Šteka Jergović Marlbora

Sjećate li se medijske prašine koju je u proljeće 2004. podigao projekt takozvanog kiosk-izdavaštva? Studenti književnosti, bankovne činovnice i dokoni umirovljenici stajali su rano izjutra u dugačkim redovima, čekajući nestrpljivo lokalnu trafikanticu, da ne bi kojim slučajem ostali bez svog primjerka traljavo uvezanog remek-djela Umberta Eca; reklamni stručnjaci euforično su poručivali da je “književnost opet u modi”, a najistaknutiji sudionici knjižne scene lomili koplja oko dileme hoće li ta akcija pridonijeti širenju književnih vrijednosti ili gušenju raznolikosti nakladničke ponude. Očekivano, žestoke su rasprave uskoro zamukle i stvar je vrlo brzo nestala iz fokusa interesa, a pokazalo se da upravo kiosci u cijeloj priči funkcioniraju kao izvrsna metafora prelaska iz kolektivne fasciniranosti u potpuni zaborav: uistinu, mjesta kojima svakodnevno cirkuliraju bombastične vijesti i propagandne poruke, e da ih se već sutra nitko ne bi sjećao, bila su pravi poligon za forsiranje nove potrošačke zanimacije, koja će privlačiti pozornost samo dok je s polica ne izgura neki novi “šareni artikl”.

Tko je profitirao na kiosku?

Jedan od načina da se eliptično prepriča ta “povijest zaborava” vodi nas do Miljenka Jergovića, pisca koji se, kako se ispostavilo, nekako najviše “okoristio” novim distribucijskim kanalom. Ima u tome, doduše, i neke neobične pravde, jer upravo je on u devedesetima prvi utjelovio figuru književnika-novinara, koju će poslije skupina pisaca okupljena oko Festivala alternativne književnosti promovirati u svojevrstan “ideal-tip” suvremene književne scene. Jergovićeva debitantska zbirka priča, Sarajevski Marlboro, uvrštena je, tako, u biblioteku Jutarnjeg lista “XX. stoljeće”, prvi niz naslova izloženih uz cigarete, automobilske magazine i žvakaće gume. Selektori biblioteke vodili su se pritom principom pomalo nalik onom po kojemu naši sportski novinari, sastavljajući na kraju godine imaginarnu postavu jedanaestorice najboljih svjetskih nogometaša, uvijek nađu načina da na neku manje važnu poziciju “prošvercaju” pokojeg hrvatskog igrača, iako on to objektivno baš i ne zaslužuje. No, ostavimo li pitanja selekcije po strani, činjenica je da interesu koji je pobudila biblioteka “XX. stoljeće” nije mogla konkurirati ni jedna od kasnijih edicija, što se najbolje vidjelo već sljedećeg ljeta, kada je Jutarnji list pod nazivom “Premijera” prilično neuspješno plasirao seriju novih romana uglednih suvremenih domaćih pisaca, redom bivših FAK-ovaca. Uz očit pad popularnosti kiosk-izdanja, ta je biblioteka ipak govorila nešto i o poziciji koju Miljenko Jergović zauzima na našoj sceni. Dok je u postavi svjetskih velikana zaigrao na poziciji, recimo, lijevog braniča, sada je nastupio kao vođa navale, pa je upravo njegova Gloria in excelsis objavljena kao “prva među premijernima”.

Konačno, nedavno je zagrebački V. B. Z. izdao knjigu Drugi poljubac Gite Danon, antologiju Jergovićevih kratkih priča. Objavljena bez pompe i reklame, medijski je odjek imala tek u specijaliziranim kulturnim rubrikama, potvrđujući tako, valjda, da je književnost “opet izvan mode” – što i ne mora biti loše, jer omogućuje mir i tišinu u kojima je nekako lakše trezveno razmotriti rezultat tako škakljiva pothvata kao što je sastavljanje izbora iz vjerojatno najutjecajnijeg domaćeg kratkopričaškog opusa u posljednja dva desetljeća. Antologije uvijek nude i povod za šire retrospektivne zahvate, a osvrt na Jergovićevo stvaralaštvo u kontekstu domaće književne i intelektualne scene nudi klasičnu priču o postupnom premještanju s margine u centar.

Neupitno najpriznatiji pisac

Kada je 1992. izbjegao iz okupiranog Sarajeva u Zagreb, priznanja koja je dobio kao talentirani mladi novinar i pjesnik tu nisu značila puno. Raščupani roker odjeven u kožnjak i traperice, koji je uskoro između ostaloga započeo i objavljivati u glasilu hrvatskih anarhista, protestanata i bogumila Feral Tribuneu, bio je udaljen od dominantnih pozicija ondašnjeg kulturnog polja koliko je to, valjda, tada bilo moguće. Izlazak Sarajevskog Marlbora 1994. bio je početak preokreta. Ta knjiga kratkih priča nesumnjivo je jedan od najboljih naslova objavljenih u nas devedesetih, a ujedno je i zacrtala pravac što su ga hrvatski kritičari potom nezgrapno i neprecizno etiketirali uvriježenom sintagmom “stvarnosna proza”. I dok je takozvano stvarnosno pismo na prijelazu stoljeća preuzimalo ulogu dominantnog diskursa književnih strujanja, Jergović je usložnjavao autorsku poetiku okretanjem povijesnoj tematici i književnim postupcima bliskim tradiciji magičnog realizma. Začuđujućom hiperproduktivnošću stvarao je opsežna djela, ne posustajući ni u novinarskom radu i gradeći paralelno zavidan ugled književnika i opinion-makera. Nekadašnji autsajder danas je tako kolumnist i suradnik nekoliko izdanja najmoćnije tuzemne novinske kuće, predsjednik žirija najizdašnije književne nagrade, svaki njegov potez – poput nedavnog istupanja iz članstva Hrvatskog društva pisaca – izaziva burne reakcije, a postao je, naposljetku, čak i književnim likom, i to u dva navrata, u notornim “romanima s ključem” Ivana Aralice i Damira Radića. Mnogi mu s pravom zamjeraju novinarsko “svaštarenje” temama u kojima baš i nije verziran te opasna polemičarska otkliznuća prema govoru mržnje, no nesporno je da je Jergović trenutačno naš najpriznatiji pisac, barem u konstelacijama što su ih uvelike odredile strategije medijskog promoviranja književnosti i književnika začete FAK-om. Potvrđuje to i objavljivanje čak dvije antologije i jednog izdanja sabranih djela u proteklih godinu dana. I dok su izabrani novinski članci iz prve polovice devedesetih pod nazivom Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu ponajprije dokument vremena, a objavljivanje sabranih pjesama Dunje 1983 neupitno dobrodošlo, jer nudi uvid u onaj aspekt opusa koji je do sada bio manje vidljiv, odabir najboljih pripovijesti kudikamo je nezahvalniji zadatak. Usprkos okretanju romanu, naime, Jergović svoj ugled među čitateljima i kritičarima i dalje sasvim opravdano duguje upravo kratkim pričama, pa je za očekivati da će svaki izbor biti pomno procjenjivan, uz neizbježne prigovore zbog izostavljanja pojedinih naslova ili uključivanja nekih drugih. Ovdje je stvar osobito zanimljiva jer je ulogu selektora preuzeo sam autor. Kako je, dakle, Jergović-antologičar prezentirao Jergovića-pisca?

Na terenu uvjerljiviji nego kao selektor

Drugi poljubac Gite Danon donosi manje-više ravnomjeran odabir pripovijetki iz do sada objavljenih zbirki, otkrivajući većinu ključnih mjesta kratkopričaške autorske poetike i potvrđujući uistinu izniman pripovjedački talent. Jergović se očekivano otkriva kao spisatelj kojem je ponajviše stalo do čitateljeve emocije, pa je često sklon melodramatskom prosedeu; gotovo polovica priča iz Drugog poljupca, tako, na ovaj ili onaj način pripovijeda o ljubavi pred kojom se zapriječila neka nesavladiva, fatalna sila – bili to smrt, rat ili čarolija. Ostale priče svjedoče, pak, kako se njegove književne ambicije u tome ne iscrpljuju, pa se – s više ili manje uspjeha – okušava u raznorodnim žanrovima, od bajke sve do postmodernističkog pseudodokumentarizma. Također, potvrđena je i poznata teza da niti jednim kasnijim naslovom nije uspio nadmašiti debitantski Sarajevski Marlboro, a Gita Danon, poslagujući jedne pored drugih pripovijesti iz različitih razdoblja, zorno pokazuje kako je kasnije nerijetko pretencioznosti znao žrtvovati jednostavnost izričaja, gubeći usput pomalo onaj fini, odmjereni humor kojim je raspršivao prezasićenost velikim sentimentima. Sve su ovo, dakako, već dobro poznata mjesta.

To što ih Drugi poljubac Gite Danon otkriva značilo bi da je selektorski posao uspješno obavljen, da Jergović-antologičar nije povukao barem tri dubiozna poteza. Najočitiji je uvrštavanje u izbor kraćih dionica iz romana Dvori od oraha i Ruta Tannenbaum. Dekontekstualiziravši ih, ovdje ih predstavlja kao priče. Premda je ulančavanje kraćih pripovijesti tehnika za kojom najradije poseže pišući romane i premda nemali broj tih pripovjednih ekskursa jesu zaokružene cjeline, kada ih se istrgne iz tkiva romana one nemaju slojevitost i kompleksnost ostalih priča, pisanih s namjerom da stoje same za sebe. Problematična je, također, odluka da se u izbor ne uvrsti niti jedna pripovijetka iz prvog, opsežnijeg dijela zbirke priča Mama Leone. Pod nazivom Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta taj dio u prvom licu priziva reminiscencije na pripovjedačevo djetinjstvo, po mnogo čemu je poseban u kontekstu cjelokupna Jergovićeva opusa i već je nemalo puta primijećeno da bi konceptualno mogao funkcionirati kao zasebna zbirka. Nigdje drugdje u njegovim djelima, naime, nećemo naići na taj tip ispovjedne proze, a nekolicina tih autobiografskih priča s pravom je već uvrštavana u najuži kanon domaće pripovjedne produkcije devedesetih, pa se potpuno zaobilaženje nekako najintimnijih proznih redaka koje je potpisao Jergoviću naprosto mora ubrojiti u propuste. Naposljetku, treći je upitan potez uvrštavanje u izbor dviju novih pripovijesti, koje teško da bi mogle stati uz bok nekim ranije objavljenim, a ovdje neuvrštenima.

Dakako, te bi se prigovore moglo uzeti s rezervom stoga što Drugi poljubac Gite Danon ne pretendira eksplicite biti nekakav the best off, nego nudi jedan od mogućih izbora. Kako je taj izbor autorski, on ima i određeni legitimitet koji crpi iz stvaralačkog iskustva. Preuzevši ulogu izbornika, međutim, autor se izložio kritici kojoj bi izložen bio i bilo koji drugi potpisnik odabira njegovih priča, a konačni je dojam – da se još jednom poslužimo žargonom sportskog novinarstva – kako je Jergović “na terenu” znatno uvjerljiviji negoli u ulozi selektora.