Stanisław Łubieński  

STEPSKI PIRAT

UVOD ILI O DJELU Romansiranu biografiju ukrajinskog anarhista Nestora Ivanoviča Mahna (1888.-1934.) teško je svrstati u neki žanr; radi se o djelu koje na više razina – povijesnoj, sociološkoj, publicističkoj – prikazuje turbulentno razdoblje ukrajinske povijesti u razdoblju 1917.-1921., dakle nakon izbijanja boljševičke revolucije koja se u Ukrajini sukobila s višestrukim neprijateljem – ukrajinskim nacionalistima, Kozacima, “bijelima”, tj. ostacima carske vojske pod zapovjedništvom generala Vrangela te anarhistima koje je vodio karizmatični Nestor Mahno. Radnja romana započinje 1917.; u carskom zatvoru na doživotnoj robiji sjedi mladi Mahno, ali izbija revolucija i on se vraća u svoje rodno selo Guljaj Polje, u jugoistočnoj Ukrajini, gdje odmah biva postavljen na mjesto vođe radničkog i seljačkog sovjeta. Mahno razdjeljuje zemlju seljacima i organizira anarhističku enklavu, ulazi u sukob s boljševicima i započinje borbu za neovisnost svojeg teritorija. Autor umješno prikazuje težak Mahnov položaj (nedostatak oružja, nepismenost i neorganiziranost mjesnog življa, nestručnost i nepripremljenost Mahnove “vojske”…, opće rasulo ukrajinskog društva, glad i zimu koje su dodatno iscrpljivale stanovništvo i ratnike) iz kojeg se pokušava izvući urođenom mu sposobnošću preživljavanja. Mahno nije veliki mislilac i političar; radi se o običnom, priprostom mladiću iz puka koji se izdignuo u vođu revolucionarnog naroda i ne ispušta uzde iz ruku, stalno balansirajući između “bijelih” i “crvenih”, nacionalista i ostalih revolucionarnih skupina koje su preplavile ondašnju Ukrajinu. Autor pokušava zadržati objektivan stav, ne izričući vlastita stajališta i komentare i ne pokušava se svrstati ni na koju stranu. Sreća Mahna nije vječno pratila – 1921. prisiljen je pobjeći iz Sovjetske Ukrajine te se nakon mjeseci potucanja Europom nastanjuje u Parizu, gdje umire 1934. godine.

STEPSKI PIRAT 1919. je godina, negdje u stepama Ukrajine. Ondje kao i na cijelom teritoriju Ruskog Carstva traje građanski rat. Pred nama su dvojica muškaraca: jedan visok, drugi nizak. Ovaj viši drži se ukočeno, ali i malčice neusiljeno. Kao da je na oprezu; netom je maknuo cigaretu s usta, dok drugu ruku drži u džepu. Odjeven je u vojnu odoru i jahačke hlače, na glavi mu je vojnička kapa s petokrakom. To je Pavel Dibenko, zapovjednik (načdiv) Dnjeparske divizije Crvene armije, boljševik i suprug socijalistkinje i feministkinje Aleksandre Kolontaj. Njegov niski pratilac napeto se zagledava u fotografa. Nije prirodan poput Dibenka, ruke drži uz tijelo, u rukavima pritišće malene šake. Izgleda poput djeteta koje je netom dovedeno u red. Nosi ovčju šubaru i kaputić s pokidanim gumbima. To je Nestor Mahno, negdašnji carski uznik, zapovjednik (kombrig) Brigade Batka Mahna. Anarhist i tvorac neovisne radničko-seljačke republike u Guljaj Polju, selu zametnutom usred stepa.

Muškarci izgledaju nezainteresirano kao da ih se cijela ta šarada s poziranjem nimalo ne tiče. Ne grle se, nema povišenih emocija ni ceremonijalnih stisaka ruku. Čak se i ne smiju. Možda krivnjom fotografa? Možda se radi o nekakvom nespretnjakoviću koji se ne zna služiti aparatom? Možda im je već svega dosta jer se po tko zna koji put namještaju za snimak? Prigoda je važna i potrebno ju je ovjekovječiti: upravo su dogovorili osnivanje zajedničke fronte protiv Dobrovoljačke armije generala Denjikina. Crvena armija i anarhistička brigada u njezinom sastavu trebaju pružiti otpor nasrtajima snaga starog, carskog režima.

Prije svega, radi se o braku iz računa, a ne iz ljubavi – boljševicima, koji nemaju zaleđa u seljačkoj Ukrajini, potrebni su Mahnov autoritet i snage njegove seljačke armije. Mahnovcima su potrebni streljivo i puške. Sporazum se temelji na klimavim nogama – postoje neke teme koje je bolje ne potezati, nekoliko velikih ideoloških razlika koje bacaju sjenu na taj savez. Zasad ipak vrlo malo vojnika sumnja da će se bajuneti bratskih armija okrenuti jedni protiv drugih. U tom trenutku pred njima stoji obveza obrane revolucije: konačno, i jedni i drugi bore se za bolji, pravedniji svijet, premda na njega drugačije gledaju.

Boljševici drže Mahna avanturistom, ali ne podcjenjuju ni njegov talent, ni vojsku. Seljačka armija je loše opremljena, ali se predano bori. Mahno je neugledan, ali na jugu Ukrajine taj jedva tridesetogodišnjak dijeli pravdu i vlada. Puk pjeva kako se “neće boriti ni za Lenjina, ni za Trockog, samo za Batka guljajpoljskog”, a vlastela se moli da se slučajno ne nađu na njegovom putu. Seljaci ga drže nasljednikom velikog ustanika Jemeljana Pugačova, osvetnikom koji će se odužiti tlačiteljima za stoljeća seljačke bijede. Vjeruju da će uzeti bogatima i razdijeliti siromašnima, da će im u vlasništvo dati zemlju koju obrađuju. Mahno ih razumije – zna što znači crnčiti na tuđoj njivi.

Jednako tako poznaje anarhističku teoriju. U carskim kazamatima čitao je Bakunjina, a 1918. u Moskvi osobno je upoznao Kropotkina. Teoretiziranje ga ipak previše ne zanima. Mahno je čovjek od djela, želi vidjeti anarhizam u praksi. Ljudi poput njega ne obraćaju pozornost na pokidano dugme na zobunu. (…)

ATAMAN STEPSKE UTOPIJE Mahno je problematičan lik za neovisnu Ukrajinu. Sigurno nije prikladan materijal za narodnog heroja. Anarhist, neprijatelj državnog poretka, ataman stepske utopije. Nije bio mučenik narodne stvari, a nije se pokoravao ni boljševičkoj vlasti. Tijekom razdoblja Sovjetskog Saveza uvriježila se njegova crna legenda. U djelu Hod po mukama, romanu o razvoju ruske inteligencije prema komunizmu, Aleksej Tolstoj ga je predstavio kao degeneričkog razbojnika. Laž ponavljana tisućama puta s vremenom je postala istina. Blagonaklono prisjećanje na mahnovštinu bijaše opasno. Čemu ugrožavati sebe i bližnje? Negdašnji mahnovci zbog mira u kući svoju su djecu podučavali da je borba pod stijegom “Sloboda ili smrt” bila pogrešna. Samo se u nekim kućama potajice prenosila priča o guljajpoljskom Batku, koji je seljacima razdijelio zemlju i otjerao vlasteline.

Godinama se uvriježilo mišljenje da se Nestor Ivanovič Mahno rodio u listopadu 1889. Sam je tako tvrdio, a povjesničari su ga samo ponavljali. Župne knjige ipak pokazuju da se uistinu rodio godinu dana ranije – prema gregorijanskom kalendaru 26. listopada 1888. godine. Vjerojatno je njegova majka Evdokija Matvejevna promijenila godinu rođenja u matičnim knjigama, ne bi li Nestor kasnije krenuo na odsluženje vojnog roka. Bijaše to tada česta pojava. Vojna služba trajala je šest godina, a Carstvo je neprestano ratovalo. Ta je godina, skrivena od države, značila da će još jedan par muških ruku moći pomagati u kućanstvu dvanaest mjeseci duže.

Ipak, nije isključeno da je datum rođenja u matičnim knjigama izmijenjen tek 1910., kada je Nestor trebao biti obješen zbog revolucionarne djelatnosti. To što je bio godinu dana mlađi značilo je da nije punoljetan pa ga se nije moglo osuditi na smrtnu kaznu.

Mahno je prihvatio datum zahvaljujući kojem nije visio. Ali činjenica da mu nije bilo zapisano da provede miran život u Guljaj Polju bila je znana još od dana krštenja, kada se od plamena svijeće zapalila svećenikova mantija. Vatru su brzo ugasili, ali mještani su znali: rodio se bezbožnik i razbojnik kakvog još nije bilo. (…)

U čuveni zatvor Butirki, pravi rasadnik kadrova nadolazeće revolucije, Mahna su sproveli 2. kolovoza 1911. U to je vrijeme zatvorski režim ponešto popustio, više se nije prakticiralo svakodnevno premlaćivanje zatočenika bičem, dopustili su im da hodaju ćelijom. Nestor Ivanovič, došljak iz provincije, priprost i neobrazovan, iznenada se našao u pravom revolucionarnom salonu. Stotinu godina ranije u butirskoj je zatvorskoj ćeliji smrt čekao idol anarhista, vođa seljačkog ustanka Jemeljan Pugačov. Kasnije je kaznu ondje izdržavao Feliks Dzierżyński. (…)

Carstvo je 1913. godine slavilo tristogodišnjicu vladavine Romanovih. Proglašena je amnestija, ali se Mahno nije našao među sretnicima. Možda stoga jer je bio neposlušan i nediscipliniran zatvorenik. Nekoliko puta je pokušao pobjeći, zato mu gotovo nisu skidali lance s nogu i ruku. (…)

Prvi svjetski rat koji je izmoždio Rusiju, glad i sveopći kaos doveli su do svrgavanja carizma u veljači 1917. Vlast je preuzela Privremena vlada, a ona je političkim zatvorenicima otvorila vrata zatvora. Mahno je izišao na slobodu 15. ožujka, istoga dana kada je car Nikola II. potpisao abdikaciju. Kako je kasnije tvrdio, napustio je zatvor “s uvjerenjem da će sloboda, pravo na rad, jednakost i solidarnost trijumfirati nad ropstvom pod jarmom države i kapitala”. Bio je ponesen zanosom i vjerom. Želio je djelovati, mrzio je neplanirana zadržavanja, a gradovi su ga zamarali. Stoga se nije dugo opijao slobodom u prijestolnici. U Guljaj Polje se vratio 20. ožujka. (…)

POVRATAK U GULJAJ POLJE Vlast u Guljaj Polju bila je u rukama časnika 8. puka, stacioniranih na selu. Dan nakon povratka iz zatvora, 21. ožujka, Mahno je pozvao mjesno stanovništvo da preuzmu vlast. Ubrzo se našao na čelu nekoliko organizacija u nastajanju. Postao je predsjedavajući Seljačkog saveza (kasnije promijenjenog u vijeće), Zemaljskog komiteta, Sindikata metalaca i drvodjelaca i Bolničke kase. Izabran je i za zamjenika predsjedavajućeg Socijalnog vijeća. Djelokrug vlasti koncentriran u njegovim rukama svjedoči o velikom povjerenju koje su mu ukazali, kao i o pomalo doktrinarnom pristupu anarhističkoj ideologiji. Kao jedan od najutjecajnijih ljudi u Guljaj Polju pobrinuo se da predstavnici političkih partija ne zauzmu visoke položaje, iz straha da će u tom slučaju seljake iskoristiti za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Razumije se da se ta zabrinutost zasnivala na bojazni da mu netko ne pomrsi račune. (…)

Iz Caricina, grada koji je pod nazivom Staljingrad izmijenio tijek povijesti, Mahno preko Saratova i Astrahana putuje prema Moskvi. U prijestolnici se zadržao tri tjedna. Zahvaljujući vezama iz butirskog zatvora uspijeva ishoditi susret s Kropotkinom, koji se na vijest o izbijanju revolucije vratio u domovinu nakon višegodišnjeg izbivanja. Sjedobradi anarhist prima Mahna srdačno, raspituje se o situaciju u Ukrajini, dijeli dobronamjerne savjete i naglašava da “borba ne poznaje osjećaje”. (…)

Tijekom boravka u Moskvi Mahnu uspijeva susresti se s Lenjinom osobno, i Jakovom Sverdlovom, predsjednikom Vlade. Nije poznato koje su ga okolnosti ili čija protekcija doveli do audijencije u Kremlju, gdje su se boljševici već uspjeli udomaćiti. Zašto je upravo Mahnu, došljaku iz provincije, koji je tek stajao na pragu revolucije, Lenjin odlučio posvetiti svoje dragocjeno vrijeme? U uspomenama je Nestor Ivanovič napisao da ga je Vladimir Iljič primio “očinski”. Desnom rukom stisnuo je Mahnu ruku, a lijevom mu lagano dodirnuo ramena i posjeo ga na stolac. Očinska i vladarska gesta (možda više domaćinska) istodobno. Lenjin drži inicijativu. Vlada situacijom i pokazuje Mahnu njegovo mjesto, tu i sada, ali možda i u budućnosti? Nestor Ivanovič nema ipak ni onda ni kasnije dojam da je odlučna pristojnost vođe boljševika imala neko dublje značenje.

Lenjin se raspituje o situaciji u Ukrajini (koju dosljedno naziva “južnom Rusijom”), o stavu seljaštva prema revolucionarnim porukama. Anarhistima zamjera fanatizam, zanesenost utopijama i izostanak realistične vizije budućnosti. Vidjevši ipak Mahnov sumnjičavi pogled, komplimentira mu kao odlučnom čovjeku, kojeg treba slijediti kao primjer. Nestor Ivanovič, premda zadovoljan zbog laskanja, ipak svraća pozornost na činjenicu da se najbolji revolucionarni odredi u Ukrajini bore upravo pod zapovjedništvom anarhista. Sverdlov prisustvuje cijelom razgovoru, svako malo dobacujući samo “da” ili “Vladimir Iljič ima pravo”. Lenjin i Mahno vidjeli su se prvi i posljednji put. (…)

MAHNO I ŠČUS Mahno i Ščus. Bijahu neobičan par, od trenutka susreta praktički nerazdvojni. Sudar dvaju potpuno različitih karaktera i fizionomija. Ščus, s dugim crnim kovrčama i podrezanim brčićima, slavan po ludoj hrabrosti. Uz mornarsku kapu s broda Ivan Zlatousti nosio je oteti husarski zobun, ženski rubac i šarene hlače sašivene od zavjese. Dendi-anarhist jahao je lijepog bijelog konja. Ne manje hrabar Nestor Ivanovič nije pratio modu. “Malena uzrasta, sitan, riđe kose […] i plosnata, pomalo majmunskog lica”, običavao se odijevati u jednostavnu odoru. Bio je nezanimljive fizionomije, ali pozornost su privlačile njegove oči, “sive, hladne, čelične, kao hipnotizirajuće”.

Odlučeno je da će vođu anarhističkog odreda odabrati sami gerilci. Ščus i Mahno su iznenađujuće složno dijelili vlast. Njihova je slava rasla svakim danom, a zajedno s njome stizali su seljački dobrovoljci spremni boriti se za slobodu i zemlju. Podrazumijeva se da to nije promaklo pozornosti njemačko-austrijsko-madžarskog zapovjedništva.

U trag skupini Austrijanci su ušli nedaleko od Ščusovog rodnog mjesta. Neočekivan napad potpuno je iznenadio gerilce. Uz velike su se napore uspjeli probiti do dibrivske šume. Austrijanci su u trenu okružili područje i otpočeli s topovskom paljbom. Kada su između stabala počeli zviždati naboji velikog kalibra, u gerilskim je redovima izbila panika. Ščus je također klonuo duhom i nemoćno promatrao Mahna. Nestor Ivanovič podbo je konja, dozvao ljude i pojurio u pravcu iz kojeg su stizale slabije salve. Napad je pogodio u najslabiju točku obruča koji je okruživao šumu. U praznoj stepi gerilci su već bili neuhvatljivi. Nakon te čarke Mahno je postao neupitni vođa odreda. “Batko”. Tatica. Tako su za vrijeme velike kozačke države titulirali zaslužne atamane. (…)

Krajem studenog i početkom prosinca 1918. mahnovcima se pridružila skupina iz Novospasovskog, ili današnjeg Osipenka, velikog sela na obali Azovskog mora. Iz tog odreda potječu kasniji zapovjednici mahnovskog pokreta –Trohim Vdovičenko, Viktor Bilaš i Vasil Kurilenko.

Prvi od njih, vršnjak Nestora Ivanoviča, sudionik Prvog svjetskog rata u rangu dočasnika carske vojske, odlikovan Križem svetog Jurja za junaštvo. Kod mahnovaca je bio zapovjednik jednog od četiriju korpusa. Bilaš, željezničar, anarhist od 1908. godine, u Batkovoj je armiji između ostalog bio načelnik stožera i zapovjednik brigade. Zbog sudjelovanja u mahnovštini ubili su mu djeda, oca, dvojicu braće i zapalili cijelo imanje. Posljednji iz novospasovske trojke, Vasil Kurilenko, služio je kao ulan u carskoj vojsci. Po zanimanju je bio postolar i, poput Bilaša, anarhist od 1910. Između ostalih, obnašao je funkcije zapovjednika brigade mahnovaca tijekom saveza s boljševicima. Jedan od sudionika pokreta i istodobno njegov kroničar, Vsevolod Eichenbaum “Voljin” pisao je kako je “Kurilenko čak i u vojnim pitanjima bio ravan Mahnu i […] sa sigurnošću ga nadvisivao širinom svojih pogleda”. Zašto onda nije postao vođa gerilaca? Nedostajalo mu je karizme i autoriteta, kaže Voljin, ono čime je ljude privlačio “siroviji, arogantniji, više prijateljski i seoski” Mahno.

Voljin se pokretu priključio nešto kasnije. Prema mišljenju zlonamjernog Nikolaja Gerasimenka, bjelogardejca, autora uspomena o mahnovštini, “svojim raskuštranim izgledom, koji nije poznavao vodu, češalj ili četku – podsjećao je na neizlječivog luđaka”, ipak je bio anarhist s međunarodnim ugledom i stažem. Potjecao je iz okolice Voronježa. Osuđen na deportaciju, pobjegao je u Francusku, a kasnije je neko vrijeme djelovao među radnicima u Sjedinjenim Državama. 1917. organizirao je anarhističku propagandu u Petrogradu. Bio je jedan od utemeljitelja i stvarni vođa Konfederacije anarhističkih organizacija Ukrajine “Nabat”.

Upravo se iz njihovih redova pojavio među mahnovcima. Nabatovci, koje su progonili boljševici, računali su na Batka da će provesti treću, anarhističku revoluciju. Voljin i njegovi suradnici žele mahnovštini pridodati ideološki karakter i upravljati Mahnovim odlukama. U prvom redu ipak nastoje ne dopustiti savez mahnovaca s boljševicima. (…)

Mahnova sjećanja koja je pisao u Parizu prekidaju se upravo u prosincu 1918. godine. Objavljena u tri sveska, trideset dva mjeseca iz života Nestora Ivanoviča dosađuju podrobnostima i raspredanjima. Mahno nije bio čovjek od pera, nije znao izdvojiti najvažnije događaje. Sklonost zadubljivanju u potankosti dovela je do toga da nikad nije završio svoje djelo. Gotovo četiri najdramatičnije godine za pokret i njega samog ostale su nenapisane. Vrijeme veličanstvenih pobjeda i poraza ispunjenih gorčinom. U prosincu 1918. mahnovština je stajala na pragu najvažnijih postignuća, a istodobno na početku puta ka uništenju. (…)

ANARHISTIČKA MAHNOVA VOJSKA U siječnju 1919. mahnovski redovi brojili su već gotovo dvadeset tisuća ljudi, podijeljenih u bataljune koji su kontrolirali dodijeljene im rajone. Usprkos načelnom terminu “slobodna”, anarhistička Mahnova vojska nije se zasnivala isključivo na dobrovoljcima. Batkovi odredi, kao i sve vojske na svijetu, stalno su trebali regrute, ne nužno posvećene ideji i uvjerene u ispravnost zajedničkog cilja. Nisu svi maštali o radničko-seljačkoj revolucionarnoj republici, a sigurno ih nije previše bilo spremnih za nju stavljati glavu na panj. (…)

U međuvremenu 16. svibnja oklopnim vlakom u Ukrajinu stiže Lav Trocki. Učinci na južnom bojištu nisu zadovoljavajući i boljševički komesar za vojna pitanja odlučuje se osobno upoznati sa situacijom. Trocki drži da likvidacija gerilskih Mahnovih postrojbi mora biti prioritet. 25. svibnja zasjeda Vijeće Obrane Ukrajinske Sovjetske Republike koje je sklono njegovom razmišljanju.

U prvoj točki tajne odluke govori se o najbržoj mogućoj likvidaciji mahnovštine. Boljševici ipak nemaju na raspolaganju toliki broj vojnika, da bi se osobno razračunali s mahnovcima. Stoga ih s predumišljajem ostavljaju na milost i nemilost škurovcima. Uostalom, izgleda da su dani brigade već odbrojeni. Mahnovim odredima od sredine svibnja se ne isporučuju zalihe oružja i streljiva. Ako bijeli kojim slučajem ne bi u potpunosti uspjeli uništiti nenaoružanu brigadu, Crvena armija će se bez problema obračunati s ostacima. (…)

2. lipnja 1919. u guljajpoljskom stožeru zvoni telefon. Drug Trocki želi razgovarati s kombrigom Mahnom. Što očekuje Batko, približavajući se slušalici? Sigurno računa na zahvalu zato što je samostalno sačuvao bojišnicu. Možda se nada da će Trocki na kraju obećati pojačanja ili tako potrebne isporuke? Ako je tako, čeka ga razočaranje. Narodni komesar za vojna pitanja kategorički zapovijeda Batku pokrivanje praznina koje su na bojišnici ostavili odredi koje je razbio Škuro. Mahno mu objašnjava da za takvo što nema ni snage niti sredstava. “Znaš li koja je razlika između mene i tebe?” – procijedio je Trocki kroz slušalicu. – “Ja sam zapovjednik oružanih snaga republike. A tko si ti? Svaki dan strijeljam nekolicinu takvih kao što si ti.” Mahno zaustavlja dah… i eksplodira, u napadu bijesa obasipa Trockog masnim psovkama i poklapa slušalicu. To je bio prvi i posljednji razgovor revolucionara. Otad će Mahno, samouki pjesnik, Trockog nazivati muhomorom. Zašto? Jer premda ima lijepu, crvenu kapu, iznutra je otrovan. (…)

Tijekom građanskog rata u Ukrajini vladalo je poprilično rašireno uvjerenje da se vratilo vrijeme velikih Kozaka. Ta se pojava promatrala s užasom, ali i opčinjeno. “To nije marksistička revolucija, to je kozačka pobuna, koja želi osvojite sve, a ne izgubiti ništa”, pisao je u Dnevniku 1920. Isak Babelj. “Divljačke okrutnosti, nekakav povratak tradiciji Divljih polja oživio je u Ukrajini, na užas i sramotu tobožnje civilizacije XX. stoljeća” sekundirao mu je u svojim uspomenama živi svjedok tih događanja Stefan Kamiński. Za njega i većinu ostalih simbol te pojave postali su Batko Mahno i njegovi vojnici. (…)

ANARHISTKINJA MARIJA NIKIFOROVA, ZVANA MARUŠA ATAMANAKA U uspomenama boljševičkih zapovjednika često se govori o “truljenju”, koje su preostali mahnovci u Crvenoj armiji unijeli u njezine redove. Premda su bili raštrkani u nevelikim skupinama po svim brigadama, djelovali su poput bolesti koja uništava zdravo tkivo boljševičkih trupa. Siju sjeme sumnje, potkopavaju moral i slabe borbenu spremnost crvenih odreda. Teško je uništiti taj mučan virus. Nezaliječen stalno se obnavlja. Prepušten sam sebi prodire sve dublje i dublje u zdravi organizam. Sredinom kolovoza 1919. podmukla zaraza napada 58. diviziju. U odredima izbija pobuna pod mahnovskim geslima i crnim zastavama. Mahnovski agenti uvjeravaju vojnike kako su “komunisti izdali revoluciju” i da će “Ukrajinu prepustiti njezinoj sudbini”. (…)

U isto vrijeme na Krimu život anarhistkinje Marije Nikiforove, zvane Maruša Atamanaka, saveznice, a istodobno i Mahnove rivalke, koja je također pružala otpor Denjinikinovim trupama, bliži se svom kraju. Ta neobična žena otpočela je revolucionarnu karijeru godinu dana prije Batka. Rodila se u Aleksandrovsku, u časničkoj obitelji. Neko je vrijeme prala boce u tvornici alkoholnih pića. Možda se već tada povezala s katerinoslavskom anarhističkom grupom. 1904. je osuđena na smrt zbog terorizma, ali je pomilovana i kazna joj je zamijenjena doživotnom robijom u Petropavlovskoj tvrđavi. Odveli su je u Sibir, odakle je pobjegla u Japan i preko Sjedinjenih Država se prebacila u Europu. Nastanila se u Parizu. 1917. se vratila u Ukrajinu, u mjesto Pologi, gdje joj je živjela majka. Tvrda i karizmatična, ubrzo je organizirala poveći odred, na čelu kojeg je napadala i izvlašćivala posjede.

Često se pojavljivala u Guljaj Polju, ali odnosi s Mahnom nisu baš cvjetali. Maruša je izražavala ekstremne nazore, što je u kombinaciji s njezinom naglom naravi za posljedicu imalo činjenicu da kuda je ona prošla, tamo nije rasla trava. Zajedno s odredom je otimala, ubijala i uništavala. To je čak i za Mahna bilo previše. Batko se distancirao od problematične poznanice i ideološke srodnosti s njom. Na kraju je Nikiforova raspustila svoj odred u lipnju 1919. Odlučila se vratiti terorizmu. Zajedno sa suprugom, poljskim anarhistom Brzestkom (Brzestokom) uputila se u Taganrog, organizirati atentat na Denjikina. Na putu ju je ipak prepoznao jedan bjelogardejac i par je uhićen. Dok se Mahno reorganizirao, trajalo je njihovo suđenje. 10. rujna 1919. su obješeni. (...)

O pobjedničkim nasrtajima mahnovaca sa zanosom piše Voljin u svojoj knjizi Nepoznata revolucija 1918-1921. “Ustanička vojska bila je poput divovske metle, prolazeći gradovima, naseljima i selima, metući pred sobom sve ostatke izrabljivanja i podaništva.” I ne škrtari na primjerima. U jednom selu su se seljaci Batku potužili na mjesnog popa. Duhovnik je vlastima denuncirao četrdeset mjesnih simpatizera Batka. Svi su bili strijeljani. Nakon kratke potrage pronašli su baćušku koji se skrivao na vrhu zvonika. Improviziranim sudom predsjedavali su Mahnovi vojnici. Nasmrt prestrašen duhovnik molio je za milost, ali je gomila bila nepokolebljiva. “Ustanik je uhvatio popa. Brutalno je s njega strgnuo sutanu. ‘Kakav predivan materijal!” – rekao je. – “Možemo od njega izraditi lijepu crnu zastavu. Naše su već uništene’.” Naredili su popu da klekne, nakon čega su mu pucali u potiljak.

Voljin prepričava događaj koji se navodno odigrao u isto vrijeme. Batko i njegovi podčinjeni su se, odjenuvši odore bjelogardejaca, zaputili jednom od obližnjih bogataša. Ponudili su ih obilnom večerom, a sigurni u svojeg domaćina veselo su proklinjali Mahna i njegove “razbojnike”. Ovaj je gostima čak pokazao svoje privatno skladište oružja. Batko je vjerojatno samo na to čekao – uljudno se predstavio i zatražio otkupninu. Mahnovci koji su čekali skriveni, ušli su na imanje i orobili uzvanike, nakon čega su većinu pobili. Ipak, izgleda da je to samo jedna od verzija o tome kako se preodjeveni Mahno našao na proslavi imendana Mirgorodskog. Slične pričice u usmenoj su predaji imale mnogo inačica, koje su se nerijetko pretvarale u zasebne anegdote. (…)

IZVRSNO JE IZGLEDAO PREODJEVEN U ŽENU Kako Mahno izgleda u kasnu jesen 1919. godine? Opis onodobnog Batka možemo pronaći u sjećanjima M. Gutmana. “Nizak, mršav, ženskih crta lica (izvrsno je izgledao preodjeven u ženu), s crnim uvojcima koji su mu padali na ramena. Mahno je ostavljao neugodan dojam svojim prodornim pogledom, ukočenim licem manijaka i ružnim ožiljkom oko usta na izmorenom problijedjelom licu. Teško mu je bilo odrediti godine po izgledu. Mogao je imati dvadeset pet, a isto tako i četrdeset pet godina. Njegov pogled je malo tko mogao mirno izdržati. Nakon nekog jednosatnog preslušavanja jedna se sestra milosrdnica (uhićena zbog posjedovanja epoleta, uspomene iz svjetskog rata) toliko rastrojila, da su nekoliko tjedana strahovali za njezino psihičko zdravlje”. Spomenuti se ožiljak ipak pojavio na Mahnovu licu tek nakon dvije godine. Vjerojatno se Gutman prisjetio Mahnova lica s neke kasnije fotografije.

Do susreta mahnovaca s boljševicima došlo je početkom siječnja 1920. godine u Aleksandrovsku. “Batko i njegov stožer voljeli su komfor. Smjestili su se u najboljem hotelu u gradu” – prisjećao se jedan od crvenih zapovjednika Filip Levienzon. Mjesto susreta bio je mjesni Grand Hotel. U pregovorima mahnovce zastupaju načelnik stožera Viktor Bilaš i komkor (zapovjednik korpusa) Simon Karetnik.

Razgovori nisu polučili ništa posebno, jer – kako izgleda – ni jednoj od strana nije stalo do sporazuma. Karetnik grozničavo dokazuje da je agrarna politika boljševika neprihvatljiva. Levienzon i njegovi drugovi mirno prihvaćaju primjedbe. A dok oni raspravljaju, na ulicama se vojnici bratime. Ustanička armija ljubomorno i s čuđenjem zavidi dobrom naoružanju i novim odorama boljševika. A prije samo nekoliko mjeseci nije se moglo razlikovati mahnovca od crvenoarmejca. Boljševici ne propuštaju prigodu – zamijetivši kakav dojam te promjene ostavljaju na Batkove vojnike, ubrzo su organizirali vojnu paradu.

Mahnovci i boljševici u Aleksandrovsku podsjećaju na dvoje ljudi koji istodobno pokušavaju prijeći preko praga. Šutke se naguravaju, tobože slučajno gaze jedan drugome po prstima i udaraju se po gležnjevima. Ni jedan ne želi uzmaknuti. “Svatko od nas u Aleksandrovsku je osjećao da je sukob s Mahnom neminovan, ali u tako važnoj stvari nismo imali slobodu samostalnog odlučivanja”, pisao je Levienzon. Boljševici čekaju na odluku stožera i Ratno-revolucionarnog vijeća. A u gradu neprestano dolazi do kojekakvih razmirica. Mahnovci, koji su dalekovidno zauzeli tvornicu alkoholnih pića, boljševicima daju alkohol samo u medicinske svrhe i to tobože iz samilosti. Istodobno agitatori ustaničke vojske rovare po crvenim odredima s votkom: “Ispijmo, braćo, za našu slobodu”.

Odluke koje se odnose na mahnovce donose se na najvišoj razini. Ratno-revolucionarno vijeće preko zapovjednika 14. armije Jeronima Uboreviča prenosi najnovije direktive načdivu Jonu Jakirovu, koji vodi ratne operacije u Ukrajini. Litavac na ruskom objašnjava Moldavcu kako treba postupati s ukrajinskim seljacima. Pritom sve konce vuče Gruzijac. Ne radi se o šali, to je svakodnevnica boljševičke internacionale. Uborevič: “Drug Staljin je upravo izvršio preraspodjele na južnom bojištu, ne bi li Mahnovoj vojsci naredio obranu Republike Sovjeta pred Poljacima u možajskom rajonu. […] Ta je zapovijed samo politička izlika; ne očekujemo da će je Mahno izvršiti. […] Zapovijed iskoristite za agitaciju: mahnovci se moraju, umjesto da brane vlastite domove, poput cijele radničko-seljačke vojske boriti na ostalim bojišnicama. Ako se ne podčine, to će značiti da su neprijatelji i izdajice.”

Otkud sumnje da se mahnovci neće boriti na poljskoj bojišnici? Ustanička vojska sastoji se od ukrajinskih seljaka koji se – kao što su ispravno primijetili boljševici – bore ne bi li obranili svoje domove. Mahnovci su se s izuzetnim prezirom spram smrti borili na svojem terenu, ali je dulje izbivanje iz rodnog kraja umanjivalo njihovu borbenu spremnost. Uspjehe Ustaničke armije omogućila je također velika podrška mjesnog stanovništva.

Pohod na Poljsku nije dolazio u obzir, jer su mahnovci doznali prave namjere boljševika. Crvena armija bi se lako razračunala s mahnovcima u zapadnoj Ukrajini ili izvan granica Sovjetskog Saveza. Dodatno poniženje za Mahna predstavljala je činjenica da se ni jedan od istaknutijih boljševičkih vođa nije potrudio s njim kontaktirati. Sovjetski Savez svoju je zapovijed prenio preko beznačajnog zapovjednika bataljuna, nekog Pokrovskog. Mahnovci su sukladno boljševičkim očekivanjima odgovorili da nema ni govora o ispunjenju želja s Kremlja. Ustanička armija se povlači u Guljaj Polje. Mahnovci su ponovno stavljeni izvan zakona.

MAHNOVŠTINA Ustanici se neprekidno bore već mjesecima, mnogi su oboljeli od tifusa. Moral je u opadanju. Nakon povratka u rodni kraj stožer je naredio mjesečni odmor za vojnike. Armija bi se vjerojatno i bez te odluke razišla kućama. Oružje su posakrivali, strojnice su posute sijenom. Smrtonosne tačanke se preobraćaju u tipična seljačka kola, a mahnovci u strpljive, radišne seljake. Okolicom još kruže odredi Crvene armije, stoga se Batko, teško obolio od tifusa, skriva u Dibrivki. Crveni zauzimaju Guljaj Polje 19. siječnja i, između ostalih, strijeljaju Mahnova bratića Grigorija. Članovi stožera povlače se u duboku konspiraciju. Boljševici se žele razračunati s Batkom i njegovom vojskom jednom zasvagda.

Provodi se promidžbena akcija širokih razmjera, koja mahnovštinu predstavlja kao razbojnički i bezidejni pokret kojim upravljaju kulaci. Crvenoarmejcima je (uključujući i zapovjednike) strogo zabranjeno razgovarati s Batkovim vojnicima. U guljajpoljski rajon odaslani su uglavnom kineski i latvijski odredi. Stranci bespogovorno izvršavaju zapovijedi i imaju manje milosti prema ljudima s kojima se ne mogu sporazumjeti. Odredi Crvene armije uništavaju središte otpora topništvom i granatama, a uhićene ustanike strijeljaju po kratkom postupku. Represija se širi i na seosko stanovništvo koje se sumnjiči da simpatizira Batka. Uhićuju se članovi obitelji svih istaknutijih mahnovaca.