onih koji je spoznao i saznao tajnu Sunca? Ne biješe li to razložnošću za samoupucavanje? Enigma. Misterij kretanja. Još čujem poj ptica pjevalica koje slute iskaz života, a ne smrti, zagonetkom nerođenog u rođenom sinu božje kreacije Vinceto van Goge. Nešto slično nađoh u snu jednog duhovnjaka, ulaskom noću u crkvu zida oslikanih lozom punom grozdova nastao rušenjem ruže vjetrova od sjaja mjeseca. Poput Dionizisa suncokreti se kreću pod kutom od 45 stupnjeva oko svoje osi. To je lađa bez putnika i moreplovca. Pa s tog razloga odgovara svrsi sna i sanjara. U spoju Hermesa i Dionizisa, tu jedno ne isključuje drugo. Kretanje ulijevo bilo bi iskrivljeno. Kretanje udesno pretpostavlja gibanje oko osi.

Možda je dio božanske istine, možda je dio vražje istine, možda bog postoji, možda bog ne postoji (meister Eckhart), da li bog postoji; i jedno i drugo iskrivljivanje je božanske istine sa ciljem da se orfeji i orfeizam uzdignu nad bogovima nad olimp-artom. Svime mora upravljati svijetlo. Po meni, svime mora upravljati tama. U tami je život začet. Tu je gospodar tmine. Sa njegovim rogovima i kopitima. To je igra lopte po crkvi. Karneval opsjednuća. Odvratilo se od bogova svojim preobilnim i svojim kultovima poradi održavanja svetkovine, pa s tog razloga i orgije su se mogle uvrstiti u obrede. Životna masa zacijelo objašnjava zrcalo cjelokupnosti prirođenog nesvjesnog i umnog. To je zmija izlječiteljica koja prikazuje boga, misterija. Kod ofita Krist je bio zmija. Što se tiče obnavljanja osobnosti, biće je pastirov doživljaj sa zmijom zaratustrinom (Nietzsche), pri smrti plesača na žici. Alkemijski kaos massae, ili materiae informis ili confusae koji od najranijeg trenutka stvaranja svijeta i kojega vijeka sadrže božanske klice vita nove stvoren je prvi sat, prvi krug. Pretvorba je nužna, naravno, ugrizom broja sedam, svjesno vladarica nesvjesnog velika arkana, kabala još uvijek plače, broj jedanaest. Oslobodi svoja čula od navika. Navike su osnovni uzrok tuposti. Krug je maternica vrlo živa, tvorbena tvar u ideji svijesti. Krug je oslobođen ega. To je složena voda. Morska voda. Materinska voda, slana voda. More jednako je krv. Istu ulogu kakvu ima voda može se ustvrditi za oganj. To jest hermetička posuda, to je retorta, jaje ili peć za taljenje kao spremnik tvari koja će biti podvrgnuta pretvorbi prvobitne tvari, astralno tijelo sačinjeno iz fizičkog tijela iz vodika 12, 6+6, genotip, fenotip, spermoid božanskog totaliteta. Naravno posuda od pamtivijeka uvijek mora biti okrugla kako bi oponašala sferički svemir kako bi utjecaj nebosklona i planetarija pridonijeli uspjehu postupaka u njoj. Iz nje se rađa čudesni kamen mudrosti. Stvoritelj spermoida seksualne energije objektivizira oblik jajeta, vode koja pamti, to nije samo voda već i njezina opreka, oganj. Što se tiče odvijanja toga postupka, konzumenti i autori su neodređeni u pustolovini, mnogi se zadovoljavaju sa nekoliko sažetih naznaka bez znamena i bez omena. To bi bio kostur alkemije, malo ili ništa, gdje možemo posegnuti za receptima koje su nam ostavili kuhari i kuharice vjekovima unatrag, bez nekog prepoznatljivog smisla. Ta vrsta božanskog umijeća, vještine nalik i velikih arkana nasumice odabranih ispisom runa na pisaćem stroju na daski starovinskog sekretera, rukom starog alkemičara i zbiljskom tinkturom mašinske trake, koja utiskuje svoja slova na hrbat papirusa, gdje se pišu raspre bez ikakvog uviđaja biti naravi kemije i alkemije na razini stvarnosti, u oktogonskoj sobi prostranog višesobnog atrija, uz kuglu, navodilo je starog alkemičara, zapakiranog u novovjeke metodike koje imaju nekog smisla, poradi kugle, tj. kamena okruglog, da dobije različita tumačenja imena čudesne različitosti. Tako sam iznašao mjesto gdje se pojavljuju boje, brojevi u knjizi, dok sijedi čovik sa sijedom glavom svim svojim udovima sjedi na stolcu, dok mi na daljinu diktira što je činiti sa krugovima, brojevnom, bojom zvukom tonom. Dok pišem ove retke sa starom, istrošenom, nekad vrlo moćnom i jakom penkalom, ugledah sitan naziv nalivpera, Schneider – penkala najbolja. Tek sad vidim da je to zapravo zapis iz transcendenta direktno pisan od njegova majstora ajvajsa iz transcendentalne ravne u egipatskoj keopsovoj piramidi, deset dana zaredom, deset noći u tmici dana u praskozorju večeri na ravnom stolu otisci prstiju kao znakovi i znakovlju u otisku prstiju ljudi sa sedam prstiju opet neki znamen amen omen.

Tekst stariji stoljeće od mene Tupi udarac kljuna u prozorsko okno trgnu me iz budnog sna (rađas) i na trenutak ugledam živu vranu. Stari znalac Garo. Dobroćudna ptica. Pitka. Katkada došeta preko puta od susjeda do mene. I tada se zapravo sjetih svog titus mentusa i zadatka koji me čeka preuzimanjem ove nezahvalne uloge u sačinjavanju i činjenju nečeg što biva izloženo u okruglom Meštrovićevom paviljonu i znadoh kao da mi sam deamon šapće na uho: to to. Činilo mi se da ta uhoda je utvara, utjeha kosi (Matoš). Znao sam, znao da je to ponovno sviranje kurcem po dlaci, o bože kakav ružan san. Ali sjetih se: ne postoji ružno, tao ili bog ili već kako se to kaže, sve je stvorio iz lipote. Znao sam da Belzebub je opet imao pravo. Ponovo sam u stupici, u zamci sam, u gvoždima. Što sad? Otvoriti proces ne znajući gdje me on vodi, to je jedina mogućnost, zar ne? Čujem glas i glasovanje svog Babe iz daljine predvorja Tibeta. Kako to sve osmisliti? Zahtjevnošću ovog nalivpera poznate marke. Iako vidjeh u tom njegovom umijeću sudnji dan u klijanju i rađanju vječne ljepote, u preobrazbi prvobitnih tijela i dodirnosti, ne prvi put, znao sam da će bog postati čovjek, čovjek bog, a nije li čovjek samo mali bog, ako već postoji veliki bog. Tako bog posta jedno. Bog mora. Ta djevičanska majka razdjeviči po bogovima tule, mladenačko tijelo; otac je postao sinom, sin ocem i tako je filozof pokazao svojim čudesnim primjerom sa svim svojim prorocima, čim je dušama već odavna odredio mjesto, nekima u raju, a nekima u paklu.

Ovaj tekst koji je u svakom slučaju jedno stoljeće stariji od mene i od njega je zapravo misterij lapis lazuli, zapravo filozofski opus analogija nastanku odbačenih božanskih djela izbavljenja i tako nehotično postadoh autorom nauka o mudrosti, aurora consurgens. Slijedeće vrelo vjerovatno starovinski rukopis iz 15tog stoljeća koji mi je poslužio kao matrica u kojem je sam sudjelovao kao tiskar nedovršenog djela, ne otkrivši tajnu lapis lazuli, posluživši se tajnom tmine ne izgubivši iz vida čovjeka i tvar, doživljaj nazočnosti božanskog i tajnih tvari (materija). Tajna je sačuvana, rukopisi neobjavljeni. Starost spisa neodređena. Pripisuje se vrijeme nastanka: 21. stoljeće anno domini u mudrosti duha svetoga. U prvotnom tekstu, mjesto sedam ima dvanaest zvijezda. Sedam se očigledno odnosi na sedam zvijezda u ruci apokaliptičkoga “similis ilio hominis” sedam zvijezda predstavlja otkrivenje sedam anđela, sedam gradova, općina i sedam duhova božjih. Predivno društvo sedam od bogova sedam kovina alkemije, sedam mudraca, iz tog središta protjerao ih krug. To mi uradi na propast sebi i nama. Kao što je već rečeno u prvotnom tekstu koji skriva u misterijima prve tvari prima materia. Vjerovatno od ovih dvanaest zvijezda koje se kriju u broju sedam odnose se na dvanaest učenika i dvanaest znakova Posljednja večera. Dvanaest ili sedam zraka oko glave, a odgovara broju apostola i broju mjeseci. Da li tim činom izbavitelj izbavljuje izbavitelja, gradi i razgrađuje  kozmičko kolo (rota philosophica); materia prima ima svoj početak u prvoj tvari, kotač stvaranja, sublimaciju jednostavnih sastojaka u složene; okreće se kroz nebeske četvrti; nebeska kola ognjena kola kojima se vozi sveti Ilija. Slika sunca nestala je u dnima mora, dakle tvar koju treba preobraziti maštarijom u crtu poput zmije i slaka, zmija koja grize svoj vlastiti rep, duhovno sjeme naše majke djevice skuplja u sebi iskustvo(m) koja kotač i osovinu okreće u krugu, zamisao opusa koji kruži, utisnuta u samu srž tvari. stoga je i taj sastojak ušao u vječnost djevičanstva. Postoji jedno što nikad ne umire, jer živi i dalje. Kada tijelo doživi preobrazbu pri uskrsnuću mrtvih (bože, kujem uskrsnuće mrtvih na sudnji dan). U ime oca baštine vječno kraljevstvo, jedući kruh i pijući vino koje sam smiješao i sve je pripremljeno već unaprijed, za vas, ispisom iščinjenog u prodavaonici cimetove boje Bruna Schulza, wunderkamera, artima logos. Jedino što ne umire je tinktura, elixir vitae, unutrašnjost besmrtnog čovjeka je svijest o svijesti, znanje o znanju, zaboravi zaboravi, zaborav svog zaborava, znaj ništa. Svijest je stanje bića i kao takva je transcendentalni fenomen, a ličnost je psihološki fenomen. U trodijelnom procesu koji povezuje korpus koji u potpunosti nije svjestan onog što čini ilitiga onoga što mu je činiti. Da li mjesec umire kao gnostički nauk o ženskom načelu tj. Kristovoj nevjesti jer svaki duh i svaka svijest dolazi iz retorte ognja prosvijetljen i okrunjen vijekom vjekova. Potrebni su novi svjetovi . tijelo je nosioc sveobuhvatnih istina, glava je glupa kao top. U vašoj ličnosti se nalazi više osoba. Zastadoh na trenutak, nasumice me prožimaju, naviru narančasti žohari i žute kuće, iza sunca zzzzzzzz. Stao sam, ukopao, i krajičkom oka obuhvatio cijelnost prostornosti. Slažući sliku po sliku, sedam punih polja, dva u izmicanju, ispražnjena, prenijeta u prostor, bezvremenosti; deamon šapće: uzmi pilu, pili ovo jaje, muzejsko jaje, muzejska patka, greška iz govornog njemačkog područja odnosi se na novinsku patku, sve je ovo jedna velika ambijent-patka. Glas gromko slovi: ovdje nedostaju ratnici sjevera i juga!

Govori istina: procjenjivanje je stvaranje; djeluj djelovanje svog djelovanja, nedjelovanje. Onaj koji hoće biti stvaraoc, uvijek uništava da bi stvarao. Kao što je bilo označeno mjesto paviljona, tako se sada označuje i ne-vrijeme. Mjesto ovdje i tu, ozbiljnošću određuje položaj kruga u prostoru, nebesko vjenčanje crvene i plave. Godišnja doba upućuju na četverodijelnost kruga koji je sukladan kružnom tijeku godine. Sve su to preobrazbe i simboli seksualnog libida, to se već jednom zbilo; bez individualizacije. Ono što ovdje vrijedi spomenuti jest dosljednost razvojnice središnjeg kruga, izvodi se u mraku, svijesnim zbivanjem. Inercija dade zamašaj i sebi maha, uvijek iznovice u prividu kaosa, u zavojnici spirale, u priklazu središnjice. Čini se kao da su osobni zapleti neprestance u bijegu. Iako ne raspolažem bilo kakvom spoznajom uznaknuća, sve to juri, jurca oko tog središta, u klaustaru, brojidbeno, to je kristal ugljika, ugljen, grafit, dok je dijamant najjasnija voda. To je spontano stvaranje i sustvaranje objektivno psihičkog i iskazom psihusa, živim spavajući, mrtav sam, spavam i kako li da se probudim? Ne spavaj, kažem sebi. Ne spavaj, promatraj. Probudi se i bivaj u objektivnom stanju svijesti upravo onakve kakva ona jest. Samopromatranje nek postane promatranje. I tako se stiče objektivno znanje, svijest, opći i postojani element. Ne povezuj, dopusti da nastanu razlike; svaki stvaran proces je istinit. Zar um ne pravi razlike? Djeluj otvoreno, slijedi svijest unutarnjeg iskustva, ne pitaj gdje te ono vodi, odvodi i dovodi. Lebdeće nalivpero s kerubinskim krilima kaže: Dopusti duhu da ispiše iskonski zapis svog vlastitog postojanja. Čega se bojiš? Proces nosiš u sebi i gradiš ga noseći; oduzet od procesa, oduzet od bića, oduzet od sebe, oduzet i od ljudi. Ako se moje biće izopći, treba ga razgraditi i iznova sagraditi. Djelovati mi je snagom suprotnosti. Svaki sustav organizirane umjetnosti, zar ne poziva na pobunu? Svaka pobuna po naravi buntovnika je antropološki čin, čini atavizma usađene u prirodi orfeizma i zato djeluj snagom suprotnosti, reče mi deamon. I tu nema metafizičkih spekulacija. Zadovoljavam se utvrđivanjem iskustvenih činjenica u pogledu napretka, ljudske spoznaje smatram neizmjerno značajnim. To su jezgrena zbivanja u objektivnoj svijesti i psihi i psihusu. To je neka vrsta slike koja sama sebi uspostavlja psihički proces, a da nije potaknuta nekim izvanjskim naputkom. Uvijek je to nužda, neka vrsta nejestivog jela, na pomolu je uvijek duševna nevolja. Slika okončanog nudi ozdravljenje, obećava cjelinu. I samo znajući poteškoće jedva iznalazim izlaz, eo ipso, pružaju svijest, tajni sadržaj u kojem se prepoznaje nit nimfe. Vječna prisutnost u nastanku i nestanku. To opažanje je bez motiva. Gledam svoj šešir koji pokriva moju osobnost. To je savijena zmija i perpetuum mobile i pojavljuje se odmah na početku. Sve se okreće oko tog mog šešira, gledajući štap u svojoj desnoj ruci. Svekolik život vezan je za pojedinačne nositelje i ostvaritelje i zapravo smisao nositelja dan je u pojedinačnoj određenosti, istovjetno smisao i ne-smisao ljudske oznake gdje je svrha bez orijentacije. I mandala mi osta sama, i ručka srebrnog štapa znanstvenošću pokušava ispraviti teško shvatljivo djelovanje i postupke naravi. Ono što sam htio nisam smio, ono što sam smio nisam htio. To bijahu neka druga vremena kada se alkemijski duh još uvijek nosio sa problemima tvari i kada je istraživačka strast stajala sučelice mračnom prostoru nepoznatoga, držeći kako u  svemu tome vidi likove i zakone, koji nisu poticali od stvari (naša stvar) samim tim, više iz anime.

Od zlata jabuka Poznato, nepoznato, ispunjeno je psihološkim projekcijama ega, uma i ličnosti. Kao da se u tami ocrtava duševno zaleđe promatrača. Na koncu i ono što alkemičar vidi i misli da vidi u tvari, ponajprije su njegove nesvjesne i vlastite projekcije i datosti. Zapravo, to prirodoslovno iskustvo i mistička filozofija su zasigurno nerazlučeni. Iako alkemičar je svjestan trodijalnosti svoje alkemijske naravi, a posebice njenog psihološkog značaja. To zorno opisuje fantastičnu simboliku , ništa doli proces psihokemijeske preobrazbe i za svaku izvedbu daju brojne upute. U eri razlikuju četiri stupnja, četiri točke i to od najstarijih vremena, prvotno označene sa četiri osnovne boje: crnjenje, bijeljenje, žućenje, crvenjenje. Ta se dioba procesa u četiri dijela nazivala raščetvorenje mudroslovlja. U 15. i 16. stoljeću broj boja smanjuje se na 3, pri čemu citrinitas postepeno nestaje ili se samo rijetko spominje ili iznimno iza nigrido pojavljuje viriditas (zeleno). U srazu se ističu četiri prapočela: Zemlja, Voda, Zrak, Oganj i četiri svojstva: vruće, hladno, vlažno, suho, ali samo tri boje: crno, bijelo i crveno.

Tvoj veliki izbavitelj, o dušo moja, je bezimen. Već izgaraš i sanjaš, piješ sa svih sovjih studenaca, sjetu budućih pjesama u blaženstvu, o dušo moja. Sad sam ti sve dao, izuzev zelenog montgomerija. Sve si iz moje ruke ispraznio. Zašto sam te zvao da pjevaš, da izgaraš, da sanjaš, pun ića da piješ, pun pića da piješ. Ko od nas dvoje sad treba da zahvaljuje ushitom ushićenja, pobijeđeni, poraženi, nadobuni, gdje si? Diraš me u srce. A sad mi opet bježiš. Pruži mi ruku ili samo jedan prst, dvoprst. Stani. Umiri se. Ne čujem šum sove i šišmiša. I sad mi opet bježiš i loviš me zamkama. O ti nezahvalniče. Ja sam lovac, ti si lovac. Doista, sit sam toga da uvijek budem tvoj pastir i lovac; katkada si hitra i vitka i gipka zmija, a katkada vištun. Oboje smo iz istog roja duša, pravi dobročinitelji i zločinitelji s onu stranu dobra i zla. Uvijek te tražim između prvog i dvanaestog otkucaja, zapravo između jedan i dvanaest. Al’ ti to znaš, mi smo se jedno u drugo zagledali, pogledom na zelenu livadu Meštrovićevog paviljona, u hladnoj noći. Dubok je bio to san, puno dublji no što misli sedam, još je dublji osam.

Ja nikada nisam učio umjetnost razmišljanja, ja ne znam uopće misliti, ja znam ne-misliti. Kad mi postaviš pitanje, ja samo iznutra zborim, otvorenog, čistog srca, bez ideje o mišljenju. Mnogi su uložili u razmišljanje i čitanje suvišnih knjiga i slušanje neartikuliranih ljudskih govora. Bilo kakvo uspostavljanje svjesnosti moguće je jedino uspostavljanjem jedinstva u meni. Ne dopuštam da budem uvučen u sovj um, ne mislim, nestrpljiv u svom srcu, odvraćam se i služim, a ipak neslobodan čujem kako zavijaju divlje zvijeri i svinje, među njima živi najpobožniji stari Bog, i tko ga je najviše ljubio i posjedovao, i da li znaš kako je on umro? Da li je istina ono što se govori da ga je ubila samilost? Ili ono što je vidio, dok je visio obješeni čovjek na križu, da li je to podnio? Da li ga je ubila samilost prema čovjeku, da li ga je ubila ljubav prema čovjeku, da li je to postao za njega pakao i naposljetku smrt? Bio je to neki Bog koji slavi ljubav, Bog koji nije htio biti sudac, mekan i samilostan i mnogoznačajan. A kako su moje uši krive, i suviše toga mi nije polazilo za rukom. Grijeh je svojevrsna zabrana. To je moj preveliki, preveliki grijeh. Bolje sam biti Bog, negoli čovjek. Posvud se širi miris tamjana od dubokog blagoslova, ugodan miris, ugodan i bolan, i reče tamjan: da budem tvoj Bog, tvoj gost? Rekoh amen i neka tako bude.

Kovno staklo. Rotonda sama ispravlja sebe, svod se račva u dvije ili više grana, a svojim udovima sjedi na stolcu kano projekcije nesvjesnih sadržaja. Poput zmaja biva, da oči običnog čovjeka ne vide ni uočavaju. Izišli su iz stropa zgusnuti u zraku, u liku strahotnih životinja i ljudi, koji se sad tu i tamo gibaju u oblacima providne magme. Bezbroj duhovnih očiju bilježi bezbrojan broj iskri, pokušavam to sve zbrojiti s lijeva na desno. Koliko znam, broji se od jedan do četiri i od četiri do jedan. Nadsvođena kupola sjedila je tog dana u podnožju optičkih varki kao izvor očitovanja; sličan oblik ima san koji cijeli svijet ima pred očima. U središtu podnožja nedostaje jedino stablo jabukovo nasred svijeta