Stalno otvorena vrata reformatorima

Prošle je godine izašla monografija obljetnice pedeset godina rada Slovenskog mladinskog gledališča pod naslovom Zar je sadašnjost već došla?. Ovo je kazalište sinonim za suvremeni i kreativni kazališni izraz, kako na prostorima bivše Jugoslavije, tako i u europskom i svjetskom kazalištu. Ono je jedno od rijetkih, ako ne na ovim prostorima i jedino kazalište koje ima gostovanja na drugim kontinentima na godišnjoj osnovi. Spoj je kazališta modernog izraza i putujuće kompanije i kao takvo je jedinstveno u našim pojmovima. Posljednje dvije decenije hrvatska kazališna publika na raznim festivalima imala je priliku vidjeti brojne njihove produkcije. Monografiju je od priloga slovenskih dramaturga i redatelja sastavio dugogodišnji umjetnički voditelj i “kućni” dramaturg Tomaž Toporišič.

Potonuće riječi

Knjiga se bavi razvojnim tijekom kratke kazališne povijesti Mladinskog, čije je početke prije pedesetak godina obilježilo vodstvo Kristine Brenk, koja je povratkom djelovanja iz Pariza i Praga okupila oko sebe skupinu strukovnjaka i umjetnika i napravila prve predstave za mlade. Prostorne i novčane teškoće nisu ih spriječile da postanu nekom vrstom profesionalnog kazališta za mlade u kojem su nastupali i djeca i mladi. Nakon što je u pedesetima kazalište preuzela Balbina Baletino Baranović, ono dobiva čvrste niti vodilje i predstave koje su  se počele igrati u knjižnici Pionirskog doma. Taj je dom i danas na staroj lokaciji, desetak minuta od centra grada, a sastoji se od triju različitih scena. Pedesetih i šezdesetih godina bilo je to mjesto kreativne igre. Repertoar je mahom bio sastavljen od predstava za djecu. U toj početnoj fazi Mladinskog koja je trajala do osamdesetih radili su tamo sljedeći umjetnici: Dane Zajc, Dušan Mlakar, Miran Herzog, Viktor Molka (Veseli psići, 1963), Meta Hočevar, Martin Kušej, Mile Korun (Vilenček z Lune, 1972) i drugi.    

Ono što je nama zanimljivo u tom kazalištu jesu osamdesete godine. Do tada je tamo, kao i na drugim mjestima, bila uobičajna jezična, tj. govorna kultura. U početku devedesetih došlo je do onoga što njihovi teoretičari nazivaju “slikovnim obratom” i “potonućem riječi”. U prvoj polovici osamdesetih godina vladalo je Slovenijom realsocijalističko ozračje pa je tako nastala i prva predstava u tom stilu. Bila je to 1982. kada je Ljubiša Ristić postavio Misu u a-molu. Navodno je to je bila oštra, interaktivna politička predstava. Vrsta živog teatra u kojem su glumci igrali na velikoj crvenoj petokraci kao scenografiji i imali partizanske kostime i crne zvijezde na čelu. Korjenito je promijenila kazališne institucije i gledatelje. Slijedio ju je niz pisaca koji su pratili vrijeme: Smoletove Zlatne čarapice, Jančarjev Veliki briljantni valcer i Grumov Događaj u mjestu Gogi u specifičnoj režiji Mete Hočevar. Ristićevu predstavu prikaza nasilja slijedi Jovanovićeva predstava Žrtve mode bum-bum, u kojoj su se pojavljivali najrazličitiji predstavnici nasilja, militarizma, osvajanja i ponižavanja tijekom stoljeća. Na njihove različite modne faze utjecali su javni govori tako da su formirali izgled ženskog zbora i anonimnih ljudi. Oni formiraju događaje i tjeraju modu: kao vječno isto nasilje, militarizam, ponižavanje. Dušan Jovanović kaže: “Oni koji manipuliraju dramom sami su manipulirani riječima. Riječima manipulira dramatik. Što je na kraju krajeva to što manipulira dramatikom?” Kasnije je ovaj danas stariji gospodin bio upravitelj Mladinskog u njegovim najsjajnijim danima. U osamdesetima se SMG pred našim očima iz književnog kazališta pretvara u kazalište pokreta, tijela i slika. Riječ podržava strukturu, no glavni jezik predstave ostaje u neliterarnosti te sintezi sastavnica koje tvore kontekst (pokret, ples, upotreba maske i govor audio-vizualnih efekata).

Polje politike

Kako god već, Ristić je svojom varijantom političkog kazališta potpuno istupio iz klasičnog odnosa literature i kazališta i zapravo je najavio ulazak umjetnosti u polje politike, koji je ostao znakovit za cijelo gibanje Neue Slowenische Kunsta. Na prijelomnost takva političkog i tražiteljskog kazališta tada je kritično i lucidno upozorio mladi kritičar Vili Ravnjak: “Struktura takvih predstava nije drama, nego esej. Za razliku od drame, imamo komentar... Kazališna predstava tako nastaje neovisno od literarnodramskog predloška. Tradicionalni je dramatik, dakle, iz te estetike potpuno ispao, nadomjestio ga je redatelj koji, naravno, nije više tradicionalni umjetnik, nego prije svega društveni kritičar”. Neue Slowenische Kunst kao pravac je počeo djelovati 1984. kao skupno gibanje istomišljenika sastavljenih iz četiri grupe koje su imale otprilike slična stajališta i načine izražavanja putem medija. To je društvo sastavljeno od četvero članova: Laibach, Irwin, Noordung Cosomokinetic Cabinet i grupe Novi kolektivizam. Uz te ljude koji dijele nazore specifičnih obilježja postoji i Odjel za Čistu i Primijenjenu Filozofiju unutar kojega postoji neka daljnja raščlamba. Grupa je Laibach, dobro poznata svima koji su bili dio osamdesetih (a sa svojom širokom publikom vrlo aktivna i danas), idejni začetnik pokreta. Umjetnici pod imenom Irwin jesu neka vrsta suvremenih stvaralaca, koji osim što imaju vlastiti senzibilitet i velik broj radova za NSK obavljaju funkciju pohranjivanja uzoraka na platna i za povijest.  Novi kolektivizam jest grupa dizajnera koji također imaju vlastiti studio, a kao dio zbivanja izrađuju postere, omotnice za snimke, knjige itd.

Živadinov i Pandur

Dragan Živadinov je 1987. godine osnovao skupinu Rdeči pilot. Predstave Rdečeg Pilota i njegova kontroverznog, upornog i energičnog predstavnika odvijale su se u raketama, kinetičkom prostoru i mnogim drugim posvema novim kazališnim uvjetima.  U početku devedestih grupu je transformirao u kozmokinetički kabinet Noordung. Godine 1995. sa stilskom formacijom telekozmizma stupio je u pedesetogodišnji kazališni projekt 1995-2045 – Noordung. Godine 1998. postao je kandidat kozmonaut, da bi 1999. realizirao Biomehaniku Noordung, prvu cjelovitu predstavu u uvjetima bestežinskog stanja. Uz Dragana Živadinova treba spomenuti Tomaža Pandura, koji u prestižnim europskim kazalištima ostvaruje svoje vizije vlastitog “teatra snova”. Već godinama radi izvan Slovenije. O iskustvima velikih uspjeha autor knjige i dramaturg Tomaž Toporišič navodi: “Tomaž Pandur na temelju je predloška pjesnika i dramatičara Ive Svetine režirao antologijsku Šeherezadu. Scenografiju je izradio Marko Japelj, a kostime Svetlana Vizintin. Predstava je to u kojoj žive jezici estetika različitih kultura. Cijelo se događanje odvija u haremu, sa svojom hijerarhijom, redom i zakonima – što je idealno okružje za mikrokozmos priče koja se usredotočuje na rivalstvo između sultana Šahrijarija Lijepog, gospodara svjetla, i njegova brata Šahzemanda Slijepog, koji vlada tamom. Oko njih kruže stare sultanke, grbave princeze, eunusi, derviši, noseće ležaljke, pisari, veziri, robovi, svi upleteni u približavajuću krvavu priču o despotskoj moći”. Upotrijebljen je, kako kažu očevici, a i sam sam se uvjerio u ovo: fascinantan amalgam tehnika, tradicija, oblika i kodova različitih dijelova svijeta i kultura od arapske do japanske, od indijske do mezopotamske, od javanske do filipinske. 

SMG je pokušalo slijediti uvjerenje da suvremeno kazalište nastaje između Scile i Haribde, u mentalnom prostoru koji trajno zamjenjuju (komediografska) provincijalnost i samodovoljnost. Time se priklonilo taktikama epizacije, formalističkog i energijskog kazališta, simultanosti, igre gustoće znakova, muzikalizacije, vizualne dramaturgije, scenskog eseja, heterogenosti, metonimičnog prostora, uokvirivanja, scenske montaže, estetike brzine, estetskog nasuprot realnom tijelu, intermedijalnosti – ako nanižemo terminologiju kojom se za analizu postdramskog kazališta koristi Hans-Thies Lehmann”. Upravo te postupke Toporišič pronalazi kao načine na koje je Mladinsko – nimalo nalik mnogim drugim institucionalnim kazalištima u osamdesetima – utrlo svoj put u suvremeno europsko i svjetsko kazalište.

Tauferov putokaz

Tauferova predstava Ja nisam ja osmišljena je spajanjem djelića tekstova iz Büchnera, Shakespearea, Lainga i Sheckleya, Robespierea i Kardelja. Vrsta je to kazališnog eseja koji govori bajkovitim jezikom prošlosti u sudaru s grubom psihološkom prirodom suvremenosti. Koristi se podjednako realnim i imaginarnim, mitskim i povijesnim. Govori iz uvida da je sve, baš sve o čemu je moguće misliti, što je moguće izreći, nerazrješivo ambivalentno, grozno kontradiktorno i paradoksalno. U “veličanstvenoj”, svemogućoj čovjekovoj pameti koti se nasilje i krv, svoju smo slobodu prisiljeni ograničavati slobodom drugih, tako se nazvani napredak događa u znaku ponižavanja; civilizacija je eliminacija; govora nema bez šutnje. Eros je još Thanatos, visoki je duh još u svezi sa smrdljivom, na bolest i rastroj osuđenom tjelesnošću.

U tim se osvrtanjima nazire kako su Slovenci svjesni da njihovo pionirsko kazalište u osamdesetima ide za tipom teatra o kojemu Lehmann piše. Dakle, već dvadeset pet godina u Ljubljani postoji postdramsko kazalište. Isto to Mladinsko u Sloveniji je relativno marginalizirano. Izvan Slovenije ono je, a tome sam i osobni svjedok, godinama predstavljalo slovensku umjetnost, kulturu i cijelu državu. SMG je stoga dobar pokazatelj da jednu državu ne moraju nužno propagirati samo ambasadori dobre volje tipa Goran Ivanišević i Lino Červar.