Stereotipima se ne vjeruje

Krivotvoritelji – još jedan film o Holokaustu u nizu, još jedan Oscar, ovaj put iznuđen od ljudi koji ako im se da potreban materijal mogu uspješno krivotvoriti novac, dokumente. Štogod. To bi bio nekakav a priori stav sveznadara pri vlastitoj odluci da nakon deset sekundi autonomnog razmišljanja ipak ne ode u kino; baš kao i protekla tri tjedna. Gole činjenice koliko god bile točne često mogu baciti na posve krive kolosijeke zaključivanja. Krivotvoritelji jesu sve to: i film o Holokaustu, i ovogodišnji dobitnik Oscara za najbolji strani film, no… koliko god ne izgledali kao umjetno gnojivo za pošumljavanje ionako preguste prašume stereotipa, Krivotvoritelji su odličan film!

Salomon Sally Sorowitsch berlinski je spoj bonvivana i zelenaša koji u predratno vrijeme dobro živi zahvaljujući svom jedinstvenom umijeću krivotvorenja. Kao ruski Židov dobro zna kako je vrijeme za bijeg pred svastikama, no noarovski je dovoljna bila jedna žena i jedna noć previše da se već u sljedećem trenutku nađe u povorci prvo za zatvor, a potom i za koncentracijski logor Mauthausen. Ono što mu je prije rata točilo Rotschild u čašu, za rata mu je spasilo glavu, a sve zbog njemačkog ratnog plana o destabilizaciji britanske ekonomije velikom količinom krivotvorenog novca (uspješno su plasirali više od stotinu i trideset milijuna funti!).

Magična riječ iza Krivotvoritelja jest “scenarij”. Redatelj i scenarist Stefan Ruzowitzky u pripremi je filma konzultirao brojne autobiografije, svjedočenja i glasine o Sorowitschu i njegovom angažmanu na tzv. Operaciji Bernhard da bi na kraju napravio fikcijski film životniji od brojnih drugih holokaust filmova. Njegovi su likovi slojeviti, oni su ljudi sa svim svojim manama i prednostima. Nisu pisani ni kao bijeli ni crni, njihove su motivacije različite, baš kao i sudbine. Čvrsta podjela na dobre i loše postoji, no ona je pametno postavljena i čvrsto utemeljena u povijesnom kontekstu. Sorowitsch bi u bilo kojoj normalnoj, sređenoj situaciji bio negativac, uostalom Ruzowitzky ga kao takvoga i uvodi u film, no kako već s netipičnim junacima u sposobnim rukama biva – ubrzo na sebe vežu više simpatija no što bi neki dosadni dobrica ikada mogao. Glavni SS-ovac Herzog bi danas vjerojatno bio vrlo uspješan poslovnjak – on je više oportunist nego nacist. On vjeruje u mrkvu, ne u batinu. U stvari mu je posve svejedno što se događa, zanima ga samo što se njemu događa. Ipak, odlučio je biti nacist i upravo zbog toga je negativac. Lako za cigarete, čistu odjeću, hranu i krevete koje je dao onima koje je mogao iskoristiti – bez njega i takvih koji iz osobnih motivacija pristaju na sudjelovanje u zločinu (s kojim se možda uopće ne slažu niti ga odobravaju) zločini ne bi bili mogući.

Kratki intermezzo, lagani ugriz stvarnosti: nefilmski Herzog, pukovnik Bernhard Krueger čiji je plan o krivotvorinama i razrada istog bio tako uspješan, nije odgovarao za ratni zločin, poslije rata je radio u tvornici papira i umro 1989.

Mentalni džoging na teme ratnog zločina i osobne moralnosti nasuprot društveno proklamirane mogao bi potrajati stranicama, baš kao i analiza likova Krivotvoritelja. Ono što je podjednako važno za Ruzowitzkyjev film (vidi ti vraga: dijete roditelja čiji su roditelji bili nacisti!) je njegova tehnička strana. Način na koji je režiran i montiran jednostavno zapanjuje. Tako jednostavno, čisto i bez imalo viškova. Devedeset i sedam minuta njegova trajanja odličan su primjer kako dužina ne znači puninu sadržaja. Bez ikakvih problema ovaj je film mogao trajati tri sata no srećom nije. Nije se ulazilo u bespotrebna ponavljanja, naglašavanja i nijansiranja nego se vodilo konc-logor principom čizmom u rebra. Krivotvoritelji bez okolišanja miksaju dobro, loše i užasno zapanjujuće lako. Ekonomična naracija u kombinaciji s brzom i elegantno tečnom montažom (potpisuje je Britta Nahler) filmu daju dodatnu dimenziju posredne simulacije duha vremena o kojemu priča.

Salomon Sally Sorowitsch, kriminalac i po svim mjerilima uljuđenog društva i stabilne države negativac, u filmu Krivotvoritelji savršeni je pozitivac. Siv, s manama, moralno upitan, podvojen: jednostavno čovjek. Ako i postoji podžanr holokaust filma, onda je ovo njegov vrlo sretan primjer. Film u kojem nema mitova, pojednostavljivanja na mi i oni i koji baš zbog toga osnažuje gledateljev emocionalni angažman ne vrijeđajući mu pri tom intelekt. I Oscar očito zna s vremena na vrijeme upasti u prave ruke ili – ne vjerovati stereotipima.

Allen od preklani

Scoop; režija Woody Allen; glavne uloge Scarlett Johansson, Hugh Jackman, Woody Allen, Ian McShane; Velika Britanija/SAD, 2006.

Posljednjih petnaestak godina Woody Allen radi u sigurnom ritmu od jednog filma godišnje i ništa ga ne može smesti. Posljednje što nam je od njega u kinima igralo bio je Završni udarac, izvrsna krimi-drama iz britanskog visokog društva u kojem je pokazao da itekako zna kako se odmaknuti od stereotipa (posljednje korištenje te riječi ovdje i danas!) zvanog film Woodyja Allena. A to bi bila pametna komedija s puno dijaloga, nezaobilaznom dozom apsurda, nevjerojatnim situacijama koje su u Allenovom svijetu nešto posve uobičajeno i jasno, njegovo pojavljivanje kao nužni faktor smijeha. To bi, dakle, sasvim sigurno bio Scoop.

Nabroje li se elementi Scoopa i na trenutak zaboravi da je to Allenov film, mogli bismo pomisliti da smo upali u skeč Pythonovaca. Smrt i njezin brod na rijeci Stiks, studentica novinarstva, mrtvi novinarski lisac koji joj se uz (vrlo, vrlo posrednu) pomoć mađioničara javlja sa senzacionalnom pričom, pravim novinarskim draguljem iz svijeta jednog određenog moćnog, bogatog i zgodnog, usput ogrezlog u najgori mogući zločin, ubojstvo. Takva scenaristička musaka trenutno na pamet može pasti samo Allenu ili možda bolje – jedino se on usudi i zna kako silne lude ideje ugraditi u film i pri tom se ne pogubiti. Dapače, pritom izgledati najnormalnije na svijetu, čak i u ulozi oronulog mađioničara (naravno da nije novinar, nije lud).

Intrige i ubojstva kao da su obuzeli Woodyja Allena posljednjih godina, no bavio se on time još davnih dana, primjerice u ozbiljnom Crimes and Misdemeanors ili neozbiljnim Mecima iznad Broadwaya. No, koliko god postojanje serijskog ubojice, novovjekovnog Jacka Trbosjeka, na londonskim ulicama formalno predstavlja srce filma oko kojega se sve vrti, naglasak je na nekim posve drugim stvarima. Recimo na novinarstvu kao takvom. Scarlett Johansson, Allenova muza posljednjih godina, sasvim je sigurno odigrala najlakovjerniju novinarku svih vremena, usporedivu možda samo s Corky Sherwood iz Murphy Brown; ako se nje još itko sjeća. Woody Allen kao da je dao osvrt na zanat koji polako ali sigurno izumire i to ne iz razloga što ga rade ovakvi ili onakvi ljudi, već zato što su neke druge stvari u svakodnevici preče od istine, a često i od zdravog razuma. Pri tom treba naglasiti da je gluma Johansson i više nego dobra. Baš u pravim trenucima nervozna, neurotična ili glupava, manje suzdržana u gestikulacijama u odnosu na brojne joj prijašnje naslove – vidi se s kim se druži u posljednje vrijeme na filmskim setovima.

Poput Završnog udarca, Scoop je film u kojem britanske lokacije blistaju u punom sjaju. Na trenutke se čini kao su dijelovi filma spojeni od otpadaka Završnog udarca. Ali tu i počinje i završava svaka sličnost. Filmovi su to posve oprečnog ugođaja, premise i izvedbe. Allen po tko zna koji put dokazuje da ima formulu za solidan film koju može raspisati i lijevom rukom ako treba. Onako, s pola snage i samouvjereno.

Vrhunac festivalske sezone

Da su filmski festivali čista reakcija na svakodnevicu znaju apsolutno svi koji se bave filmom. Ne volimo baš ići u kino, intrigantni naslovi iz egzotičnih kinematografija ako i dođu već za tjedan ili dva posramljeno bježe zauvijek; o statusu domaćeg filma ne treba niti pričati. Kada se pak stvari postave drukčije, kada se filmovi zapakiraju u festivalsku ambalažu s koncertima, izložbama, partijima i predavanjima na trenutak se sve mijenja – ljudi počinju dolaziti. Bit će da nam tako najviše i odgovara – tjedan ili dva nestandardnog filmskog sadržaja godišnje za prosječnog hrvatskog neprofesionalca je očito sasvim dovoljno.

A tih će tjedana u sljedećih nešto više od mjesec dana biti više nego inače. Redom nas očekuju Libertas, Vukovar, Tabor, Pula i Motovun. Koje su im perjanice, paradni naslovi? Ima ih lijep broj. Libertas Film Festival na rasporedu će biti od 27. lipnja do 2. srpnja i najzvučniji naslov je Paranoid Park Gusa Van Santa. Dubrovčani će moći pogledati i Na rubu kraja Fatiha Akina, ali između ostalog i upoznati se s kubanskom kinematografijom. Egzotičnije ne može. Latinskom će se Amerikom pozabaviti i drugi po redu Vukovar film festival (od 9. do 13. srpnja), barem u filmu kojeg najglasnije najavljuju, Elitna postrojba, brazilskog redatelja Joséa Padilhe nagrađenog za najbolju režiju na Berlinalu. Iz programa Vukovara svakako treba izdvojiti i Band’s Visit, izraelski naslov s nagradom ovogodišnje selekcije Un Certain Regard festivala u Cannesu.

Tabor film festival najtiši je u najavama, no i za njih ima vremena. Ovaj međunarodni festival kratkometražnog filma održat će se u Velikom Taboru od 11. do 19. srpnja, a svi oni koji ne žele ništa propustiti morat će se požuriti put Istre gdje upravo tog dana započinje Festival igranog filma u Puli. Na rasporedu do 26. srpnja u nacionalnoj konkurenciji prikazat će najnovije filmove Rušinovića (Buick Riviera), Matanića (Kino Lika), Brešana (Nije kraj), Ogreste (Iza stakla), Radića (Tri priče o nespavanju), Hadžića (Zapamtite Vukovar) i Ostojića (Ničiji sin), a u međunarodnoj se selekciji ističu Happy Go Lucky Mikea Leigha i Lornina šutnja braće Dardenne.

Motovun (od 28. srpnja do 2. kolovoza) svoju filmsku križaljku još nije otkrio, no zna se da će jubilarnu desetu godinu proslaviti u društvu zemlje partnera Rusije. Film koji se mora izdvojiti iz ruske ponude je Putovanje s domaćim životinjama Vere Storoževe.