Što je to kult?

Robert Altman, jedan od najodvažnijih i najutjecajnijih američkih redatelja s kraja 20. stoljeća, filmaš čija je ikonoklastična karijera trajala više od pet desetljeća, ali čiji se biljeg osjećao najsnažnije u jednom od tih desetljeća, sedamdesetim godinama, preminuo je u ponedjeljak, 20. studenog u Los Angelesu. Imao je 81 godinu.

Njegova smrt u Cedars Sinai Medical Center bila je izazvana komplikacijama karcinoma, objavila je njegova kompanija u New Yorku, Sandcastle 5 Productions. Glasnogovornik je rekao da je Altman saznao da ima rak osamnaest mjeseci prije toga, ali je nastavio raditi, snimajući svoj posljednji film, A Prairie Home Companion, koji se počeo prikazivati u lipnju, a kasnije završavajući pred-produkciju novog filma koji je namjeravao početi snimati u veljači. Sredinom devedesetih Altmanu je presađeno srce, činjenica koja je javno otkrivena prvi puta prošlog ožujka dok je primao počasnog Oscara na svečanosti dodjele Akademijinih nagrada. Uvijek spreman na rizike sa sklonošću prema podvalama, Altman je stvorio neku vrstu comebacka na kraju karijere a koji je okrunjen 2001. godine filmom Gosford Park, s višestrukim nominacijama za Oscara. No, vjerojatno će biti najbolje zapamćen po nizu majstorskih filmova –njih šest u pet godina – koji su ga lansirali do istaknutog položaja među američkim redateljima i kulminirali 1975. godine s djelom koje mnogi smatraju njegovim najvećim filmom, Nashvilleom, složenom, karakterom ispunjenom dramom ispričanom pred pozadinom predsjedničkih predizbora.

Bili su to slobodoumni, filmovi koji pomiču granice žanra i koji su zabilježili iscrpljujuće razbijanje iluzija i otrežnjavanje sedamdesetih. Najpoznatiji je bio MASH, komedija iz 1970. godine smještena u poljsku bolnicu za vrijeme Korejskog rata, ali koji je očito ciljao na antiratne osjećaje koje je utjelovio Vijetnam. Njegov uspjeh, i među kritičarima i na blagajnama kino dvorana, otvorio je Robertu Altmanu put da slijedi svoje ambicije.

Godine 1971. pozabavio se žanrom vesterna, snimajući McCabe & Mrs. Miller s Warrenom Beattyjem i Julie Christie. Godine 1972. dramatizirao je psihološko raspadanje žene u filmu Images u kojemu je glumila Susabbah York. Godine 1973. okrenuo se žanru privatnih detektiva s donekle zapetljanom adaptacijom The Long Goodbye Raymonda Chandlera, gdje je opušteni Elliott Gould glumio Philipa Marlowa kao retro-hipika iz sedamdesetih. A 1974. godine završio je dva filma, istražujući ovisnost o kocki u filmu California Split i ponavljajući Dust Bowl gangstersku sagu s filmom Thieves Like Us.

Za razliku od većine redatelja čiji su filmovi bili najpopularniji ranih sedamdesetih – a često i samo tada – Altman nije došao u Hollywood iz kritičkih časopisa i pomodnih filmskih škola. Imao je dugu karijeru u industrijskim filmovima i na televiziji. U razdoblju koje je slavilo svježe glasove uronjene u filmsku povijest – mladi redatelji poput Francisa Forda Coppole, Petera Bogdanovicha i Martina Scorcesea – Robert Altman je bio poput njihovog ujaka boema, odgovarajući mladim buntovnicima u njihovom skeptičnom preziru prema ustaljenim konvencijama mainstream režije i filma općenito kao i establišmenta koji je to podupirao.

Većina njegovih glumaca obožavala ga je i hvalili su njegov improvizatorski stil. U najboljim danima hvalili su ga zbog njegove inovativne i prijelomne upotrebe višeslojnih filmskih zvučnih traka. Altmanov film može ponuditi brbljanje glasova koji se natječu za pozornost u pretrpanim, zadimljenim prizorima. Bila je to neka vrsta improvizacije koja je nudila svježu stvarnost umornim, teatralnim holivudskim žanrovima.

No, Altman je u Hollywoodu bio poznat i po svojim bitkama sa svima, od dužnosnika studija do vlastitih suradnika, ostavljajući iza sebe porušene mostove više od Luftwaffe. Također je patio kroz razdoblja loših kritika i praznih kino dvorana, ali uvijek kao da je ponovno uspostavljao svoj dugački korak, kao što je učinio početkom devedesetih kada je snimio filmove Igrač i Short Cuts/Kratke rezove. Međutim, čak i kada je bio izvan zanosa popularnosti, mnogi mladi redatelji i dalje su mu se divili kao beskompromisnom umjetniku koji se držao svoje vizije suočen s poslovnim pritiskom i koji je bio nepravedno previđan i zanemarivan od strane filmskog establišmenta koji se debljao na specijalnim efektima i filmovima od kojih se publika osjeća dobro.

Često su ga nazivali kultnim redateljem, a to ga je boljelo. “Što je kult?”, rekao je Altman. “To samo znači nedovoljno ljudi da čine manjinu.”

Uspjeh

Radnja je bila povezana sa skupinom pripitih, seksom pretjerano opsjednutih vojnih liječnika u bolnici na samoj bojišnici, preciznije, u Mobile Army Surgical Hospital/Pokretnoj vojnoj kirurškoj bolnici. Petnaest redatelja već je odbilo taj posao. No, u dobi od 45 od godina, Altman je prihvatio posao a film, MASH, postao je njegov prvi uspjeh.

Publika se osobito identificirala sa stavom rušenja autoriteta nevažnih liječnika u filmu, Hawkeyja (Donald Sutherland) i Trappera Johna (Elliott Gould).

“Junaci su uvijek na strani pristojnosti i normalnosti; upravo su zato puni prezira prema birokraciji”, napisala je kritičarka Pauline Kael u The New Yorkeru. “Oni i jesu heroji zato što su kompetentni i normalni i uljudni, i u toj luđačkoj situaciji njihova uljudnost i odvažnost uzimaju oblik delikatne komedije”.

Zlotvori nisu komunistički neprijatelji nego vojni birokrati mramornog srca koje personificiraju pobožni Frank Burns (Robert Duvall) i licemjerna Hot Lips/Vruće usne Houlihan (Sally Kellerman).

Film je nominiran za pet Akademijinih nagrada, uključujući i onu za najbolji film i za Altmanovu režiju. Također je osvojio i Zlatnu palmu, najvažniju nagradu na filmskom festivalu u Cannesu 1970. godine, kao i nagradu za najbolji film godine National Society of Film Critics.

No, MASH-u je bio uskraćen Oskar za najbolji film; ta je nagrada otišla filmu Patton. U kasnijim godinama Altman je zaradio još četiri nominacije za Akademijinu nagradu za najboljeg redatelja i dvije za nominirane filmove za produkciju najboljeg filma, Nashville i Gosford Park. No, jedini Oskar kojega je dobio bio je onaj počasni u ožujku.

Robert Altman bio je ljut što je jedini Oskar dodijeljen MASHU otišao Ringu Lardneru Junioru, koji je sam pobrao sve zasluge za scenarij filma. Altman je otvoreno omalovažavao Lardnerov rad. Kasnije, kada se činilo da je Altman nesposoban ponoviti spoj uspjeha koji je kod kritičara i na blagajnama kino dvorana ostvario MASH, postao je gotovo preziran prema tom filmu.

“MASH je bio prilično dobar film”, rekao je Robert Altman u intervjuu. “Nije bio ono što je 20^th Century-Fox mislio da će biti. Oni su, kada su ga pogledali, izrezali gotovo svu krv iz njega. Za to sam se borio svojim životom. Slika govori sama za sebe. Postao je popularan zbog tajminga. Slijedom toga, smatra se važnim filmom, ali nije ništa bolji ni važniji od bilo kojeg drugog filma koji sam snimio.”

Altmanovo zanimanje za filmske žanrove bilo je iskreno subverzivno. Želio ih je razoriti kako bi razotkrio ono što je smatrao njihovom netočnosti i laži. Odlučio je snimiti film McCabe & Mr Miller samo iz toga razloga. “Zainteresirao sam se za projekt jer ne volim vesterne”, izjavio je Altman. “Zato sam snimio priču sa svim klišejima vesterna u sebi.” Njegova je namjera, rekao je, bila izvući, iscijediti glamur iz Divljeg Zapada i pokazati kakav je zapravo bio – prljav, zaražen štetočinama, natopljen viskijem a njime su vladali razbojnici/ubojice s pištoljima. Njegov junak, McCabe (Warren Beatty) bio je prostodušani sanjar koji je dopustio da ga njegova nadmenost i njegova ljubav prema prostitutki ovisnoj o drogi (Julie Christie) upropaste.

“Takvi su se događaji događali”, rekao je Robert Altman za vesterne općenito, “Ali ne na način na koji vam je to ispričano. Želio sam pogledati na to kroz drukčiji prozor, moglo bi se reći, ali sam ipak želio zadržati poetiku u baladi”. Kritičar Terrence Rafferty smatrao je McCabea “jednim od najvećih filmova svoga vremena”. Nashville je intervjuirao priče 24 lika – country-vestern zvijezde, kućanice, pijance, političke djelatnike, ekscentrične i bizarne lutalice – koji ulaze i izlaze iz života drugih ljudi u završnim danima fikcionalnih predsjedničkih predizbora. Altman se vratio takvom panoramskom pristupu s više likova nekoliko puta (u filmovima A Wedding, Health, Short Cuts, Pr?t-?-Porter i Kansas City, no nikada s tako razornim djelovanjem.

“Nashville je radikalan, evolucijski skok”, pisala je Kael u The New Yorkeru. “Altman nas je već priviknuo na glumce koji ne izgledaju kao da glume: uskladio nas je s komičnim suptilnostima višetračnih zvučnih sustava koji zvuk čine življim nego što je ikada bio, a on je razvio organski stil režiranja filmova koji pripovijeda priču bez glasnog udaranja o zaplet. Sada rastapa okvir tako da osjećamo kontinuitet između onoga što je na platnu i života izvan kamere”.

Altmanova karijera “zastala” je nakon Nashvillea iako je i dalje privlačio vrhunske glumce. Paul Newman glumio je u filmu Buffalo Bill and the Indians 1976. godine, Sissy Spacek u Three Women 1977. i Newman ponovno u Quintetu 1979. godine. No, mišljenje kritike okrenulo se protiv Altmana u kasnim sedamdesetim godinama i njegovi su filmovi sve gore i gore prolazili na blagajnama kino dvorana.

Povratak

Konačni udarac dogodio se 1980. godine kada je Altman režirao Robina Williamsa u ekstravagantnom mjuziklu zasnovanom na stripu Popaye. Iako je u konačnici ostvario umjeren komercijalni uspjeh, film je ocijenjen neuspjehom jer je zaradio manje novca nego što se očekivalo i zato što je dobio gotovo univerzalno pokudu kritike. Bio je to Altmanov posljednji visoko budžetni studijski film. Altman je zadržao svoje kritičare , uključujući Kaelovu i Vincenta Canbyja iz The New York Timesa koji je 1982. godine nazvao Altmana jednim od “naših najvećih redatelja”. No, plima se okrenula protiv njega. U filmu Four More Eyes, zbirci filmskih eseja iz 1980. godine, smatrao redateljevim mediokritetskim pretenzijama. “On je filmski ekvivalent umjetničkog direktora agencije za oglašavanje koji proganja galerije da njegove oči održe svježima”, napisao je Kauffmann.

Godine 1988. režirao je snažnu televizijsku adaptaciju The Caine Mutiny Court-Martial, drame Hermana Wouka zasnovanoj na njegovom romanu The Caine Mutiny. Altmanova je verzija obnovila klasni sukob i antisemitizam koji je bio izbačen iz holivudske inačice iz 1954. godine u kojoj je glumio Humphrey Bogart.

Devedesete su donijele još zadovoljstva oživljavanja za Altmana. Počelo je s parom ključnih filmskih uspješnica: The Player, asketskom satirom zasnovanom na romanu Michaela Tolkina o okrutnom holivudskom menadžeru, i Kratkim rezovimas, epizodičnom dramom prepunom likova a utemeljenoj na kratkim pričama Raymonda Carvera. Ti su mu filmovi zaradili treću i četvrtu nominaciju za Oskara za najbolju režiju. Zatim je, 2001. godine, stigao Gosford Park, komplicirana zagonetka s ubojstvom i s glumačkom ekipom koja je okrunila njegov povratak i povezala ga s Alfredom Hitchcockom, Martinom Scorseseom, Clarenceom Brownom i Kingom Vidorom kao redateljima koji su dobili najviše nominacija za Oskara, pet, a da nisu osvojili ni jedan.

Posljednji film Roberta Altmana, A Prairie Home Companion, utemeljen na dugogodišnjoj radijskoj emisiji Garrisona Keillora, počeo se prikazivati u lipnju a u njemu glume Meryl Streep i Kevin Kline u još jednoj glumačkoj ekipi.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Integralna verzija teksta pod naslovom Robert Altman, Director With Daring, Dies at 81 objavljena je 22. studenog 2006. godine u The New York Timesu. Oprema teksta redakcijska.