Marijan Vogrinec  

Stampedo na povlastice

U Hrvatskoj je ovih dana odjeknuo oštar medijski pucanj, kojim je zapravo počeo  nacionalni politički stampedo prema pripadajućim joj zastupničkim mjestima u Europskom parlamentu nakon što 1. srpnja uđe u punopravno članstvo prestižne euroobitelji. Ivan Jakovčić, Jadranka Kosor, Vladimir Šeks, Bruno Langer… prvi su se manje-više otvoreno izjasnili da žele mjesto hrvatskog europarlamentarca ne samo zato što su to, smatraju, zaslužili svojim političkim djelom u prošlih dvadesetak godina, nego i zato što baš oni mogu, znaju i hoće najbolje zastupati “vitalne hrvatske interese“ u Europskoj uniji. Nije istina to što tvrde naši političari, drži pulski roker, aktivist i frontmen Atomskog skloništa Bruno Langer, da su samim ulaskom Hrvatske u Uniju riješeni “svi naši problemi“. Nisu! On najbolje zna kako ih riješiti, samo ga treba izabrati za europarlamentarca.

“Prema jednom istraživanju, čini mi se iz 2010., oko 40 posto mlade populacije izjasnilo se kao euroskeptik i to je populacija na koju računam“, pojasnio je i dodao da političke stranke “stalno nešto mantraju“. On želi biti vođa, tvrdi, one skupine naših građana koji smatraju da Hrvatska ulazi u Europsku uniju s “gaćama na štapu“ i “kao guske u maglu“. 

Zovi, samo zovi Bivšu premijerku Jadranku Kosor, koja samu sebe “bez lažne skromnosti“ drži najzaslužnijom za ulazak Hrvatske u Uniju, ne priječi u euroambicijama ni debeli minus u premijerskom guranju zemlje u propast, niti katastrofalno poluznanje engleskog jezika kojim se godinama sramotila po svijetu. Dapače, “prijatelji iz Europe“ i šire “zovu je i smatraju najnormalnijim“ da nastavi političku karijeru najmanje kao europarlamentarka. A što se jezika tiče, također sebe smatra najzaslužnijom što je hrvatski prihvaćen kao 24. službeni jezik Unije. I da, marljivo “radi na svom engleskom“, kojem je kvalificirani temelj udarila profesorica Ružica Rojić još davnih godina u pakračkoj gimnaziji. Pa…

Stari politički mačak desne (u samostalnoj Hrvatskoj) provenijencije Vladimir Šeks mudro još mjerka i osluškuje varljive hrvatske političke trendove, ali ne krije svoje državotvorne zasluge i iskustvo kao adute u maratonu za Europarlament. A Ivan Jakovčić? On uopće više ne skriva da se zasitio županovanja, da “novim snagama“ ostavlja vođenje Istarskog demokratskog sabora, jer je stranka zdrava i stamena, bez obzira na politički sukob i člansko iskliznuće potpredsjednika Damira Kajina i sljedbenika. Još samo da prođu lokalni izbori u svibnju za koje Jakovčić ne sumnja da će opet donijeti pobjedu IDS-u i njegovoj opciji u Istri. Kako god bilo, kaže, on ne gubi vrijeme: “Želim se što bolje pripremiti i kandidirati na izborima za Europski parlament“.

Ti bi se izbori trebali provesti prije 1. srpnja kada Hrvatska ulazi u punopravno članstvo Unije. Raspisuje ih predsjednik RH Ivo Josipović, a o datumu odlučuje parlamentarna većina. Prvotna je ideja bila da se ti izbori održe u svibnju, zajedno s lokalnim, čime bi se smanjio i trošak izlaska građana na birališta, ali se od toga odustalo jer u Kukuriku koaliciji procjenjuju da bi istodobni izbori pogodovali HDZ-u. Zato ih treba razdvojiti pa što koštalo – koštalo. Ionako se izbori plaćaju iz džepa građana, pod nabusitom parolom vladajućih: “Pa, parlamentarnu demokraciju treba platiti“. Sudeći po oskudnim informacijama iz Kukuriku koalicije, izbori za Europarlament mogli bi se održati jedne nedjelje već u travnju, jer se moraju raspisati 60 dana prije dana održavanja. To i Banskim dvorima i Hrvatskom saboru i predsjedniku Josipoviću znatno ograničava vrijeme za razmišljanje na kraj veljače ili početak ožujka.

U međuvremenu, nitko od već “kandidiranih“ aspiranata na mjesto europarlamentarca iz hrvatske kvote ne spominje svoj pravi motiv za uključivanje u izborni maraton. Glasnice im pucaju od domoljubnog uvjeravanja kako im je stalo isključivo do nacionalnih interesa i dobrobiti Hrvatske pa ni ne spominju primanja najbolje plaćenih političara u Europi s basnoslovnih gotovo 15 000 eura u neto kešu mjesečno, niz povlastica, časti, slasti i masti… Ni za kakav posao i ni za kakvu odgovornost. Zastupnik ne mora čak ni biti na zasjedanju, baš kao u Hrvatskom saboru, dovoljno je samo registrirati dolazak! To mogu potvrditi i sadašnjih dvanaestoro hrvatskih promatrača, koji uz punu saborsku plaću primaju i 300 eura dnevnice, a nikom se ne očituju što to i kako “promatraju“, koliko su, gdje, kada i o čemu raspravljali. Kako to u Europi zastupaju hrvatske nacionalne interese? Kao splitski gradonačelnik Željko Kerum u hrvatskom parlamentu pa i u samom Splitu?

Naši građani moraju do 1. srpnja izabrati na njihova mjesta dvanaestoro stalnih zastupnika, iako redovni izbori za Europarlament slijede već 2014. godine. Zasad su izbori za Europarlament u nas u sjeni svibanjskih lokalnih izbora pa iz političkih stranaka, osobito velikih, nema ni traga ni glasa o mogućim kandidatima.

Uvrijeđena mladenka Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko na marginama je zadnje stranačke klauzure u Opatiji tek pripomenuo novinarima da će se o njihovim kandidatima za EU tek razgovarati, što znači da istrčavanje HDZ-ovih slobodnih strijelaca pred rudo, osobito Jadranke Kosor, ne mora značiti ništa više od iskazivanja osobnih želja. Karamarkova će biti zadnja pa kome milo, kome drago. Slično se zasad ponaša i SDP, gdje također još ne žele javno govoriti ni o kakvim eurokandidatima. Pogotovo na tragu još nezaboravljenog neugodnog iskustva kad je šef SDP-a Zoran Milanović na listi svoje stranke poslao za promatrača u Europu Milorada Pupovca, jednog od političkih čelnika srpske manjine u Hrvatskoj, a ne koalicijskog partnera iz IDS-a Ivana Jakovčića, koji mu to nije  oprostio. Nije zanemariv ni podatak da su hrvatski Srbi, gdje god obitavali u Lijepoj našoj, uglavnom stabilno SDP-ovo glasačko tijelo, a žitelji Istre većinski tipuju na IDS. A nedavno je neslavno propao i Milanovićev pokušaj tajne političke trgovine SDP-IDS, jer od Jakovčića nije uspio kupiti vlast u Puli.

U tom grmu, zapravo, leži zec razdora u vezi s lokalnim izborima: SDP je podržao IDS-ovog disidenta Damira Kajina kao kandidata za budućeg istarskog župana, a ne Jakovčićevog stranačkog favorita Valtera Flegu. Rezultat kilav i čudan: Jakovčić ipak ne kani opet povući IDS iz vladajuće lijeve koalicije (kao što je učinio Ivici Račanu i SDP-ovoj koaliciji iz 2000. godine), ali kao uvrijeđena mladenka ne želi više ni razgovarati s Milanovićem. Očito, osobni inati, taštine i politički interesi nisu iste materijalne vrijednosti!?

Ipak, u političkim se kuloarima, pa i pojedinim medijima, već spominju imena koja bi dvije najjače stranke mogle istaknuti kao kandidate na skorašnjim izborima za Europski parlament. Iz HDZ-a su to, osim Kosor i Šeksa, još  Andrej Plenković, Davor Stier i Dubravka Šuica, a iz SDP-a nesuđeni kandidat za gradonačelnika Zagreba Davor Bernardić, koji pak opovrgava ta medijska nagađanja: “Ja definitivno neću konkurirati na tim izborima. Nije svejedno tko će nas zastupati u Europskom parlamentu, jer se u Europi na toj nadnacionalnoj razini donose najvažnije odluke“.

Mandat europarlamentarca traje pet godina, a za tih će se dvanaest hrvatskih mjesta otimati vojska članova političkih stranaka i još veća armija nezavisnih kandidata. Za kandidaturu je neophodno skupiti najmanje 5000 pravovaljanih potpisa. One koje građani izaberu čeka materijalno obilje o kakvom obični smrtnici ne mogu ni sanjati. Osnovna neto plaća je 7339 eura mjesečno, neoporezivi mjesečni dodatak 3980 eura, a 284 eura dnevnica za svaki dan proveden u Parlamentu, što osim upisom u evidenciju dolazaka ničim ne treba opravdavati. Pribroji li se tim svotama prosječno dvanaest dnevnica mjesečno za “odrađeni posao“, primanje eurozastupnika zaokružit će se na fantastičnih 14.727 eura. Takvu plaću nema ni njemačka kancelarka Angele Merkel u najmoćnijoj i najbogatijoj državi na Starom kontinentu i jednoj od najmoćnijih u svijetu! S preračunatih više od 110 000 kuna mjesečno, to je novčani Mount Everest prema plaćama hrvatskog predsjednika ili premijera. (Možda toj eurosvoti “dahću za vratom“ tek plaće Hrvata na čelu najjačih stranih banaka i teleoperatera u Hrvatskoj.)

Eurobirokratski sustav pravi je mastodont u svakom smislu: okuplja više od 55 000 javnih službenika i drugog osoblja na pola milijarde stanovnika u 27 zemalja članica Unije, a troši na osoblje, administriranje i zgrade 8,4 milijarde eura godišnje ili 6,3 posto EU-proračuna, koji za 2013. iznosi 132,84 milijarde eura. Taj će sustav svojim parlamentarcima blagonaklono dodijeliti urede u Bruxellesu i Strasbourgu, posebno plaćeno osoblje, prestižan vozni park… što će sve zajedno i hrvatske izbore za Europski parlament učiniti iznimno jakim magnetom za sve koji izgaraju od zasluga i sposobnosti u obrani hrvatskih nacionalnih interesa na međunarodnoj političkoj sceni. Budući da su u naš izborni sustav prvi put uvedene otvorene liste pa će se osim za stranke glasovati i za konkretna imena i prezimena, mogli bismo dobiti kilometarske glasačke “listiće“, jer na njima valja popisati cijelu armiju kandidata. 

Mjesta budućih dvanaest veličanstvenih iz Hrvatske sada “čuvaju“ esdepeovci Ingrid Antičević-Marinović, Biljana Borzan, Romana Jerković, Tonino Picula i Tanja Vrbat, Jozo Radoš (HNS), Milorad Pupovac (SDSS), hadezeovci Andrej Plenković, Davor Božinović i Frane Matušić te Nikola Vuljanić (Hrvatski laburisti-Stranka rada) i Boro Grubišić (HDSSB). Kao promatrači, oni smiju sudjelovati u radu svih parlamentarnih odbora, ali ne smiju glasovati. Hrvatski promatrači pridružili su se odgovarajućim zastupničkim klubovima kojima pripadaju njihove stranke pa su esdepeovci i Milorad Pupovac u klubu europskih socijalista i demokrata, hadezeovci u klubu Europske pučke stranke, Jozo Radoš u skupini europskih liberala (ALDE), a Nikola Vuljanić i Boro Grubišić djeluju kao nezavisni zastupnici. Neki od sadašnjih promatrača možda prođu kroz izborno sito i do redovnih mandata, ali to će ovisiti o mnogim okolnostima, volji lidera njihovih stranaka i ponajviše o tome kako će se provesti na biralištima.

Izvana gladac, a iznutra... Naš hrvatski čovjek planetarno je poznat po urođenoj sposobnosti da među prvima nanjuši izobilje kruha bez motike i mjesto na kojem neometano može glumiti pauna prekrasne lepeze, a da se ni ne oznoji niti zablista nekom osobitom pameću. Europarlament je dušu dao za to: izvana gladac, a iznutra… Zorno je to potvrdio, prenosi Jutarnji list, novinar RTL-a Thomas Meier kojega je, nedovršenog posla, osiguranje Europarlamenta brzinski najurilo iz zgrade, jer je počeo (iznutra) snimati reportažu o tome kako europarlamentarci nesavjesno i neodgovorno obavljaju svoj posao za pozamašan novac poreznih obveznika. “Vrlo je jasna namjera da se tolika zarada za takvu odgovornost sakrije od birača. Eurozastupnici ne mrze nikoga više od onog tko ih natjera da sve karte stave na stol“, priznao je Meieru austrijski političar i europarlamentarac od 1999. godine Hans-Peter Martin, a njegova kolegica iz Irske Kathy Sinnott zaprijetila mu je tužbom, ako o njoj objavi bilo što loše. Novinar je snimio kako ti političari dolaze rano izjutra s koferima na prijavak, pokupe dnevnice i jure u izlazna dizala već u 6,45 sati. Zašto? “To nije vaša briga“, odgovarali su Meieru, a potom je završio na ulici. Valjda po istom naputku o slobodi medija koji tako glasno promiču upravo politički štićenici snagatora iz Europarlamenta!?   

Ugnijezditi se u tom biranom društvu ravno je lutrijskom superzgoditku, a za naše političke, ekonomske i općedruštvene prilike i znatno više. Čovjek se materijalno osigurao do kraja života i namro dovoljno materijalnog obilja svim svojim obiteljskim uzdanicama. Griješili bismo dušu kad bismo samo u tom primjeru tražili potvrdu za lagodan život u sjeni “borbe za hrvatske nacionalne interese“. Na toj su se bojišnici osobitim herojstvom u unosnom unovčavanju domoljublja, naglo otkrivenog vjeroljublja i hrvatstva od njegova iskona iskazali brojni zaslužnici: novopečeni bogataši, nezamjenjivi političari, debelo potkoženi generali sa šanka, intelektualci s plagiranim diplomama, korupcijski velemajstori, birokratski poslušnici, podobnici i klimavci svih vrsta i životnih pedigrea. Oni su, koliko su znali i mogli, u dvadesetak godina svojim iskrenim domoljubljem, obranom neupitnih nacionalnih interesa i povijesne hrvatske državotvornosti pridonijeli padu Lijepe naše u rejting-smeće, svojih sugrađana u siromaštvo načeto glađu i države u razvojnu sramotu europske provincijske zabiti.

Hrvatska, dakako, mora imati svoje predstavnike u zajedničkoj europskoj obitelji, iako ti predstavnici sićušne i samo kurtoazno cijenjene zemlje među velikim Unijinim kormilarima neće imati većeg utjecaja na ključne odluke i smjer zajedničke politike. Ali, mjesta europarlamentaraca ne bi smjeli dobiti olinjali i isluženi domaći političari, ljudi koji strankama više ne trebaju pa ih žele maknuti iz svojih kadrovskih križaljki i skloniti od očiju domaće javnosti, kao što se to često radilo slanjem u veleposlanstva i konzulate, osobito one bogu iza nogu… Nepoželjno je da se u Europarlament guraju “jake hrvatske političke snage“, osobe koje ne samo da nemaju sposobnost i intelektualnu širinu učinkovito zastupati svoju zemlju, nego ni osnovni uvjet u “minulom stažu“ kao vjerodostojnu kvalifikaciju za sudjelovanje u europskoj vlasti. Višedesetljetno (ili kraće, nije važno) sudjelovanje u srozavanju Hrvatske na gospodarskom, društvenom i moralnom planu te doprinos eroziji njezina ugleda u svijetu nisu nikakva preporuka za međunarodnu političku karijeru. Tim više, ako kandidat muca engleski, a na drugim velikim jezicima nije kadar beknuti, ne poznaje abecedu svjetskog diplomatskog bontona i općenito svojim političkim habitusom nije dorastao mjestu na koje želi zasjesti.

Naivčine iz kafića U tim okolnostima održat će se naši izbori za Europarlament, a gotovo su neznatni izgledi da će birališta ovog puta iznjedriti poželjan novi naraštaj, mlađe, sposobnije i moralno vjerodostojne političare bez kompleksa “velikog i moćnog svijeta“, po svim karakteristikama ravnopravne kolegama u modernoj međunarodnoj diplomaciji. Izglednije je očekivati divlji stampedo političkih stranaka odavno već prokockanog povjerenja i pojedinačnih iluzionista s bombastično neuvjerljivim sloganima, koji neće imati milosti prema konkurentima, jer im uopće nije stalo hoće li netko biti na smrt pregažen. Cilj opravdava sredstvo, a cilj je tako zanosan i trebat će oceani verbalnog parfema u uvjeravanju birača kako, eto, “baš ja mogu i znam, dapače zaslužujem, zastupati ključne nacionalne interese u europskoj vlasti“.

Bude li iskustvo na strani “zlogukih naivčina“ iz susjedstva, iz kafića ili s još rijetko neugaslog radnog mjesta, dobit ćemo i u Europskom parlamentu zastupnike klonove višegodišnjih “nezamjenjivih zaslužnika“ koji su nam se godinama namješteno smiješili s jumbo plakata i samouvjereno lagali s televizijskih ekrana u predizbornoj promidžbi. Ili čak, što nije nevjerojatno, iste te ljude budući da su političko kameleonstvo, stranačka amnezija i osobni probici dokazano unosno poduzetništvo u Lijepoj našoj.