Iz nadmetanja o tome koji je narod više kriv, iz koje se nacije više potencijalnih zločinaca progoni, izvire i obnavlja se govor mržnje koji ulazi u naš identitet
Uvažavajući sve ono što su govorili Branko Matan i Andrea Zlatar, rekla bih: ja nisam kriva. Ne prihvaćam krivnju, ali želim o njoj govoriti. Želim utvrditi tko jest kriv, tko je naredio zločin, tko ga je izvršio. Ne prihvaćam da svi preuzmemo krivnju, jer to znači da oslobađamo prave krivce, prave nalogodavce. Pomažemo da se cijeli problem ratnoga zločina strpa pod tepih. Ako smo svi krivi, onda nitko nije kriv. To jest, onda omogućujemo nalogodavcu, onome tko je imao moć i tko je zapovijedio da se cijela priča raspline, sa sebe skine odgovornost i "omogući" cijeloj naciji, reći ću radije - cijelom budućem civilnom društvu koje ćemo nekad valjda ipak imati, da na sebe ponovno navuče stigmu zločina.
Vjerujem da sada, na kraju milenija, ovoj bijednoj Hrvatskoj, koja je srednjoeuropska, mediteranska, a sve više balkanska, nije potrebna nova stigma krivnje. Šutjeli smo o stigmi ustaške krivnje koja nam je bila nametnuta; sada nam se nudi nova stigma - nemojmo šutjeti. Također, pod sedam su pečata bila zlodjela učinjena u ime ideje bratstva i socijalne pravde. Sada se pak ta vrsta šutnje pretvara u politički kapital obratnoga predznaka.
U Matanovoj knjizi, kao i u ovome skupu danas, važno jest to što se potiče razgovor ne samo o krivnji, nego o zločinu. A taj razgovor mora biti jasan i nedvosmislen, jer ne želimo budućnosti prepustiti nejasnoće. Nemojmo čekati pedeset godina kao što su, na primjer, čekali Nijemci.
Nedavno mi je pričao Per Djuizingas, kolega antropolog iz Nizozemske, kako se tamošnja javnost uzburkala kada je shvatila što su njezini dečki radili u Srebrenici, ali još više i zato što je vlast u početku cijelu stvar pokušavala minimalizirati i prikriti. Rješenje su našli tako da je nizozemska vlada povjerila jednoj nezavisnoj znanstvenoj istraživačkoj instituciji temeljitu istragu o ponašanju nizozemske jedinice u sklopu snaga Ujedinjenih naroda u kritičnim danima Srebrenice.
Ne znam je li u nas to pitanje za znanstvenu instituciju. Svakako, nije samo za nju. Ono je pred svima nama. Crnu i sramnu stranu rata treba istraživati, dokumentirati, objelodaniti kako bi otpala isprika da nismo znali. Premda, uvažavam da svi odjednom nisu znali, ili nisu mogli znati, nego je proces saznavanja bio postupan.
Zašto odbijam krivnju, odnosno kako na to gledam? Kad se danas pitam tko sam ja, otvaram pitanje mog individualnog identiteta, identiteta moje djece, unuka i svih onih naraštaja koji će doći. Ponuda iz središta moći i u sklopu nacionalne ideologije podastire identitet iskićen drevnom i davnom prošlosti, biranim junacima i njihovim slavnim djelima. U toj ponudi u isto je vrijeme sadržan zaborav nekih drugih junaka... Tako svaka nova konstrukcija povijesti nameće brisanje "nepoćudnih" ljudi i djela, sve do njihove pohrane u zaboravu.
Službeni govor o našem identitetu u ovom trenutku uključuje, primjerice, svečan ispraćaj "naših junaka" u Haag. A oni su zapravo optuženici. Ako nisu krivi dok se ne dokaže krivnja, nije, bogme, još dokazano ni da su svi odreda nedužni, kad je već Međunarodni sud podignuo optužbu protiv njih. Iz nadmetanja o tome koji je narod više kriv, iz koje se nacije više potencijalnih zločinaca progoni, izvire i obnavlja se govor mržnje koji ulazi u naš identitet.
Čini mi se kako bi bilo jako dobro da svaki hrvatski građanin shvati kako su u njegovo ime, u ime njegove vjere u ideju ili utopiju demokratske budućnosti nacije, njegovi dečki i njegove bitange, radi navodne obrane te iste ideje, počinili strašna djela. I da im je to bilo naloženo pa su u tim radnjama bili zaštićeni. Mnogi su zaštićeni i do dana današnjega, dapače, nagrađeni su.
Razgovor - ozbiljan, dokumentiran o svemu tome nam je dakle potreban, jer još uvijek svi građani ne znaju, a neki ne žele znati, da su postojali Dretelji, pa ih vrijeđa kad se objavi slika koja, na žalost, ne laže.
O Matanovoj knjizi možemo imati različita mišljenja; s njom i s njim se ne moramo slagati. Ali ne možemo osporiti da je Matan "uznemirio" naša znanja, rekla bih patetično - našu savjest. Ponovit ću, intenzivirao je razgovor o krivnji, ali i o zločinu. A taj razgovor moramo obaviti mi sadašnji i on mora ići do vrha, do mjesta odakle je potekla naredba. Jer ako to ne učinimo, opteretit ćemo naraštaje koji dolaze, kao što nepostojanje razgovora ili bolje reći jednostranost razgovora o zločinima Drugoga svjetskog rata još uvijek i ponovno opterećuje sve nas i omogućuje svakojake ideološke i političke manipulacije.