Noga filologa - Što čini klasika?

Novinar: “Zašto vi ne pišete kao što govorite?”

Gertrude Stein: “Zašto vi ne čitate kao što ja pišem?”

Ovog sam se rujna našao na predavanju za gimnazijalce-klasičare. Predavanje je bilo o T. S. Eliotu i njegovoj poemi The Waste Land (Pusta zemlja, prvi put objavljeno 1922) – posebno o tome što se sve u Eliotovoj poemi može pročitati.

Pusta zemlja

Vjerojatno znate da je Eliotovo djelo modernistički klasik, školska lektira. “Možda najslavnija i najobrađivanija duga pjesma 20. st.,” veli engleska Wikipedija, i čini se da je u pravu. Vjerojatno znate i da je The Waste Land tijekom osamdesetak godina svoga postojanja obrasla više nego bujnim pokrovom komentara, bilježaka, dešifriranih aluzija, paralelnih mjesta iz drugih tekstova. Tako i priliči; školska lektira vapi za tumačenjima (radove poput Metodički pristup erotskim i ljubavnim motivima u Eliotovoj Pustoj zemlji možete čitati i na hrvatskom; na Internetu postoje barem dva izdanja The Waste Land u kojima su mogućnosti hiperteksta ingeniozno iskorištene za prezentaciju bilježaka, konkordancija, paralela i izvora, ranih verzija, prijevoda stihova na stranim jezicima).

No, još i prije nego što je The Waste Land ušla u školsku lektiru, bilješkama ju je opremio sam autor, i to već u trećem (prvom knjižnom) izdanju, iz prosinca 1922. Učinio je to, prema članku u Wikipediji, “sa ciljem da objasni metafore, referencije i aluzije. Međutim, neke su bilješke korisne za interpretiranje, dok druge dodatno zbunjuju; brojna vrlo nejasna mjesta nisu popraćena bilješkama. Čini se da su bilješke nastale na zahtjev Eliotova izdavača, kojemu je sam tekst bio prekratak za tiskanje u posebnoj knjizi, i znanstvenici smatraju da su Eliotova samotumačenja puna krivih tragova.”

Tekst s komentarom – pri čemu okolnost da je taj komentar autorski situaciju samo zaoštrava – stavlja pred čitaoce problem koji je dobro poznat filolozima; problem koji se vrlo jasno ocrtao na onom rujanskom predavanju. Što da radimo s komentarom?

Laquearia

Što da radimo npr. s upozorenjem uz stih 76 prvog dijela (The Burial of the Dead), gdje stih glasi “You! hypocrite lecteur! – mon semblable, – mon fr?re!”, a bilješka kaže: “V. Baudelaire, Preface to Fleurs du Mal.” Ili, što ćemo s uputom uz Flung their smoke into the laquearia, (st. 92 drugog dijela, “A Game of Chess”): “Laquearia. V. Aeneid, I. 726: dependent lychni laquearibus aureis incensi, et / noctem flammis funalia vincunt.” – gdje vam, ukoliko niste filolog, treba komentar uz komentar, u najmanju ruku prijevod s latinskog. Što da radimo sa svim onim “cf.” uputnicama na Dantea, Shakespearea, Miltona, Spensera, Verlainea, Hermanna Hessea – ezoteričnije autore da i ne spominjemo?

Ovisi li značenje pjesme o “odjecima” koji su naznačeni u bilješkama, o našoj sposobnosti da čujemo te odjeke, da čujemo odjeke općenito? I što da radimo ako odjeke ne čujemo? Da očajavamo, da odustanemo, da zaključimo da je poezija “teška” i okrenemo se lakšim razonodama (poput sudokua)?

Pametni nas pedagog brzo tješi: poetsko značenje, značenje poezije (podsjeća nas) nije referencijalno već reprezentacijsko – poezija nije kao, ona jest, ona nije opis, nego izvedba – a takvo se značenje ne mora prilagođavati nikakvom vanjskom sustavu. Nema kriterija za “točno” čitanje. Ljudi s različitim lingvističkim i književnim iskustvima nalazit će u tekstu različita značenja; tko ne čuje odjeke, neće ih interpretirati – ne kao odjeke. Ne moramo čitati bilješke da bi The Waste Land za nas bila poezija, da bi nam ta poezija nešto značila.

Profesorština

Dobro, poezija je spašena. Ali pitanje ostaje: što ćemo s bilješkama? One nisu putokaz ka ispravnom čitanju – ali i dalje postoje. Jesu li bilješke puki višak, nametnici, profesorština?

Dobar dio njih svakako jest. Takve nas bilješke odvraćaju od poezije – od čitanja poezije kao poezije – i navode da, umjesto o poeziji, razmišljamo o njezinu kontekstu. The Waste Land u takvom slučaju postaje biografsko ili povijesno svjedočanstvo, dokument pjesnikovih ideja, njegova života, Zeitgeista. Što je sve Eliot čitao? Koje je autore cijenio? Što je sve na intelektualnom obzoru idealnog čitatelja The Waste Land – idealnog Engleza (Eliot bi, dakako, rekao “idealnog Evropejca”) dvadesetih godina prošloga stoljeća?

Ovakva pitanja, i odgovori na njih, imaju vlastiti poetski potencijal; zato se dobar dio filologije i književne povijesti isključivo na njih i koncentrira (osobito kad je riječ o tekstovima znatno udaljenijim od Eliotova – recimo, o tekstovima grčke i rimske antike). No, opojnosti usprkos, to nije ono poetsko u poeziji; za podatke o vremenu, životu i idejama T. S. Eliota i Evrope dvadesetih imamo obilje drugih izvora, često i boljih od poezije. Poezija je, nažalost (ili nasreću), upravo ono povjesničarskim metodama – bilo kojim metodama osim poetskih – nedohvatljivo, neizrecivo.

Vremenska kapsula

A bilješke?

U jednom od internetskih komentiranih izdanja The Waste Land čitamo, uz već spomenutu bilješku o laquearia, ovakvu napomenu:

Predlažemo da oni za koje je Pusta zemlja nova odlože za neku kasniju prigodu čitanje konteksta Eliotova citiranog stiha.

Dvadeseto je stoljeće odabralo The Waste Land kao svoj klasičan tekst (i sam je Eliot intenzivno razmišljao o fenomenu klasika i klasičnosti, ostavivši o tome i slavan esej; ova podudarnost možda nije slučajna). Klasik je vremenska kapsula. U isto vrijeme, klasik od nas traži upravo resurs koji je našem vremenu najdragocjeniji, kojim digitalno doba najviše oskudijeva: pozornost.

“Vremenska kapsula” znači da je klasik u stanju nadići svoje doba; da može značiti nešto i sljedećim naraštajima. No, na individualnoj razini, upravo taj višak značenja, taj značenjski potencijal, tjera nas da se klasiku vraćamo (želimo li njegovu klasičnost iskusiti, a ne joj samo formalno odati počast). Vraćanje znači investiranje pozornosti. Kratkoročno – u čitanju pomnom, ne rastresenom – i dugoročno – u višekratnim čitanjima, opetovanim povratcima (ono što se na makrorazini događa čitavim naraštajima – svako doba otkriva nešto svoje u klasiku – događa se i nama samima u različitim životnim fazama: s drugačijim iskustvom, s drugačijim prioritetima, isti tekst čitamo drugačije). Za oboje – za nadilaženje doba i za opetovana čitanja – klasiku treba štofa. Ne smije se potrošiti.

Bilješke su jedan od načina da se klasik ne potroši.

Crtići

Kao roditelj djeteta vrtićke dobi, imam prilike mjeriti vrline različitih crtanih filmova, od pravih umjetnina do krajnje komercijale. Jona, Dada i ja crtiće gledamo na način koji je svim prethodnim razdobljima – uključujući i ona kad su nastali klasici animacije – bio nezamisliv: gledamo ih puno puta. Još pred dvadesetak godina, tako bi nešto bilo moguće tek da smo svaki dan išli u kino (i da smo u kino mogli ići kad god poželimo). Međutim, pojedini crtići izdrže i takav ubitačan tempo gledanja: koliko god da ih puta gledamo, vidimo ponešto novo (uz ponešto staro što nam se sviđa).

To je bit klasika.

U doba kad su, crtajući sličicu po sličicu, u Disneyjevom studiju radili Pinokija, razina detalja koju su dostigli bila je – ekonomski gledano – totalni overload; nema žive duše koja bi mogla sve te detalje uočiti u jednom gledanju, a tko će, molim vas, u četrdesetima voditi djecu svaki dan u kino na isti film (možda je i bilo takvih situacija; trebalo bi to istražiti). No, mislim da je upravo taj višak, taj overload – koji nitko živ ne može svjesno percipirati – učinio Pinokija umjetninom. Dao mu je dubinu.

Pišući bilješke uz vlastitu poemu, pjesnik čini više od banalne demonstracije učenosti. Ugrađujući u svoj tekst ezoterične komadićke tuđih tekstova, pjesnik je više od knjiškog moljca za kog je književnost cijeli svijet. I bilješke i ezoterične aluzije djelovat će već pri prvom čitanju – dok ih još uopće ne razumijemo, ne stignemo pohvatati – davat će tekstu dubinu, pridonositi uvjerljivosti. A budemo li se tekstu vraćali, i bilješke i aluzije – kao i sama poezija, sama umjetnost – priredit će nam nešto novo... u poznatome. Nešto što će nas potaknuti na još jedan lov za poezijom.

A i zabavno je; mali odmor u mukama stvaranja. Kao kad po vlastitom nacrtu napravite vrtnu klupicu, a onda je još i obojite u lijepu boju. Da se slaže s jesenjim lišćem.