Što ako je Adolf doista mislio da je dobar?

Nedavno je Will Smith izjavio kako se Hitler nije budio s mišlju “Ajde da učinim najgoru stvar koju mogu danas”, nego da se budio s nekom uvrnutom, izopačenom logikom morala i da je radio ono za što je mislio da je dobro. Očekivano, odmah potom su se javili novinski napisi koji su stigmatizirali dotad besprijekorno “moralno čistog” holivudskog glumca i tvrdili kako Smith zapravo smatra da je Hitler bio dobra osoba. Štoviše, poznata (militantna) židovska udruga pod nazivom Jewish Defense League zatražila je da se iz kinodistribucije makne njegov najnoviji film Ja sam legenda, prozvan je čak i predsjednički kandidat Barack Obama, i opet se iznova pojavila ceremonija političke korektnosti.

Reductio ad Hitlerum

Od pedesetih godina prošlog stoljeća u poduži niz logičkih pogrešaka upisala se i jedna pod zvučnim imenom Reductio ad Hitlerum. Prvi ju je obrazložio nitko drugi nego Leo Strauss u svojoj filozofiji politike, opisujući time redukciju argumenata na Hitlera ili naciste. Pogreška u zaključivanju ide ovako: “Hitler je podržavao X, znači da je X loše”. Na primjer, Hitler je podržavao eutanaziju. Dakle, eutanazija je loša. Naravno, dovoljno je tome suprotstaviti jedan drugi primjer kako bi pogreška u zaključivanju postala jasnija. Hitler je bio vegetarijanac. Dakle, vegetarijanstvo je loše. Kako je Reductio ad Hitlerum dosta lako prozreti, kao suptilnija vrsta logičke smicalice javlja se uspoređivanje argumenata protivnika s Holokaustom. Protivnici abortusa tako kažu da je abortus put do Holokausta. Protivnici genetike tvrde da ćemo s genetikom završiti u nacističkoj eugenici. Autor knjige Vječna Treblinka, kao što implicira sam naslov, pokazuje koje su sličnosti između ubijanja životinja i Holokausta, a jedan od apsurdnijih slučajeva je svojedobna izjava koju je dala Ingrid Newkirk, predsjednica poznate udruge za prava životinja PETA, kazavši da je “šest milijuna Židova umrlo u koncentracijskim logorima, ali šest milijuna pilića će samo ove godine umrijeti u klaonicama”. Naravno, među prijateljima životinja je veoma popularan citat Adorna koji kaže da se Auschwitz svaki put ponavlja kad ljudi prođu pokraj klaonice i kažu “To su samo životinje”, međutim, cijeli problem u argumentaciji koja Holokaust koristi kao sredstvo svoje borbe (za prava embrija, životinja, žena, itd.) jest taj da sam Holokaust gubi svoj izvorni smisao. Danas se sve više razvija jedan perverzni filosemitizam koji je postao moralna legitimacija.

Do čega to može dovesti pokazuju Daniel Levy i Natan Sznaider u veoma instruktivnoj knjizi Erinnerung im globalen Zeitalter: Der Holocaust (Suhrkamp). Uvodeći termin “amerikanizacija Holokausta”, autori dekonstruiraju specifično diskurzivno proizvođenje sjećanja na Holokaust (od Anne Frank, preko medijskog praćenja suđenja Eichmanu u Jeruzalemu, do Schindlerove liste), pokazujući kako upravo ta ljudska tragedija danas nerijetko služi kao legitimacija za političke i vojne intervencije. Ukratko: ako se u svijetu pojavi neki rat gdje postoje logori ili etničko čišćenje, odmah se pojavi i usporedba s Holokaustom. “Amerikanizacija Holokausta”, odnosno njegova kozmopolitizacija, ovdje igra dvostruku ulogu. S jedne strane, mediji transformiraju Holokaust u proizvod podložan konzumiranju, a s druge strane oni Holokaust transformiraju u univerzalnu Zabranu, koja je u uskoj vezi s prizivanjem ljudskih prava. Ovo potonje, dakako, onda služi za opravdanje “humanitarnih intervencija”, i to, naravno, ne u Ruandi, Srebrenici ili Keniji, nego tamo gdje “nama” odgovara.

Kad diskusija postaje dulja… evo Hitlera!

Da se danas doista treba govoriti o diskurzivnom karakteru Holokausta najbolje pokazuje tzv. Godwinov zakon s početka devedesetih godina, poznat i kao Godwinov zakon o analogijama s nacizmom. On otprilike glasi ovako: što diskusija postaje dulja, vjerojatnost da će netko iskoristiti usporedbu s nacistima ili Hitlerom se povećava. To zapravo ne znači ništa drugo nego da ako netko u raspravi spomene Hitlera, onda svaka rasprava na tom mjestu zapravo staje. Ili, da uzmemo svakodnevni primjer: netko raspravlja o položaju Roma u Hrvatskoj opravdavajući njihovu segregaciju (“oni smrde”, “oni kradu”, “oni znaju manje”, dakle, “normalno je da neće ići u razrede s našom djecom”), a netko drugi kaže, “ali pogledaj što je Hitler napravio Židovima”. E sad, ako je ovaj prvi dovoljno razuman, onda sigurno neće nastaviti diskusiju ili pak reći nešto tipa “Hitler ipak nije bio dovoljno nasilan”. Doduše, u jednom drugom kontekstu – u svojoj novoj (još neobjavljenoj) knjizi On Violence – to je napravio Slavoj Žižek i, kako urednici nisu shvatili da se zapravo radilo o kritici kapitalizma (Hitler nije bio dovoljno nasilan u svom uništavanju kapitalizma, već je još više razvio sam kapitalizam putem implementacije pokretne trake itd.), navodno pretrpio cenzuru. I upravo tu se potvrđuje tzv. Godwinov zakon: neovisno u kojem se kontekstu Hitler spomene, ako je to spominjanje čak naizgled pozitivno intonirano, ono se poima kao manifestacija “lošeg ukusa”, kao politička nekorektnost par excellence.

To je glavni razlog zašto je Will Smith, unatoč tome što nije imao nikakvu zlu intenciju, “dobio po prstima”. Premda je on tvrdio kako Hitler nije potpuno shvaćao koliko je boli i patnje prouzročio svojim postupcima tijekom tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, ta se izjava preokrenula u svoju najgoru suprotnost i Willu se pripisalo nijekanje Holokausta. U svom demantiju Will Smith je uzvratio: “To je užasna i odvratna laž”, dodajući da je “bijesan što mora odgovoriti na takvu apsurdnu i pogrešnu interpretaciju. Adolf Hitler bio je podao, gnjusno opaki ubojica odgovoran za jedno od najvećih zlodjela počinjenih na ovom planetu”. No, koliko god Willu Smithu treba odati priznanje za njegovu prvu izjavu, ovaj odgovor je zapravo sasvim u skladu s Godwinovim zakonom: kada te netko optuži da si sklon Hitleru, jedina “pametna” obrana je reći da je Hitler bio najveći ubojica u povijesti. “Pravi” odgovor Willa Smitha, koji bi uspio izbjeći zamke političke korektnosti i možda uspio postaviti neka bitna pitanja, stoga bi bio u ponavljanju onoga što je prvi puta rekao: “Mislim da Hitler nije za sebe mislio da je bio zla osoba”. I tu dolazimo do srži problema…

Svi oni koji tvrde da je Hitler bio istinski zao čovjek kojemu je jedini cilj u životu – bilo zbog navodno neuzvraćene ljubavi jedne Židovke u njegovoj mladosti, ili pak ljubomore spram Židova Wittgensteina s kojim je navodno išao u razred – bio istrijebiti što više Židova, imaju krivo iz najmanje dva razloga. Prvo, osnovni Hitlerov projekt nije se sastojao samo u “konačnom rješenju” (koji bi bio vođen isključivo motivom mržnje), to je prevelika simplifikacija velikonjemačkog projekta i ispuštanje bitnih socioekonomskih komponenti Trećeg Reicha. Drugo, i tu se neposredno vraćamo na izjavu Willa Smitha, Hitler je vrlo vjerojatno doista išao spavati misleći za sebe da je dobar čovjek koji služi stoljetnoj ideji o njemačkom carstvu.

Od fašizma je gori samo umjereni fašizam

Da je Hitler imao uvrnutu logiku morala, kako to kaže Smith, potvrđuje i zanimljiv podatak koji se navodi u tzv. Knjizi Hitler, tek nedavno objavljenoj u njemačkom prijevodu s ruskog pod naslovom Das Buch Hitler, knjizi koju su posebno po Staljinovoj narudžbi izradili najbliži Hitlerovi suradnici koji su 1945. dospjeli u sovjetsko zarobljeništvo, a zatim u sljedeće četiri godine pod nadzorom NKVD-a zapisivali sjećanja o Hitleru. Jedno od njih kaže da Hitler nikad nije pušio, da je rijetko pio, a da je najviše pio – pogodite kad? – nakon Staljingrada, kad je popio velike količine rakije i konjaka, ali prema svjedočanstvima nikad nije gubio kontrolu nad sobom.                        Najzanimljivije je pak ono koje svjedoči o velikoj Hitlerovoj ljubavi spram životinja, pa je tako mogao lakše napisati smrtnu presudu za nekog oficira zbog defetizma, nego podnijeti loše vijesti o zdravstvenom stanju njegova omiljenog ovčara Blondija (to, uostalom, pokazuje i recentna njemačka komedija Mein Führer). Naravno to još ne dokazuje da Hitler nije bio zla osoba, ali pokazuje da pri govoru o totalitarističkim vođama treba biti vrlo oprezan pri korištenju takvih klasifikacija. Velika je razlika reći da je Hitler bio “dobra osoba” – ono što Will Smith nije rekao – i da je bio “osoba koja je za sebe smatrala da je dobra” – ono što Will Smith je rekao.

Ćorsokak totalitarizma je upravo u tome što se u njemu otkriva ćorsokak morala samog. Drukije rečeno, koliko nas doista vjeruje da smo zle osobe, unatoč svakodnevnim malim lažima, prijevarama ili ogovaranjima? Naravno, netko će – s pravom, dakako – reći da je velik korak od laži do ubojstva šest milijuna Židova, ali možda je vrijeme da se poznata uzrečica “tko laže, taj i krade, tko krade taj i ubija” shvati u jednom drugom kontekstu – doslovno. Naprosto svi oni, i lažovi, i kradljivci, i ubojice, ne moraju za sebe misliti da su zli – i upravo je to točka po kojoj su oni jednaki. U većini ljudi postoji neki prirodni obrambeni mehanizam koji sprječava suočavanje sa samima sobom. Drugim riječima, ako sam sebi priznam da sam nemoralan, odnosno da nisam dobar, onda tim posljednjim činom režem granu na kojoj sjedim, ugrožavam vlastitu egzistenciju. Dakle, upravo zbog samoodržanja ljudi uglavnom ne priznaju svoja zlodjela. Naravno, prije spavanja mogu priznati gdje sam sve pogriješio taj dan, ali ja još vjerujem da sam duboko u sebi dobra osoba. I to je poanta izjave Willa Smitha. Hitler je doista učinio zlodjela koja ga svrstavaju u najveće zlikovce 20. stoljeća i povijesti čovječanstva uopće, ali to još uvijek ne mora značiti da ne bi zakočio kad bi ugledao kako pas pretrčava cestu ili da je za sebe mislio da je zao. To je ujedno i smisao – vjerujem uskoro kultnog – stiha Marka Pogačara da je jedina gora stvar od fašizma umjereni fašizam. A svi ga mi prakticiramo svakodnevno.