Uz izložbu Vic o plavuši, autorica projekta Irena Kolbas, Etnografski muzej, 22. listopada 2013. – 2. svibnja 2014., Zagreb
Iako se može učiniti da je fenomen stereotipa koji pripada domeni nematerijalne baštine teško “muzeološki” obraditi, ovaj je projekt pristupio razradi ovog problema na dva načina koja unutar izložbe čine dva zasebna tematska dijela.
O stereotipu na dva načina Prvi je konvencionalniji, a stereotipe “hvata” kroz materijalne tragove koje “život po njima” ostavlja u kulturama diljem svijeta. Tako se kronološki može popratiti stereotip u promatranju susjeda i nepoznatog svijeta u srednjem vijeku, novovjekovnim kartama, ali i suvremeniji indikatori stereotipa u odnosima muškarci-žene, “srednjestrujaškog” i supkulturnog svjetonazora i mnogim drugim.
Drugi je koncept iznenađenje, a odnosi se na dio u kojem su umjetnici, nakon čitanja teksta o stereotipima Irene Kolbas, kroz vlastite radove pokušali materijalizirati ovaj fenomen. Ovaj iznenađujući dio izložbe vodi se umjetničkom imaginacijom i transformacijom osnovnog teksta u izložbu kroz eksponate, konceptom postava izložaka i stereotipnih nakupina koje su posebno pokušale tematizirati stereotipe u i kroz umjetnost. Ovaj dio koordinirala je Maja Briski koja je uredila segment izložbe o stereotipima u umjetnosti, ali je potpisala i ulogu “art directora” projekta – oblikovanje vizualnog identiteta projekta te grafički dizajn svih tiskanih i promotivnih materijala.
Upravo je ovo prikazivanje kroz dvije prizme – one svakodnevne, praktične i primijenjene (gotovo intrinzične u “nesvjesnom” prakticiranju unutar kulture) te one umjetničke koja nastaje nakon promišljanja o fenomenu stereotipa (dakle objektivizirane, gdje je stereotip prikazan kao predmet umjetničkog djelovanja, ali i promišljanja o tom djelovanju) – zanimljiva razrada.
Niska kultura i kršenje kanona Izložba Vic o plavuši osvježavajuće je “svakodnevna” u tematici i pristupu temi koju obrađuje. Maleni čovjek zajedno je s etnologijom svakodnevice ušao na malena vrata u kulturno-antropološku i etnološku znanost još tamo krajem prošlog stoljeća kad je znanstvenicima koji izučavaju već neke fenomene unutar ovih disciplina postalo jasno da je ono što ih neposredno okružuje jednako začudno i drugačije, da se može tretirati kao bilo koji drugi tradicijski predmet. Uz izučavanja visoke kulture, svoj put u “znanost” polagano pronalaze svi oni dijelovi “niske kulture” koji su se do sada činili suviše trivijalnima, banalnima i preprisutnima da bi bili vrijedni proučavanja i teoretiziranja (prisjetimo se rada i djela etnologinje Dunje Rihtman-Auguštin).
Ova je izložba još jedna vesela karika u šarenom lancu muzejskih izložbi koje kao da prihvaćaju ovaj prijelaz sa “svetog” ka “profanom” pa onda lupu nadvija nad dijelove kulture koje uopće ne poimamo dovoljno “kulturnima”. Jednom je netko rekao da je kultura medij nepoznat subjektu koji je u nju uronjen. Medija postajemo svjesni tek kad nas netko iz njega iščupa – kao ribu koju iz vode izvučete na suho. Sjetimo se izložbe Koje dobre šuze koju je također javnosti predstavio Etnografski muzej, a prisjetimo se i one Idemo na pivo?. U usporedbi sa stalnim postavom, koji je već pomalo petrificiran u svojoj postojanosti i nepromijenjenosti, ove su povremene izložbe u Etnografski muzej privukle velik broj ljudi upravo zbog svoje pristupačnosti svima.
Nemojmo se zavaravati! Neki se kanoni ne smiju kršiti! U ugodnom razgovoru s Irenom Kolbas, glavnom i odgovornom za koncept i realizaciju izložbe, dalo se naslutiti da se ovakve “novine” ne sviđaju baš svim članovima muzejske i muzeološke struke. Nas su – studente muzeologije – učili da je već pomalo staromodna stvar uopće napominjati da je muzej izgubio status hrama u kojem se šuti, hoda kao po jajima i ništa ne govori. Umjesto toga percepcija je krenula ka prijenosu “znanja”, ka okretanju prema konzumentima i korisnicima te uspostavljanju dijaloga već u skladu s pravilima određene struke i institucije. Možda to još nije zaživjelo na svim razinama muzeološke struke pa se i dalje neke teme štuju kao “sveti gralovi”, a druge popunjavaju godišnju aktivnost muzeja. Unatoč tome – statistički podaci posjećenosti određenih muzeja govore nam da svakom brojaču popularnosti pojedinog muzeja u prilog idu “dodatni sadržaji” kao primjerice turizam (muzeji u Dubrovniku), ugostiteljski sadržaji (Arheološki muzej u Zagrebu) ili organizaciju “evenata” (Mimara, MSU).
Najnoviji pokazatelj onoga što bismo mogli nazvati kulturnim snobizmom ogleda se u takozvanom skandalu “zlatni pokal FIFE” koji je 22. i 23. veljače ove godine “gostovao” u Muzeju suvremene umjetnosti. Iako je nogomet fenomen globalnih razmjera oko kojeg se isprepliću supkulture navijača, hijerarhija sportske zajednice, ogromne novčane transakcije i pop kultura (jer nogometaši često postaju pop ikone mladih), grupa kustosa ove muzejske institucije javno se izjasnila protiv ovog gostovanja jer nogomet neminovno podrazumijeva huliganizam i “red carpet” kulturu s kojim se muzejske institucije ni na koji način ne bi trebale poistovjećivati niti dovoditi u zajedničke kontekste. Očigledan je sraz kustosa (i 80-ak drugih intelektualaca koji su im pružili podršku) i uprave Muzeja koja u ovom marketinškom potezu vidi samo potencijalnu dobit.
Muzeji dakle selektivno prebiru kroz kulturu i odabiru dijelove koji se u muzejima trebaju izlagati, kao da dijelovi sadašnjice i prošlosti (oni sramotniji, prljaviji, krvaviji i niži) nikada nisu postojali. Dobra ilustracija ove problematike naslov je Disgraceful Archaelogy u kojoj se Paul Bahn i Bill Tidy bave “sramotnim” temama iz ljudskog života te načinom na koji su autoriteti pojedinog područja (ovdje konkretno arheologije) vršili cenzuru nalaza i artefakata koje su ocijenili profanima i opscenima. Bilo je to, kako autori kažu, “staro licemjerje cenzure po ključu čednosti”.
Natrag na izložbu Osobno najčešće promatram koliko na kojoj izložbi možete pročitati teksta – koliko je dodatnih legendi, plakata i svih drugih materijalnih prikaza metateksta prisutno i ponuđeno konzumentu na raspolaganje. Mnogo teksta zamorno je i teško da će zadržati fokus posjetitelja. Nekako možda daje naslutiti da je postav sam po sebi zakazao jer nije uspio prenijeti ideju stereotipa koja je inherentna većini. Povijest stereotipa objašnjena je doduše pisanom riječju, no to je donekle i opravdano – radi se o dijelu nematerijalne baštine, a i jezična geneza ovog pojma vodi nas u začetke tiskanog slova i knjige. Nešto je ipak duboko psihološko u toj potrebi da se ogradimo od onog drugačijeg i onog Drugog, a ništa to toliko komično i ponekad tragično ne prikazuje kao povijest stereotipa.
Od karata svijeta koje su naravno u svojim počecima izgledale poput prikaza kojekakvih Mordora iz fantasy romana, do uporabnih i svakodnevnih predmeta koji su bili rodno opterećeni i kao takvi ciljali na određenu rodnu skupinu (muškarci – žene – djeca), kategoriziranje svijeta koji nas okružuje – ma koliko nam poznat ili nepoznat bio – uvijek se vrši kroz stereotipe i stereotipno razmišljanje. Uvođenje reda u kaos kozmosa zahtijeva jednu razinu pojednostavljenja i generalizacije inače bi se cijeli svijet dispergirao u čestice jednako kaotične kao na svome početku. Utoliko je stereotip ljudski način uvođenja reda i poretka u svijet.
Iako su u antičkoj Grčkoj vjerovali da nepoznati narodi u Indiji, Pakistanu ili Libiji imaju pseće glave, a istome je na svojim proputovanjima “svjedočio” i Marko Polo, danas navedena vjerovanja doživljavamo kao kulturne imaginarije o Drugima. Ipak, možemo o narodima razmišljati kao o “toplim” narodima s juga i “hladnim”, rezerviranim i introvertiranim narodima sa sjevera. Iako danas znamo da svijet nije ravna ploča koju kornjače nose na svojim leđima, još uvijek nas svakodnevno razveseljavaju improvizirane karte zemalja svijeta koje dokazuju kako malo znamo jedni o drugima i kako je najčešće baš to malo vrlo – stereotipno.
Bojimo se onoga što ne poznajemo, a pokušavamo etiketirati ono što nas okružuje svaki dan. Najzanimljivije dihotomije koje možete iz kuta stereotipa promotriti na ovoj izložbi one su vječne – borba rodova (spolova) i mit o susjedu s kojim se nikada ne slažete. O svemu tome slikovito svjedoče izlošci na ovoj izložbi.
Spoj informacijske znanosti i etnologije i kulturne antropologije Tematika ove izložbe zapravo je križanje dviju znanosti i njihovih predmeta. Baš kao što informacijska znanost barata informacijom kao pojednostavljenom i sažetom “istinom” o nekom dijelu svijeta, tako i kulturna antropologija, komunikologija i etnologija barataju stereotipima u kontekstima sličnih informacijskih jedinica. U samoj srži stereotipičnog razmišljanja o okolini stoji ideja da se svijet koji nas okružuje ipak mora svesti na određen broj informacija koje su samim time pojednostavljene, karikaturalne, a ponekad i stereotipne.
U krajnjem pluralizmu i višeglasju svijeta došlo bi do entropije i nemogućnosti poznavanja drugoga jer čovjek prepoznaje obrasce, ritualna ponašanja i ogreza u navikama. Da bi društvo kao hiperorganizam funkcioniralo svi članovi moraju funkcionirati po kodovima koje će prepoznati onaj drugi, a već je uspostavljanje takvih kodova i zajedničkih jezika – stereotipizacija.
Terra incognita Momentum okretanja ka korisnicima u Etnografskom muzeju trenutno pomiče klatno u smjeru iscrtavanja te akademske nepoznate zemlje – profanog, popularno-kulturnog i svakodnevnog. Od izložbe koja poziva na pivo ili u svom nazivu koristi sleng “šuze” do tematiziranja vica o plavuši – čini se da je maleni čovjek napokon dobio svoje mjesto u muzejskom prostoru. No ne u formi prašnjavog narodnog ruha koje zjapi prazno, nepromijenjeno i turobno jer mu nedostaje životno tijelo unutar tkanog i šivanog materijala, već u obličju elemenata svakodnevice s kojima smo toliko snažno prožeti da najčešće o njima niti ne razmišljamo, ali ih neprestano upotrebljavamo i po njima živimo.
Zbog toga bi možda trebalo doći do reevaluacije kriterija za financiranje projekata (i izložbi) u kulturi jer sigurna sam da više potencijalnih korisnika muzejskih sadržaja zna ispričati pokoji vic o plavuši nego vam odgovoriti na pitanje što je fibula. Ili je i to možda samo moja osobna predrasuda?