Ogledni televizijski primjer propadanja urbanih sredina, osiromašenja njihovih zajednica i marginaliziranja njihovih stanovnika ipak je uspio iznenaditi gledatelje HBO-ove uspješnice Žica
Ishode prošlotjednih prosvjeda na ulicama Baltimorea teško je sumirati. Najglasnije je svakako odjeknula činjenica da su se uz mirne prosvjede kojima se htjelo reagirati na policijsko nasilje, pojavile skupine koje nisu nimalo mirnim metodama iskazale svoje nezadovoljstvo. Okidač za prosvjede jest smrt 25-godišnjeg Afroamerikanca Freddieja Grayja koji je 12. travnja uhićen na ulicama Baltimorea i priveden, da bi uslijed zadobivenih ozljeda pri privođenju od strane policije, preminuo 19. travnja u zatvoru. Na dan njegova sprovoda počeli su prosvjedi koji su se prometnuli u otvoreni rat s policijom. Gnjev revoltirane mladeži nadglasao je mirne prosvjede, barem sudimo li prema medijima koji su naglašavali ovaj nasilni aspekt demonstracija.
Brutalnost na brutalnost Da smrt Freddieja Graya nije izdvojen slučaj policijske brutalnosti nad depriviranim baltimorskim stanovnicima iz dijelova grada poharanih siromaštvom i kriminalom, svjedoči i cifra od 5,7 milijuna dolara koliko je grad od 2011. godine morao izdvojiti zbog optužbi za kršenje policijskih ovlasti u primjeni sile. Brutalnost na baltimorskim ulicama ide uz bok kontinuiranim fiskalnim krizama tipičnim za pojedine savezne države, okruge i gradove, uslijed kojih socijalni izdaci nestaju, a infrastruktura se stješnjava izbacujući na vjetrometinu neformalne ekonomije stanovnike ovog rapidno smanjujućeg grada. “Postoje dvije Amerike – odvojene, neravnopravne, koje se više čak međusobno niti ne priznaju, osim na pukoj kulturalnoj osnovi. U jednoj naciji, novi milijunaši niču svaki dan. U drugoj, ljudska bića više nisu nužna našoj ekonomiji, našem društvu, gube vrijednost i uništavana su“, opisao je sažeto Baltimore David Simon, osoba koja je na neki način obavila najsveobuhvatniju kritiku specifičnosti baltimorskog konteksta postavljajući ga kao primjer općih trendova deindustrijalizacije i napuštanja i zapuštanja urbanih središta u poslijeratnom periodu u kojima je posljedično naseljeno većinom crnačko stanovništvo.
Taj autor kultne Žice Baltimore je prikazao kao američki neoliberalni eksperiment i kroz pet sezona serije minuciozno je iscrtao sistem proizvodnje društvenih nepravdi ilustriranih na primjeru geta unutar razvijenog dijela svijeta. Serija je jedna od najotvorenijih kritika reformizma i prikazuje njegov jalov potencijal unutar šireg sistema koji generira društvene nejednakosti kao uvjet svog opstanka prije nego eksces. Simon je to opisao kao sumnju “u mogućnost da institucije kapitalom-opsjednute oligarhije same sebe reformiraju”. Kroz seriju Žica Baltimore je u kolektivnom imaginariju postao paradigma kontradikcija suvremenog kapitalizma u samom srcu Amerike. Upravo je to i zamka filmsko-televizijskih uprizorenja koji u konačnici proizvedu sliku o gradu-slučaju, no neki fakti naprosto izmiču obmani fikcije. Uslijed deindustrijalizacije grada koja počinje za 1960-ih godina pa do danas nestalo je preko 100.000 radnih mjesta, proizvodni sektor zamijenjen je onim servisnim na koji danas otpada 90 posto poslova. Službena stopa nezaposlenosti iznosi oko 10 posto, no preko 40 posto crnačkog radno aktivnog stanovništva je nezaposleno, a taj postotak dostižu i tzv. “zone smrti”, dijelovi grada posve ugašene industrije. Ispod linije siromaštva živi oko 24 posto populacije grada. U gradu prevladava crnačko stanovništvo, a preko polovice mladih Afroamerikanaca između 20 i 30 godina zahvaćen je nekim oblikom kaznenog sustava bilo da je riječ o zatvoru, pritvoru, probacijama ili uvjetnim kaznama. Unatoč procjeni da se svake godine u središtu Baltimorea oko 30.000 ljudi nađe u opasnosti da živi na ulici, bez krova nad glavom – prema procjeni gradskih organa u Baltimoreu također stoji oko 16.000 praznih kuća.
I što je onda iznenađujuće kada na ulicama tog grada gore policijski automobili? Predsjednik Obama i cio politički establišment prosvjednike su diskvalificirali kao kriminalce koji uništavaju priliku da se mirnim demonstracijama pošalje poruka. Ti kriminalci, koji su to u očima opće javnosti bili i prije nego što su uzeli prvu ciglu u ruke, “uništavaju san o jednom novom Baltimore”, kako je zaključio Dan Rodricks u komentaru zbivanja u Baltimore Sunu. U obzir se u tim površnim analizama ne uzima činjenica da dobar dio muškog crnačkog stanovništva tijekom svojeg životnog vijeka završi u zatvoru ili kaznionici, te da prevladavaju u zatvoreničkoj populaciji (30 posto sveukupnog stanovništva SAD-a čine Afroamerikanci, a oko 60 posto zatvoreničke i kaznioničke populacije čine Afroamerikanci); da 60 posto kućanstava drže samohrane majke ili da je u siromašnim četvrtima u odnosu na one imućnije u Baltimoreu, očekivani životni vijek kraći i za dvadeset godina. Međutim, posebno je odjeknuo istup Davida Simona koji je osudio nasilje na ulicama riječima: “Ako probleme ne možete rješavati sudskim putem i ako ne možete tražiti reforme bez cigle u ruci, riskirate da svi mi izgubimo ovaj trenutak u Baltimoreu. Okrenite se. Pođite kući. Molim vas“.
Cigle i elite Dakako, lako je s druge polovice svijeta komentirati revolucionarni potencijal cigli koje lete na policiju i gnjeva koji pali auta. No pravo je pitanje gdje je taj raskorak između poimanja stvarnosti i potencijala metode kojom se ona može mijenjati, s kojom nas je u svom istupu suočio Simon. Tko je taj adresat kojem bi se putem mirnih prosvjeda uopće trebalo obratiti?
U takvim pozivima priziva se poznata liberalna obmana da su za nasilje, nepravdu i društvene nejednakosti krivi nesporazumi između vladajućih klasa i onih potlačenih te da rješenje sukoba može proizaći iz mirnog adresiranja problema nadređenim instancama što bi posljedično trebalo pokrenuti procese promjena i te otkloniti nepravda asimetričnog poretka koji je ustvari rezultat jedne velike zabune. Obmana da se bez klasne borbe može promijeniti pozicija u društvu.
Takozvani kriminalci i njihovi nasilni izleti, što god mislili o njima, teško da se mogu protumačiti kao prepreka koja stoji na putu progresu Baltimorea. Slikovito je to primijetio i novinar Jacobina u članku pod nazivom “Why Baltimore Rebelled” kada kaže da su se unatoč demoliranim policijskim autima i lokalima poduzeća za izdavanje kratkoročnih, nenamjenskih zajmova na kojima su se iskalili prosvjednici, ipak najviše ističu ruševine koje je za sobom ostavio kapital – oronule, zabarikadirane kuće u nizu, straćare i napuštene stambene građevine kojih grad obiluje već desetljećima.