Starenje, smijanje, stvaranje

Viktor Pelevin odlučio se za Tezeja, Margaret Atwood za Penelopu, David Grossman za Samsona, Jeanette Winterson za Herakla. Dubravka Ugrešić je pak uzela Babu Jagu, lik koji ne dolazi poput spomenutih ni iz antičke ni iz religijske, općekulturne baštine, niti je priča o njoj zapisana u nekom žanru tzv. visoke književnosti. Baba Jaga je antijunakinja slavenske mitologije i pučke kulture, pa se stoga u tom društvu iz klasične starine doima poput marginalke koja se iz ruskih bajkovitih zabiti prošvercala u plesnu salu europskog kulturnog središta. Priče o njoj ne sadrže herojske elemente i, čak ni na simboličkoj razini, ne tumače ništa što bi bilo od presudne važnosti za neku zajednicu kao što je uobičajeno u mitovima. Zapravo, priče o Babi Jagi u strogo žanrovskom smislu i nisu mitovi, nego bajke, ali su se s vremenom mitizirale, tj. značenjski nabujale i prelile preko granica žanra. 

Istina, spomenuti su autori odabranim mitovima također pristupali dekonstrukcionistički nabrušeno, pa je u Penelopeji Atwood parodirala ne samo propisani uzvišeni jezik i temu, nego i muško lice mita pripovijedajući priču iz ženskog kuta i sniženoga, svakodnevnog diskursa. Pelevin je razorio logiku naracije i jezik mita, tražeći pandan antičkog labirinta u cyber-svijetu. No za razliku od njih Ugrešić je na početku stala korak dalje i svojim odabirom ušla u dobrodošlu subverziju – odabirom žene, pa stare i ružne žene, k tome – nimalo slavna djela.

Biografija autorice i biografija Babe Jage

Baba Jaga je negativni lik ili, u najboljem slučaju, podvojeni, ambivalentni lik, a ni u jednoj verziji bajki ne pojavljuje se kao glavna junakinja, već ima sporednu ulogu, one koja onemogućava sretan ishod, postavlja prepreke, i uopće ima funkciju protivnika prema morfološkoj teoriji V. Proppa. Takva pretpovijest – antijunakinja, epizodistica, protivnica... – za Ugrešić je, s jedne strane, značila opasnost od semantičkog otklizavanja, a s druge, unaprijed osigurala intrigantnost, jer – što i djeca znaju i što su baš iz bajki naučila – bez zlog lika nema drame, a bez drame nema dobre priče.

Priče o Babi Jagi i uopće vještičjem svijetu, koji se u raznim atributima i značenjima pojavljuje u romanu Baba Jaga je snijela jaje, Dubravki Ugrešić bile su poticajne najviše zbog podudarnosti između zbilje i fikcije, između vlastite biografije (u ironijskom ogledalu) i biografije Babe Jage. Iako je sama autorica rekla da je na pitanje urednika u kući Canongate (pokretač edicije Mitovi) koji će mit odabrati za obradu bez puno razmišljanja bubnula Babu Jagu, i to zato što je mislila da se od nje kao rusistice očekuje nešto rusko, autorska romaneskna obrada pokazuje da je odabir Babe Jage bio – valjda intuitivno – pun pogodak. 

Naime, Baba Jaga je snijela jaja spada među najbolje knjige u ediciji Mitovi; u njoj se značenjski složenije na mitološkoj matrici ispisuje suvremenost negoli u drugim spomenutim naslovima, a razlog je jednostavan: Ugrešić piše o onome što je se doista tiče, što je muči i pogađa. Ona prekraja mitsku kolektivnu priču prema osobnim proporcijama, poistovjećuje se s vještičjim individualizmom i traži paralele s vlastitim iskustvom. Taj recept primjenjivala je i u prethodnim knjigama, pa su autobiografičnost, autoreferencijalnost i autoironija dominantne komponente njezina pisanja: u Forsiranju romana reke opisala je tako klanovski književnički svijet i vlastite muke pisanja, u Muzeju bezuvjetne predaje ispovijedala vlastitu emigraciju, izopćeništvo i nostalgiju, u odličnim esejima iz Kulture laži kretala u kritiku hrvatskih devedesetih iz osobnog iskustva i traume.

Približavanja biografije autorice i biografije Babe Jage daju se iščitati na više razina romana. Krenimo od najvidljivijih: Baba Jaga je slavenski mit i najprisutnija je u ruskom folkloru, premda ima brojne srodnice posvuda u likovima vještica, opasnih starica ili žena nadnaravnih moći. Dubravka Ugrešić je, rekli smo, rusistica i osim što poznaje sve varijante bajke, za roman je važnije da poznaje obilno korištenje elemenata bajkovitog svijeta i tzv. narodne smjehovne kulture u ruskoj književnosti. Iskustvo čitanja takvih djela u kojima se elementi bajki ili vjerovanja upleću u naraciju (vrlo brojnih, od Gogolja preko Bulgakova do Tatjane Tolstoj), čini mi se, u mnogome su utjecala na razigranu gradnju ovog romana. Uz to, Baba Jaga pokazuje transnacionalnu, kulturološku bliskost istočnoeuropskog prostora koja nam omogućuje svojevrsno prepoznavanje i o kojoj je Ugrešićka već pisala u esejima.

Roman na tri kokošje noge

Roman se sastoji od tri dijela koja su po fabuli, žanru i diskursu različiti te međusobno povezani naslovnim likom i nekim sporednim motivima. Prvi dio funkcionira kao ulomak iz realističnog romana i u njemu su autobiografski elementi najvidljiviji. Riječ je o pripovjedački odličnoj dionici u kojoj autorica priča o životu svoje majke i posredno o životima osamljenih, starijih žena. Diskurs tog dijela je tipično romaneskni i u mnogome oslonjen na određenu tradiciju ženskog pisanja za koju su karakteristični autobiografski, ispovjedni ton, te elementi svakodnevice što grade teksturu priče, ženske svakodnevice stiješnjene između poznatih triju K – kuhinje, kreveta i kolijevke.

U drugom dijelu roman mijenja smjer, odmiče se od realističnoga i kreće ka fantastičnome svijetu, pa žanrovski predstavlja suvremenu, transformiranu bajku o Babi Jagi. U karakterizaciji likova i atmosferi toplica dominira grotesknost, česti su komični gegovi i bizarne scene, a jezik je pun obrtaljki i formulaičnih izraza složenih po obrascima bajke. Taj je dio romana najslabiji, jer je previše razvučen, kostur priče nije osobito zanimljiv, a pojavljuju se i stereotipi poput onog o dobrom Bosancu u liku Mevludina.

Treći je dio parafraza znanstvenog teksta, složen je od niza ključnih pojmova o Babi Jagi, a često se kroz natuknice i osobito u završnici probija osobni, angažirani ali i ironijski glas znanstvenice Age Bagay. Upravo takva diskurzivna kombinacija predstavlja odličnu kritiku zahtjeva za objektivnošću i nepristranošću, za sakupljanjem i analitičnošću bez strasti u današnjoj znanosti, znanosti koja je strukturno maskulinumska, protiv čega grmi Aga Bagay u svojoj oproštajnoj riječi uredniku knjige. Treći dio ima u prvom redu funkciju uokvirivanja teme i iznošenja znanja o Babi Jagi, no njegova parodijska, buntovnička crta čini mi se najzanimljivija.

Nadalje, ne samo da je struktura trodijelna i diskursi različiti nego i semantički i interpretacijski potencijal romana ide u više smjerova. Tako se u prvom sloju govori o starosti koja je u današnjoj kulturi Zapada tabu-tema; ona ne samo da je nepoželjna već se smatra  nepristojnom, neukusnom, pa je se zato protjeruje u svojevrsno podzemlje: ono bolnica, staračkih domova, toplica... Starenje tijela i manifestacije bolesti stigmatizirani su i podvrgnuti stvarnoj i diskurzivnoj torturi u kulturi u kojoj su mladost, zdravlje i seks aksiomi postojanja, a wellnes-centri, liftinzi, teretane, tretmani pomlađivanja i sl. trenuci za koje se živi. Čak ni u suvremenoj književnosti, koja se inače obilno koristi motivima tjelesnosti, starenje nije česta tema (Houellebecq ili McCarthy više su iznimke), a razlozi dijelom leže u zazoru od beznadnosti što je takve teme vuku za sobom. Ugrešić je još u Muzeju bezuvjetne predaje pisala o starenju vlastite majke i usamljenosti žena zrelih godina, a osobito je dojmljiva bila epizoda u kojoj se glavna junakinja nađe u krevetu s od nje bitno mlađim muškarcem i strancem u hotelu u Portugalu. No u Babi Jagi autorica kao da govori: ako je starenje već neizbježeno, ajde da se njime i zezamo. Pa priziva svoju autoironijsku i parodijsku oštricu, kao i karnevaleskno kulturno naslijeđe, kada se pomoću smijeha, groteske, parodiranja i rableovskog preuveličavanja pokušava preživjeti i nadglasati vlastito starenje. Sam naslov romana izlazi iz te karnevalesknosti, s obzirom na to da priziva bizarnu sliku stare žene koja rađa, i funkcionira kao sjajna doskočica-rugalica, jer se autorica (poistovjećena s Babom Jagom) zeza na svoj račun kako je, eto, napokon rodila roman.

Vještičja solidarnost

Uz starenje roman značenjski problematizira pisanje te autorsku osamljenost i društveni kontekst stvaranja. Naime, Baba Jaga pripada slavnom vještičjem društvu koje je u povijesti zbog svojih znanja i moći bilo proganjano i osuđivano na samovanje. Zapravo, u slučajevima vještičarenja i čarobnjaštva bila je redovito riječ o posjedovanju nekih naprednih znanja ili o kreaciji, kako je pokazao i Carlo Ginzburg u kultnoj studiji Sir i crvi na primjeru univerzuma jednog mlinara koji se našao na sudu Inkvizicije. Kod žena se često radilo i o individualizmu na koji se u kulturi patrijarhata i stroge podjele uloga nije imalo prava.

Biografija Babe Jage i biografija Dubravke Ugrešić tu se još jednom približavaju, jer lik vještice predstavlja odličnu, duhovitu literarnu mimikriju same Dubravke Ugrešić, koja je 1993. godine zbog svoga govora o ovdašnjoj stvarnosti – dakle zbog individualizma – bila prisiljena otići iz Hrvatske. Nakon niza neugodnosti ona se poznatim riječima Laku noć, hrvatski pisci u jednom novinskom intervjuu ogradila i od profesionalnih udruženja, i od brojnih kolega koji nisu prstom mrdnuli u njezinu zaštitu, i od uloge koju je tih godina piscima davala država. Ugrešić je i doslovno bila proglašena članicom vještičjeg sijela (uz Jelenu Lovrić, Slavenku Drakulić, Radu Iveković, Vesnu Kesić) nakon kongresa PEN-a 1992. godine te denuncirana u nizu hrvatskih medija, kruna čega je tekst Vještice iz Rija iz Globusa. Ovaj roman tako priziva i odnos ovdašnje kulture prema autorici te uopće problematizira odnos kolektiva prema onima koji misle svojom glavom. Ironično je da se baš taj značenjski potencijal kritike društva u Babi Jagi – koja je od svih autoričinih knjiga dosada najlakše primljena u hrvatskom mainstreamu i vjerojatno se i najbolje prodaje – u dosadašnjim kritikama gotovo uopće ne spominje.

No za razliku od prethodnih knjiga Ugrešić je u ovom romanu postala ironična i prema svojoj usamljeničkoj, izopćenoj poziciji, manje ogorčena i svjesnija snage svojih vještičjih moći. U tom je smislu važno pažljivo čitanje kraja romana, koji je napisan poput manifesta ili kakve himne bablje internacionale. On na deklamativan, upečatljiv i duhovit način sažima ono što se značenjski bistri kroz odnose likova, situacije i slike romana. U toj parodijsko-epifanijskoj ali i angažiranoj završnici ističe se upravo solidarnost koja je toliko usfalila hrvatskim piscima u devedesetima kada su pljeskajući autoricu ispratili u egzil. Dakle, solidarnost koja se nalazi izvan struke, izvan intelektualnih prenemagajućih etičkih rasprava, u ovom slučaju to je vještičja solidarnost cijelog jednog poniženog ženskog svijeta. Kritika tu završnicu voli nazivati feminističkom, ograđujući je time u geto selektivne teorije; no, postavimo li tako stvari, onda bez feminizma uopće nije moguće uvjerljivo pisati o ženskom iskustvu.

Dobri i zli pisci

Na kraju, vrijedilo bi jednom načiniti analizu pisanja o Dubravki Ugrešić u hrvatskim medijima i književnoj kritici; nakon nje bi se, vjerujem, iskristalizirali neki zanimljivi simptomi ovdašnjeg društva. Etiketa izdajice države i nacije koju su joj prilijepili u devedesetima dugo se na književnu kritiku odražavala tako da se o njezinim knjigama šutjelo ili ih se čitalo s naglašeno ideoloških pozicija. Znakovita je i činjenica da Muzej bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli nisu dobili nijednu važnu književnu nagradu, ni onu oficijelnih društava ni onu neovisnih kritičara. Danas se o Dubravki Ugrešić govori slobodnije i sa stručnim pretenzijama, no tragovi diskursa devedesetih ostaju vidljivi i u tom korektnom govoru, i to u kritičarskom oprezu i fingiranju tobožnje izvanvremenske objektivnosti i nepotkupljivosti. Tako se knjige Dubravke Ugrešić kritički ocjenjuju po visokim kriterijima, što je, naravno, odlično, ali samo u slučaju ako se ti visoki kriteriji i inače zastupaju i ako se ne urušavaju, kao što je slučaj, svaki put kad se pojavi neki lokalni, u društvo sretno uklopljeni i po mogućnosti muški pisac. Za nju je prag prolaza kod kritike postavljen više, na crtu zapadnih rekordera, nego što je postavljen za one dobrodušne i nekonfliktne pisce što obasjavaju naše malo dvorište. A zapravo, Ugrešić zanatski piše sto puta bolje od većine hrvatskih razvikanih autora; ona piše s jakim unutarnjim nervom i ta iskrenost čini njezine knjige doista smislenim, i čak ako u tim knjigama nešto zaškripi u kompoziciji ili naraciji, mi još uvijek čitamo neku jako, jako dobru književnost.