Sadržajno više no bogato djelo, svojim načinom razradbe možda pristupačnije od ostalih, ali misaonom razinom ne manje stringentno i zahtjevno
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Martin Heidegger održao je nekoliko seminara u malom krugu svojih, pretežito francuskih i talijanskih, štovatelja, sljedbenika i tumača. Tri su seminara održana u francuskom mjestu Le Thor (1966, 1968 i 1969), a jedan u Freiburgu, točnije Zähringenu 1973. godine. Danas znameniti talijanski filozof GiorgioAgamben prisustvovao je sa suprugom Ginevrom Bompiani dvama seminarima u LeThoru (1966. i 1968). Heidegger se, naime, tada našao u Provansi u posjeti pjesniku Renéu Charu, a Agambena je pozvao da sudjeluje u seminaru Charov učenik, pjesnik Dominique Fourcade. O ozračju samih seminara jednom mi je zgodom pripovijedao: “Bilo nas je petoro u malom hotelu, seminar je bio na otvorenom, pod stablima, iskustvo doista izvanredno. Prilično grčko. Nije to bio seminar s preciznom temom, odnosno lektirom, nego vrlo slobodan seminar. Sjećam se da su bili stalni prekidi od strane Jeana Beaufreta, simpatičnog Heideggerova discipulusa. Heidegger je inače na mene ostavio dojam jako umilnog seljanina. Imao je 76 godina, ali je bio jako živahan, sa živim očima. Mnogo godina kasnije, posjećujući Levinasove seminare u sinagogi u Rue-Michel-Ange u Parizu i prateći ga do kuće, jednom me upitao, znajući da sam bio na seminarima u Le Thoru: A Heidegger, kakav je bio? I rekao sam mu to isto, a Levinas, iznenađen – bio je naime Heideggerovim studentom 1929. godine – na to mi je kazao: Ja ga se sjećam posve drukčijeg. Bio je jako oštar i žestok. I zatim je zastao i rekao mi: No, u međuvremenu je Njemačka poražena.
Svi su ti seminari zabilježeni u protokolima što su ih vodili sudionici i koji su u pravilu biti čitani u Heideggerovoj nazočnosti te zajednički redigirani. Verzija priređena za tisak, tek formalno različita od zajednički redigiranih tekstova protokola, objavljena je na francuskom kod Gallimarda pod naslovom Pitanja IV. Izdanje je na njemački jezik preveo Curd Ochwadt, koji je u dogovoru s Heideggerom u prijevod unio i nekoliko naputaka i napomena. Prijevod je objavljen pod naslovom Četiri seminara. Nakon toga je prijevod preuzet u petnaesti svezak Heideggerovih Sabranih djela, naslovljen Seminari, gdje su mu priključena još dva seminara iz 1966/67. i 1951. godine. Na temelju toga izdanja Damir je Barbarić priredio i preveo, vrsno kao i uvijek, i ovo hrvatsko izdanje.
Čovjek je čovjeku korijen Pred nama je sadržajno više no bogato djelo, svojim načinom razradbe možda pristupačnije od ostalih, ali misaonom razinom ne manje stringentno i zahtjevno. Mogu se ovi seminari čitati i kao svojevrstan uvod u Heideggerovo mišljenje, ali i kao miljokaz u teže dostupne nijanse toga mišljenja istine ili čistine bitka što nastoji ostaviti metafiziku iza sebe i kretati se s onu stranu metafizike. Jer stvar je toga mišljenja, njegova zadaća i put, ona čistina što bitak i mišljenje i njihovo prisuće tek dodjeljuje jedno drugom i jedno za drugo.
Seminar u Le Thoru iz 1966. godine sastojao se od sedam razgovora, od kojih su se prva dva odnosila na Parmenida, a pet sljedećih na Heraklita. Onaj pak iz 1969. godine imao je kao podlogu Kantov spis iz 1763. godine Jedini mogući dokaz za demonstraciju opstanka Boga. Polaznu osnovu seminara u Freiburgu 1973. godine sačinjavalo je pismo Jeana Beaufreta, odnosno dva pitanja koja su u njemu postavljena, pri čemu je bilo dominantno prvo: “Na koji se način može reći da kod Husserla nema nikakva pitanja o bitku?’’ Sve su to bile tek podloge, no ne i isključive teme. Jer Heidegger se na svojim seminarima nikada nije vjerno pridržavao filozofskog teksta od kojega se polazilo. Vazda je išao za pitanjima koja je tekst postavljao i problemima što ih je polučio. Na taj je način pokazivao da u filozofiji, ponad stajališta i orijentacija, stoje upravo pitanja i putovi mišljenja.
Ono što nam se ovdje čini nadasve privlačnim, a napose u svjetlu nedavno oživljena interesa, jest da je u okviru seminara o posve drugoj temi, naime Kantu, Heidegger govorio o – Karlu Marxu. Što je to o Marxu rekao Heidegger? Tijekom seminara u Le Thoru 1969. godine u središtu je bila Marxova 11. teza o Feuerbachu: “Filozofi su svijet samo različito interpretirali; radi se o tomu da ga se promijeni’’. Teza je podvrgnuta propitkivanju. Postavljena su pitanja: “Ima li prave suprotnosti između interpretacije i promjene svijeta? Nije li svaka interpretacija djelo pravog mišljenja? I ne pretpostavlja li, s druge strane, svaka promjena svijeta kao svoje oruđe teoretski pogled?’’
Odmah je potom dan i odgovor o značaju preinake svijeta na koju Marx misli. “O kojoj se dakle promjeni svijeta radi u Marxa? O promjeni u odnosima proizvodnje. Ali gdje proizvodnja ima svoje mjesto? U praksi. A čime je određena praksa? Određenom teorijom, koja pojam proizvodnje određuje kao proizvodnju čovjeka njime samim. Marx dakle ima teoretsku predodžbu o čovjeku – i to veoma točnu predodžbu, koja za svoju podlogu ima Hegelovu filozofiju”. Heidegger upućuje na Marxovo preokretanje Hegelove filozofije “s glave na noge”. Preokrećući na svoj način Hegelov idealizam, Marx zahtijeva da bitku bude dana prednost pred sviješću. Budući da u Heideggerovu znanu djelu Bitak i vrijeme nema svijesti, moglo bi se misliti da se tu kod Marxa čita nešto hajdegerovsko. Barem je Marcuse tako razumio Bitak i vrijeme. Slijedi još važno Heideggerovo ukazivanje na to što je za Marxa bitak: “Za Marxa je bitak proces proizvodnje. To je predodžba koju on dobiva iz metafizike, iz Hegelove interpretacije života kao procesa. Praktički pojam proizvodnje može postojati samo na temelju pojma bitka, koji potječe iz metafizike.”
U seminaru iz 1973. godine o Marxu je bilo govora čak u dva navrata, ali oba puta o znanoj Marxovoj misli iz Priloga kritici Hegelove filozofije prava: “Biti radikalan je stvar dohvatiti u korijenu. A korijen za čovjeka je sam čovjek”. Ono što je tu rečeno o Marxovoj misli i Marxu uopće, s pravom se može smatrati dovršenjem i dovrhunjenjem Heideggerove interpretacije Marxa. Nužno je dakako uzeti u obzir kontekst u kojem je do tog razmatranja uopće došlo. A taj kontekst čini, s jedne strane, Heideggerovo ukazivanje na bit vlastita mišljenja, na istinu, odnosno čistinu bitka, o kojoj se može misliti samo pod uvjetom napuštanja područja svijesti, a s druge strane, njegovo izlaganje o onome što danas jest, o načinu na koji je danas bitak prisutan. Oba ova momenta valja imati u vidu prilikom razumijevanja Heideggerova tumačenja Marxove misli: “Na ovoj tezi počiva cjelokupni marksizam. Naime, marksizam misli polazeći od proizvodnje, od društvene proizvodnje društva (društvo proizvodi samo sebe) i samo-proizvodnje čovjeka kao socijalnog bića. Ukoliko tako misli, marksizam je upravo mišljenje današnjice, u kojoj naprosto vlada samo-proizvođenje čovjeka i društva. Htio bih ustvrditi ili radije predmnijevati da samo-proizvođenje čovjeka proizvodi opasnost samo-razaranja.’’
Prisila progresa Na pitanje što danas uistinu vlada, što određuje zbiljnost cijele Zemlje, dan je odgovor da je to prisila progresa. Ta prisila progresa uvjetuje prisilu proizvodnje povezane s prisilom na uvijek nove potrebe. A prisila na uvijek nove potrebe jest takva da je sve što je prisilno novo, isto tako i neposredno zastarjelo i prevladano, da od “uvijek novijeg” biva potisnuto. “Prihvati li se jednom da je čovjek taj koji sve proizvodi, postavlja se pitanje može li vladavina ikad biti slomljena od samog čovjeka”.
Ono što je zajedničko tim prisilama Heidegger označuje riječju postavlje (Ge-stell). Tu započinje onaj drugi moment konteksta unutar kojega se Heidegger kreće. Postavlje je, naime, skup, ukupnost svih novih načina postavljanja koji se ljudskom biću nameću u onoj mjeri u kojoj ono danas egzistira. Stoga postavlje nipošto nije proizvod ljudskog činjenja. Naprotiv, ono je krajnji oblik povijesti metafizike, to jesu usuda bitka (Geschick des Seins). U tom usudu je čovjek iz epohe predmetnosti prešao u epohu poručivosti/naručivosti (Bestellbarkeit). U toj našoj budućoj epohi sve trajno stoji na raspolaganju posredstvom računanja poručivosti. Ne postoje više predmeti, nego samo “potrošna dobra” koja stoje na raspolaganju svakom potrošaču, koji je i sam stavljen u pogon proizvodnje i potrošnje. Čovjek, prema Marxu, onaj čovjek koji je samom sebi vlastiti korijen, jest upravo čovjek te proizvodnje i njoj pripadne potrošnje. To je čovjek naše sadašnjice. No čovjek shvaćen kao tu-bitak (Da-sein), kao ekstatično stajanje u čistini bitka, stoji nasuprot iskazu Marxova stava. Taj stav ne znači drugo do: u učenju koje izričito izjavljuje da je čovjek najviše biće za čovjeka, u konačnici se utemeljuje i potvrđuje da bitak kao bitak za čovjeka više nije ništa (nihil). S Marxom je dostignuta pozicija krajnjeg nihilizma.
Marx je, ukratko, za Heideggera mislilac na kraju metafizike. Marxova se misao rađa i razvija iz kraja filozofije kao metafizike i utoliko je Marx dovršitelj i ispunitelj europske filozofske tradicije. Svojim zahtjevom za preokretanjem Hegelova idealizma kao dostignutog apsolutnog lika filozofije kao metafizike, Marx se još uvijek kreće na tlu metafizike, još uvijek ostaje unutar metafizike, u njezinoj vlasti. Marx je, riječju, metafizički mislilac, njegovo mišljenje ima metafizičku strukturu i značaj. To što je Marx metafizički mislilac, poglavito znači da njegovim mišljenjem vlada metafizička kategorija subjektiviteta. Ako je pak metafizici svojstven zaborav bitka (Seinsvergessenheit), tada je s Marxom dostignuta pozicija krajnjeg nihilizma kao temeljnog kretanja povijesti Zapada. Jer krajnji je nihilizam isto što i krajnji zaborav bitka. I zato revolucija, revolucionarna preinaka svijeta, oko koje se sabiru sva Marxova nastojanja, ništa ne mijenja na metafizičkom značaju njegova mišljenja, ona samo potvrđuje njegovu metafizičku bit. Nije na kraju na odmet podsjetiti da ovo Heideggerovo razumijevanje Marxa nipošto nije političko, nego da polazi od bitka i načina koji se on dosuđuje (Zuschikt), to jest od povijesti bitka.