Steampunk kao de- i rekonstrukcija velike priče

U doba nakon Drugog svjetskog rata bio je popularan vic o ruskom satu. Za one koji se toga razdoblja ne sjećaju, išao je ovako: hvali se Rus satom koji je precizniji od švicarskih. Sugovornik ga uzme pogledati i, otvorivši ga, među kotačićima ugleda žohara. Krene ga ubiti, a Rus poviče: “Njet, njet, eto mašinist!”.

Kako nema dosadnije stvari od analize vica, zadržimo se ovdje samo na nekoliko zanimljivih činjenica. Kad se pojavio, nakon Drugog svjetskog rata, taj je vic bio urnebesno smiješan zbog slavne sovjetske potrebe da njihovi strojevi uvijek budu veći i bolji od tuđih. No, za steampunk je zanimljiviji koncept kako satnom mehanizmu, da bi bio savršeno točan, treba “mašinist”, inženjer koji će ga nadgledati. Bilo je to, naime, doba kad je “zastarjelost” tehnologije bila smiješna stvar, a svijet je – osobito zapadni svijet – čekala svijetla, jetsonovsko-flešgordonovska budućnost letećih automobila, vrtoglavih tornjeva i savršenih strojeva kojima neće trebati ničije nadgledanje. Ali, kao što je govorio Arthur C. Clarke, ni budućnost više nije kao što je nekad bila.

Izvorište steampunka

A zašto nije? Pa, kako kaže Orwell, budućnost kontrolira onaj tko kontrolira prošlost, dok prošlost kontrolira onaj tko kontrolira sadašnjost. A upravo se o toj kontroli nad prošlošću – pa onda i sadašnjošću i budućnošću – kod steampunka i radi.

Uobičajeno je shvaćanje da steampunk počinje poslije kiberpunka. Sam izraz doista se smješta otprilike u to doba, nakon eksplozije kiberpunka u prvoj polovici osamdesetih. Skovao ga je Kevin Wayne Jeter 1987. u pismu znanstvenofantastičnom časopisu Locus, pokušavajući opisati ono što su u to vrijeme radili on, Tim Powers i James Blaylock. Naime, Powersov roman The Anubis Gates izdan 1983., Blaylockov Homunculus iz 1986., te Jeterov Infernal Devices iz 1989. stvorili su kritičnu masu dovoljnu da kritičari počnu govoriti o trendu, premda je Jeter još 1979. napisao roman Morlock Night, nastavak Vremenskog stroja H.G. Wellsa, u kojem Britaniju od invazije morlocka spašavaju kralj Arthur i čarobnjak Merlin. Govoreći o ovim, kako su ih tada nazivali, “viktorijanskim fantazijama”, Jeter je napola u šali sugerirao kako će taj stil “gonzo-povijesnog” pisanja zacijelo biti uspješan – pod uvjetom da mu se nađe prikladno ime, kakvo je steampunk.

No, korijenje steampunka leži mnogo dublje. Neki ga smještaju uz Frankensteina Mary Shelley, neki u djela Julesa Vernea i H.G. Wellsa. Osobno sam sklona tezi da se embrij steampunka može pronaći u Oluji Williama Shakespearea. No, svaka će rasprava o “pravom izvorištu” steampunka biti bespredmetna ako se prvo ne dogovorimo kako ćemo ga uopće definirati.

Stvarnost “povijesti koja se nije dogodila”

A kao što je slučaj i sa samom znanstvenom fantastikom – o spekulativnoj fikciji da i ne govorimo – definicija ima puno, i često su različite. Za početak bih se poslužila onom novinara Douglasa Fetherlinga: steampunk zamišlja “kako bi prošlost bila drukčija da se budućnost dogodila ranije”.

Ta je definicija dobra utoliko što pogađa jedan od dva bitna elementa steampunka, a to je – izmjena prošlosti. Steampunk danas ima puno podžanrova, koji svoje ime i svoj sadržaj mijenjaju ovisno o povijesnim i zemljopisnim koordinatama. No, kad bi samo to bilo dovoljno da se definira steampunk, on bi bio samo inačica alternativne povijesti ili, kako ga neki francuski kritičari i nazivaju, podvrsta “retrofikcije”, koja pak obuhvaća sve suvremene pripovijesti smještene u prošlost, kao što je npr. serija o Indiani Jonesu.

No, pogledamo li jedno od ključnih djela steampunka, roman Brucea Sterlinga i Williama Gibsona The Difference Engine iz 1990., lako se uočava kako u njemu ni alternativnost povijesti ni smještaj u 19. stoljeće nisu glavne preokupacije.

Za razliku od uobičajenih alternativnih povijesti, ovaj roman nema pojedinačnu točku divergencije, nego vrvi promjenama: Charles Babbage uspješno je konstruirao svoj analitički stroj, Byron je vođa Industrijske radikalne stranke, a Karl Marx predvodi komunističku komunu na otoku Manhattan, jednom od mnoštva neujedinjenih američkih državica.

No prava divergencija ne očituje se u raskoraku od nama poznate povijesti, nego u nečem sasvim drugom. Jedan od glavnih likova u romanu jest Sybil Gerard, inače junakinja stvarnog romana Benjamina Disraelija Sybil, objavljenoga 1845. – a kao lik se pojavljuje i sam Disraeli. Radi se, dakle, o kombinaciji ukronije i utopije: stvarno i fiktivno stvaraju ovdje prošlost koja ne samo da se razlikuje od one koju poznajemo nego nikad nije ni bila moguća. A upravo je taj postupak, priključivanje fiktivne prošlosti realnoj, karakterističan za steampunk.

Još je očitiji primjer, strip Alana Moorea započet 1999., Družba iznimne gospode, u kojem snage udružuju razni likovi iz viktorijanske pustolovne fikcije, kao što su Mycroft Holmes, Nevidljivi čovjek, Dr. Jekyll i kapetan Nemo. I Mooreovo 19. stoljeće posjeduje napredniju tehnologiju nego što očekujemo, ali znatno je važnija njegova osobina to što likovi iz ranog pulpa iskoračuju sa svojih stranica – u novu stvarnost “povijesti koja se nije dogodila”.

Ako je, kako kaže Brian McHale, znanstvena fantastika zbog svoga promišljanja mogućih svjetova glavni paraliterarni fenomen postmoderne, moglo bi se otići i korak dalje pa ustvrditi da je upravo steampunk zapravo pravi idealan žanr postmodernizma. Steampunk, naime, lingvistički obrat dovodi do krajnjosti, zamjenjujući prošlost nepostojećom alternativom sazdanom na onome kako nam je ona bila lingvistički, odnosno narativno prezentirana – prošlost, dakle, koja je fukoovski heterotopna, izmještena ne samo iz standardne nego i iz promijenjene, alternativne ali zamislive prošlosti. A da bi stvari bile još zanimljivije, upravo je ta izmještenost ono što publici steampunka pruža referentnu točku: poznavanje opće kulture, sposobnost prepoznavanja Mine Murray kao junakinje iz Dracule Brama Stokera, ono je što nam omogućuje da shvatimo svijet iznimne gospode Alana Moorea, pa tako i da shvatimo zašto je članovi družbe nazivaju gospodom, iako se među njima nalazi i jedna dama. Riječ je, naime, o parafrazi naslova pulp-romana Johna Bolanda iz 1958. – The League of Gentlemen – u kojem se među likovima pojavljuju i ljudi po imenu Mycroft i Hyde.

Tako, dakle, steampunk ne treba shvatiti kao alternativnu verziju prošlosti, nego kao ponudu jedne izmještene varijante, heterokronijske prošlosti. U toj činjenici možemo tražiti i izvore silne popularnosti steampunka.

Steampunk artefakti

Za razliku od mnogih drugih spekulativnih žanrova, naime, steampunk ima sve: književnost, vizualne oblike, ali i glazbu, modu, pa čak i artefakte. No, čim se taj supkulturni fenomen malo bolje prouči, uočava se kako, na primjer kod artefakata, postoje dva glavna smjera: jedan su ljudi koje zanima “prava” stara tehnologija (stari burzovni tikeri, rekonstrukcije Babbageovog stroja), i “nova-stara” tehnologija: MP3 playeri obučeni u mjed i mahagonij, tastature za kompjutore sastavljene od starinskih tipki pisaćih strojeva, koje izgledaju kao da su ispale iz neke epizode Maxa Headrooma. (Izmišljen 1985. kao najavljivač za britanski Channel 4, Max Headroom je dobio vlastitu seriju koja se prikazivala od 1987. do 1988. godine. Headroom je po mnogočemu pravi steampunk, i to ne samo u estetici: iako je trebao predstavljati računalnu tvorevinu, sam lik uopće nije bio generiran, nego se radilo o glumcu s hrpom šminke, a čak su i “kompjutorske smetnje” koje su se redovito pojavljivale iza njega bile ručno animirane.)

Osim toga, dok jedni oblače svoje tehnološke igračke 21. stoljeća u izgled 19. stoljeća putem naručenih modifikacija, drugi to rade sami, težeći za dubljim spojem. Tu je možda najzanimljiviji primjer iz Steampunk Workshopa, gdje je Hieronymus Isambard Von Slatt spojio svoj kompjutor s telegrafskim tikerom, tako da mu otkucava RSS-feedove u Morseovu kodu.

Iz ovoga se dobro vidi podvojenost koja mi se čini karakterističnom za današnji steampunk: jedni se doista trude stvoriti “otjelotvorenje”, “pravi” steampunk (Von Slatt je sâm napravio sve, uključujući tu i lažni stari tiker), dok je drugima dosta to što im igračke izgledaju cool i drukčije.

Firepunk?

Ni u književnosti danas steampunk više nije samo steampunk. Unutar, uvjetno rečeno, steampunkerskog korpusa, postoje i brojni ko- i podžanrovi. Neki od njih su određeni svojim vremenskim ili prostornim smještajem. Tako se npr. weird wild west bavi steampunkom u okruženju Divljeg zapada. (Naravno, najpoznatiji primjer za ovo su serija Wild, Wild West iz kasnih šezdesetih, i istoimeni film iz 1999.) Zatim je tu retrofuturizam, koji se doduše ne smješta u prošlost nego u budućnost, ali onakvu kakva se zamišljala u prošlosti; voyages extraordinaires, koji se oslanja na djela Julesa Vernea. Iako se neki čistunci tome protive, drugi priznaju i “fantastički steampunk”, nalazeći ga u djelima ljudi kao što je China Miéville. A postoji, također, i “clockpunk”, nešto kao steampunk, ali prije pojave parnog stroja, kao što su npr. Pasquale’s Angel Paula McAuleyja ili Jack Faust Michaela Swanwicka, ili dieselpunk, koji se smješta u razdoblje prvih motora s unutarnjim sagorijevanjem. Ovo vremensko dijeljenje ide tako daleko da se čak, na jednom forumu, pojavilo i pitanje: a što je sljedeće? Firepunk?

Steampulp

No, posebno je važno spomenuti još jedan podžanr, koji se inače rjeđe spominje: steampulp. To je žanr, ili bar termin, koji se od steampunka razlikuje utoliko što nema u sebi onaj element punka. Kako kažu na brassgoggles blogu: “sufiks -punk dovodi do zabune kod onih koji zamišljaju da označava razdor i pobunu”. Steampulp se, dakle, oslanja na pustolovne priče 19. stoljeća i teži rekreirati njihov duh, uključujući tu i čisto eskapističku osobinu vremena kad je “svijet bio veći”.

No, istovremeno, postoji i ona struja kojoj je eskapizam najmanje zanimljiv. Tu se kao primjer ističe najnoviji časopis/fanzin posvećen steampunku – The Steampunk Magazine, koji je započeo s izlaženjem 2007., i čije je geslo “vratiti punk natrag u steampunk”. Takvi steampunkeri duh 19. stoljeća prizivaju kroz oslanjanje na vlastite snage: tako, na primjer, osim samog časopisa, nude i priručnik za “steampunk” preživljavanje u pretpostavljenoj situaciji pravog postindustrijskog društva, u kojem nema više lakodostupnih energenata, a društvene institucije su u rasulu. Takav pogled na svijet dopunjavaju i suvremenim oblicima alternativnih društvenih paradigmi: služe se Creative Commons licencom, i časopis nude besplatno u elektroničkom obliku.

Upravo mi se ova dva smjera i čine najvažnijim unutar pristupa steampunku: steamPUNK i steamPULP. Na isti način mogli bismo, naravno, govoriti i o kiberPUNKU i kiberPULPU itd. Podjela na “trivijalno” i “netrivijalno” ionako uporno opstaje kao jedno od velikih pitanja SF-a uopće. No, u kontekstu steampunka ta mi se podvojenost čini osobito važnom.

Nije, uostalom, slučajno niti to što je baš STEAMpunk bio izvorište svih ovih drugih podžanrova, niti je slučajno baš ta viktorijanska inačica doživjela najsnažniji razvoj, proširivši se do statusa supkulture.

Naime, vrijeme kojim se bavi “čisti” steampunk, 19. stoljeće, viktorijansko doba, iznimno je važno razdoblje za našu današnju (bar onu zapadnu, globaliziranu i informatiziranu) kulturu. To je doba britanske kolonijalne ekspanzije, zapadne dominacije, industrijske revolucije i socijalnih previranja. U umjetnosti, to je također i doba raslojavanja na “masovnu” i “elitnu” književnost, a, uostalom, to je i vrijeme nastanka “prave” znanstvene fantastike. Ukratko, riječ je o jednom od ključnih trenutaka onoga što smo navikli smatrati svojom poviješću, izgradnje temelja našeg navodno postindustrijskog društva.

Steampunk, na svojim počecima, posiže baš za tom velikom pričom, i to s namjerom da je dekonstruira. Sličnosti između kiber- i steampunka postoje i u drugim smislovima, ali, bar u početku, ključno im je bilo upravo to – “bratstvo po punku”.

I tu se sad vraćamo i onoj dihotomiji o kojoj smo toliko govorili. Jer steampulp se, za razliku od svoje pankerske inačice, ne bavi toliko dekonstrukcijom koliko rekonstrukcijom prošlosti. Da, to je također “prošlost koja se nije dogodila” – ali prošlost za kojom poklonici steampulpa čeznu, idealizirana prošlost. Potreba za takvom nepostojećom prošlošću nije u SF-u nova: njezini se tragovi mogu pronaći i u Tolkienovu idealiziranom selu, i u mnogim djelima alternativne povijesti, a ne nedostaje ih ni u Harryju Potteru. Ono što, međutim, steampulpere razlikuje od ostalih poklonika ne-povijesti jest upravo njihova volja (i sposobnost) da tu ne-prošlost i otjelotvore. Odatle, dakle, RSS-tickeri i mjedeni MP3 playeri.

“Punkeri” vs. “pulperi”

A ključna je razlika, jednostavno, u odnosu prema toj istoj izmišljenoj prošlosti. Dok je “pankeri” promatraju kritički, koristeći je kao sredstvo dekonstrukcije – zato je i moguć steampunk u neviktorijanskom dobu, kao što je učinio Neal Stephenson sa svojim romanom Diamond Age, ili kao što radi China Miéville sa svojim ciklusom o Novom Crobuzonu – “pulperi” tretiraju tu prošlost kao mjesto u koje mogu pobjeći, i maštati o “dobrim, starim vremenima”, pa makar na nekoj razini bili svjesni da je ta prošlost nepostojeća. Istovremeno, kako to u svojem manifestu objavljenom u Steampunk Magazinu kaže Catastrophe Orchestra and Arts Collective, pankeri “stoje na drhtavim ramenima opijumskih ovisnika, estetičkih dendija, izumitelja perpetuum mobilea, pobunjenika, varalica, kockara, istraživača, luđaka i sufražetkinja.”

Uostalom, kako smo već prije rekli – duboko u duši, svima je nama bliža stvarnost jednog Sherlocka Holmesa nego, recimo, nekog tamo Conana Doylea.

Fotografije i steampunk modifikacije: Jake Von Slatt