Stereotipi gospodina Burume

“Da si barem šutio, Iane Buruma”, poželimo reći tom autoru nakon čitanja njegova odgovora na esej Pascala Brucknera Fundamentalizam prosvjetiteljstva ili rasizam antirasista?. Ovdje osjećamo da smo ga uhvatili kako je, unatoč uvjeravanjima u suprotno, samo još dodatno upao u močvaru kulturnog relativizma. Kad bi g. Buruma bio usamljen u svome mišljenju, mogli bismo ostati na tome, te zainteresiranom čitatelju umjesto toga preporučiti za čitanje Brucknerov članak, koji je odgovor Timothyju Gartonu Ashu. Ali, kao što su i Ash i Buruma u svojoj argumentaciji posve reprezentativni, jednako su i egzemplarni u svom politički upitnom kulturnom relativizmu.

Prednost šerijatskom zakonu

Obojica se rado koriste stereotipima. Prvi stereotip glasi: Islam je različit. Buruma piše: “Islam koji se prakticira na Javi nije isti kao onaj u marokanskom selu, u Sudanu ili u Rotterdamu”. To razlikovanje stoji u pojedinostima, ali ne i u osnovi. No, Burumi su važne pojedinosti, kako bi uperio svoju kritiku, koja je koliko razorna, toliko i pogrešna: “Nemoguće je, kako to čini Ayaan Hirsi Ali, davati općenite tvrdnje o islamu”. Prilično je to zbunjujuća tvrdnja iz usta čovjeka koji je znanstvenik na njujorškom Bard Collegeu i profesor demokracije i ljudskih prava. Gospodin Buruma tom kratkom rečenicom pokušava raspravu o islamu svesti na osobni problem Ayaan Hirsi Ali.

Islam je društvena realnost. U svojim spisima i svojoj filozofiji on zastupa zatvorenu sliku čovjeka i svijeta, nadilazeći sve razlike. Uzmimo kao primjer pitanje ljudskih i ženskih prava. U tome su muslimani posve jedinstveni – 5. kolovoza 1990. je 45 ministara vanjskih poslova Islamske konferencije, na svjetskoj razini najvišeg odbora muslimana, potpisalo Kairsku deklaraciju o ljudskim pravima. Time su muslimani čitavog svijeta predstavili svoj stav o ljudskim pravima. Taj bi dokument trebao biti pandan Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda. Ona nema obvezujući karakter na razini nacionalnih zakonodavstava, ali pojašnjava opća stajališta islama o temeljnim pravima. To je minimalni konsenzus, a ne ekstrem, te je kao takav osobito poučan.

Najvažnije odredbe te deklaracije sadržane su u njezinim posljednjim dvama člancima:

“Članak 24: Sva prava i slobode koje su spomenute u ovoj deklaraciji podložne su islamskom šerijatu.

Članak 25: Islamski šerijat jedini je mjerodavan izvor za tumačenje ili pojašnjenje svakog pojedinog članka ove deklaracije.”

A već i u preambuli, nasuprot Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, stoji: “Članice Organizacije islamske konferencije naglašavaju kulturološku ulogu islamske Ume, koja je od Boga stvorena kao najbolja nacija i koja je čovječanstvu donijela univerzalnu i uravnoteženu civilizaciju...”

Za razliku od demokratskih ustava, ovdje ovdje nije riječ o pojedincu, nego o Umi, zajednici vjernika, o kolektivu. Slijedom toga, Deklaracija muslimana prepoznaje samo ona prava koja su utvrđena u Kur’anu i – u skladu sa šerijatom – zločinima smatra samo ona djela o kojima i Kur’an i sunet jednako sude: “O zločinima i kaznama odlučivat će se isključivo prema odredbama šerijata” (čl. 19.).

Blagslovljena dozvola za krvnu osvetu

U članku 2. d) Kairske deklaracije stoji: “Jamči se pravo na tjelesni integritet. Svaka je država dužna štititi to pravo, i zabranjeno je kršiti to pravo, osim kad za to postoji razlog propisan u šerijatu.” To bi, primjerice, bio slučaj prema suri 17, ajetu 33: “I ne ubijte nikoga, jer je Bog zabranio ubijati, osim kad na to imate pravo! Kad je netko nepravedno ubijen, dajemo njegovu prvom srodniku pravo na osvetu” – stoji u Kur’anu. Što li je to drugo, nego od muslimanskih vanjskih ministara blagoslovljena dozvola za krvnu osvetu?

Ravnopravnost nije predviđena tom Deklaracijom – umjesto toga, u čl. 6. stoji: “Žena je po dostojanstvu ravna muškarcu” - “dostojanstvo”, a ne pravima. Jer, i u Kur’anu, sura 4, ajet 34, piše: “Muškarci su iznad žena, jer ih je Bog po prirodi izdigao“ – čime se legitimiraju društvena kontrola i denuncijacija, što jasno pokazuju čl. 22. Kairske deklaracije: “Svaki čovjek ima pravo, u suglasju s normama šerijata, zauzimati se za pravo, podupirati dobro i upozoravati na nepravdu i zlo.” To je Kur’an, objavljen u sedmom stoljeću prema kršćanskom računanju vremena, još i danas obvezujući za muslimane.

Tako se i nastavlja u Kairskoj deklaraciji: islam je prava vjera, nitko nema pravo u njemu utvrđene zapovijedi “u cijelosti ili djelomice ukinuti, povrijediti ili ignorirati, jer su one obvezujuće Božje zapovijedi, sadržane u Božjoj objavi i prenesene po Njegovu posljednjem Proroku.” Svaki bi čovjek “trebao osobno odgovarati za njihovo pridržavanje – a Uma snosi odgovornost za zajednicu.” To nije samo neprihvaćanje ljudskih prava, nego i neizravno opravdanje uzimanja pravde u vlastite ruke. Gospodin Buruma poznaje taj problem, jer je u svojoj knjizi Murder in Amsterdam pisao o jednom takvom slučaju uzimanja pravde u vlastite ruke.

Islamske države formulirale su tu Deklaraciju kao samopotvrdu svoje zatvorenosti. Ona je zato politički program, kojim se kulturalni identitet islamske kulture treba obraniti od kapitalističke globalizacije. Za temelj tog kulturalnog identiteta proglašena je šerijat. Zar bi kritika toga trebala biti osobni problem Ayaan Hirsi Ali?

Razlika između katoličkih i muslimanskih bolnica

No, g. Buruma ima u rukavu i daljnje stereotipe. Sljedeći glasi: islam je religija poput svake druge, a sve su religije iste (strašne). Ovaj je put to upereno protiv njegova kritičara Pascala Brucknera. G. Buruma piše: “U daljnjem tipičnom slučaju pretjerivanja i optužbe povezivanjem Bruckner spominje otvaranje jedne islamske bolnice u Rotterdamu i plaže u Italiji rezervirane za muslimanske žene. Ne razumijem zašto bi to bilo išta strašnije od otvaranja košer restorana, katoličkih bolnica ili plaža rezerviranih za nudiste...”

Mogu Vam reći, g. Buruma, zašto su plaže u Italiji rezervirane za muslimanske žene strašnije. Za razliku od košer hrane ili za bolnicu zrele gripe, kod te je plaže riječ o promjeni kojoj teže muslimani. Politički islam želi pokrivalima za glavu i razdvajanjem spolova u otvorenim prostorima uspostaviti aparthejd spolova u slobodnim europskim društvima.

Muslimanska bolnica temeljno se razlikuje od katoličke bolnice. U muslimanskoj se bolnici pacijente dijeli prema spolu – muškarce mogu njegovati samo muškarci, a žene njeguju samo žene. Primjerice, muslimanske medicinske sestre ne peru muške pacijente – čak ih niti ne dodiruju. U Njemačkoj se gomilaju pritužbe liječnika na muslimanske muškarce, koji sve češće pokušavaju spriječiti da njihove žene u bolnicama liječe liječnici, ili ih barem pregledavaju. Poznajem majke koje smiju liječniku samo u pratnji svoga sina. U islamskim bolnicama suprug odlučuje hoće li se izvesti carski rez ili smije li njegova supruga biti sterilizirana nakon četiri poroda – u Le Mondeu je o tome objavljena potresna reportaža. A u turskom je časopisu Hürriyet objavljena kratka vijest kako je jedna radiologinja u Istambulu iz vjerskih razloga odbila pregledati mladića koji je bio ranjen u trbuh. To je strašno, gospodine Buruma.

Ljubav prema bližnjemu islamskoj je religiji jednako strana kao i duhovna skrb. No, to je druga tema. Smatram neukusnim klevetati rad katoličkih redovnica takvim relativizmom tipa “sve su religije iste”. Gospodin Buruma očito ne zna o čemu govori kad govori o islamu. Kod zauzimanja za islamske plaže, bolnice ili džamije nije riječ ni o humanističkim pobudama, ni o vjerskim kategorijama, nego o uspostavi vertikalnog razdvajanja muškaraca od žena u demokratskim društvima.

Kavez za djevice

Burumin treći stereotip glasi: kritičari islama su doušnici. Buruma piše kako su “denuncijacije” Hirsi Ali bile “od slabe koristi”. Jesu li onda i povijesno dokazani slučajevi, poput Muhamedova vjenčanja sa šestogodišnjom Aišom, koju je razdjevičio kao devetogodišnjakinju, za njega također “denuncijacije od slabe koristi”? U svakom slučaju, Hirsi Ali u svojoj knjizi kritizira seksualni moral islama, koji se nadovezuje na Muhameda, kao “kavez za djevice”. Prema poimanju g. Burume, ona to ne bi smjela činiti, jer kao “poznata ateistica” – još jedan stereotip – ionako ne bi mogla pridonijeti reformi islama. Još jedno začudno poimanje znanstvenika koji se zauzima za ljudska prava i demokraciju.

Kulturni relativisti ne žele ništa čuti o prisilnim brakovima, krvnoj osveti (samo u Istambulu lani je bilo 25 mrtvih) i drugim povredama ljudskih prava – one ih uznemiruju. Što li je drugo mislio g. Buruma kad je napisao: “Osuđivati islam, bez uzimanja u obzir njegovih varijacija, previše je zlonamjerno.” E sad, kad je riječ o zanemarivanju “varijacija”, trebalo bi se za g. Buruma u muslimanskom svijetu otvoriti još jedno široko polje. Što je – spomenimo samo jedan od mnogobrojnih mogućih primjera – sa ženama u više od šezdeset zemalja u kojima vlada šerijatski zakon, koje se ne mogu udati bez dopuštenja skrbnika? Gdje je tu raznolikost, gospodine Buruma?

G. Buruma hvali se time što je osobno upoznao svijet južnokorejskih pobunjenika. Svijet muslimana čini mu se stranim, a vrijednosti zapadnog društva relativnima. On opravdano strahuje – zahvaljujući Pascalu Bruckneru – za svoj intelektualni ugled. To što ga u svom odgovoru pokušava spasiti na račun Ayaan Hirsi Ali ne čini stvari ništa boljima. Promašili ste, gospodine Buruma.

S njemačkoga preveo Trpimir Matasović.

Tekst je izvorno objavljen u njemačkom online časopisu Perlentaucher 5. veljače 2007.

Oprema teksta redakcijska.

Necla Kelek (Istambul, 1957.) u Njemačkoj je studirala političku ekonomiju i sociologiju, te završila studij disertacijom o temi Islam u svakodnevnici. Istražuje temu usporednih društava, te je savjetnica, između ostalog, hamburške gradske uprave za pitanja odnosa prema tursko-islamskim zatvorenicima. Necla Kelek podupire aktualnu zakonsku inicijativu u Baden-Württembergu za kažnjavanjem prisilnih brakova. Objavila je dvije knjige: Die Fremde Braut (2005.) o dogovorenim i prisilnim brakovima turskih migranata i Die verlorenen Söhne o socijalizaciji, nasilju i vjeri turskih muslimana (2006.).