Nakon Lule i Moralesa, hoće li Južna Amerika dobiti trećeg sindikalista koji bi dosegao mjesto predsjednika?
Ako njegova kandidatura ostane čvrsta (kao što se sada čini) i ako bude izabran za predsjednika-čavista, Nicolás će Maduro postati treći sindikalist koji je dosegao mjesto predsjednika jedne južnoameričke zemlje u posljednjih deset godina. Prvi je bio Luiz Inácio Lula da Silva 2003. Drugi – Evo Morales, 2006. Bez sindikalne moći kao prva dvojica, Maduro se politički formirao kao upravitelj sindikata strojovođa.
Ove će godine navršiti 51 godinu. Rođen 23. studenog 1962., bit će (ako bude izabran) drugi najmlađi predsjednik u regiji (najmlađi je Ekvadorac Rafael Correa, koji će uskoro napuniti 50 godina).
Nije ga samo Chávez istaknuo kao svog kandidata. Iako glasine nisu službeno potvrđene, Página/12 (argentinski list za koji piše autor, op. prev.) je dobio informacije (od izvora koji žele ostati anonimni) da i argentinska i brazilska vlada preferiraju Madura kao eventualnog Chávezova nasljednika.
Kako riješiti kontradikcije? Maduro je preuzeo funkciju kancelara 2006. Do ostavke, proveo je na toj funkciji koliko i Bolivijac David Choquehuanca, ali više od svojih argentinskih (Héctor Timerman, 2010.) i brazilskih (Antonio Patriota, 2011.). Nije to samo pitanje vremenskog perioda. Skoro šest godina, koliko je proveo kao kancelar, znači da je, odmah nakon Cháveza, bio najpostojaniji venecuelanski glasnogovornik, skupivši tako više staža od većine predsjednika, predsjednica i ministara Južne Amerike.
“Ne sumnjam da će se Nicolás snaći, jer je on iskusan politički kadar, koji se godinama kalio kao kancelar, što mu omogućuje viziju svijeta, njegovih protagonista i političkih vođa Južne Amerike”, kaže Rafael Follonier, državni tajnik koji je bio glavni suradnik Néstora Kirchnera u Unasul-u i jedan od Argentinaca koji je najdulje surađivao s Chávezom i Madurom.
Moguće je da se, sad kad je Chávez mrtav, rascvjetaju najveće kontradikcije unutar čavizma. Živjeti usred kontradikcija dio je politike. Ili života. Čini se ekstremnim pomišljati da bi Maduro bio tek neka vrst tehničara, koji se ne bi miješao u čavistički aparat, uspoređujući ga tako s, primjerice, rezervistom kao što je Diosdado Cabello, bivši predsjednik Narodne skupštine. Nakon što je jedno vrijeme proveo na čelu sindikata, i sam je Maduro obnašao ovu dužnost, koju je također obnašala i njegova žena, Cilia Flores.
Što se tiče vanjske politike, državni je venecuelanski list Agencia Venezolana de Noticias u listopadu 2012. obilježio njegov profil sljedećim riječima: “Tijekom obnašanja dužnosti šefa diplomacije zemlje, uspio je učvrstiti regionalnu povezanost pomoću blokova poput Unasul (Unija južnoameričkih zemalja), Alianza Bolivariana para los Pueblos de Nuestra América (ALBA, Bolivarska alijansa za narode naše Amerike) te Comunidad de Estados Latinoamericanos y Caribeños (CELAC, Zajednica latinoameričkih država i Kariba).” Stoji i da je “pod njegovim vodstvom ostvaren ulazak zemlje u Mercosul”, a posebice je naglašeno sljedeće: “Nicolás Maduro je uspio ispraviti odnose Venezuele s nacijama kao što su kineska, ruska, bjeloruska i iranska, te konsolidirati postojeće spone s južnoameričkim nacijama, kao što su argentinska, brazilska, bolivijska i kubanska”.
Oni koji su u vezi s njim opisuju ga kao rođenog pregovarača, dobrog sindikalca, kao čovjeka koji je sposoban tražiti alternativne putove, ponašati se čvrsto ili oštro, već prema potrebi, kao sposobnog za obnašanje dužnosti koja ga je zapala prema Chávezovim uputama te za povezivanje s tuđim ulogama, što je intelektualna hipoteza potrebna kako bi se diskusijom došlo do rezultata.
Maduro i vanjska politika Profil se ne slaže s iznenađujuće grubom gestom predstavljanja Chávezove bolesti kao kancerogene urote, što su teze koje je prošle godine iznosio sam Chávez. Može se također raditi o strategiji nametanja epa o besmrtnom Chávezu, koji može posrnuti tek zbog zavjere Sjedinjenih Država. U tom bi slučaju predstavljanje bilo spojivo s odlomkom iz državnog lista, koji opisuje Bjelorusiju i Iran kao “sestre”, za razliku od Argentine ili Brazila.
Uvjerenje, provokativna taktika usmjerena prema Washingtonu, ili oboje istovremeno?
Kao kancelar, Maduro je bio sposoban uviti se u heterogenu ravnotežu čavističke diplomacije. S jedne strane, ideja da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj, poput Irana i njegovog odnosa s SAD-om. S druge strane, raznolikost dobavljača oružja, gdje je apelirao kod Rusije i Španjolske. Uvijek u potrazi za važnim mjestom u Organizaciji zemalja izvoznica nafte (OPEC), gdje je aktualni tajnik Unasul-a, Alí Rodriguez, dogurao do mjesta glavnog tajnika. Opaska u prolazu: u jednom je razgovoru za Página/12 Rodríguez izjavio da je OPEC prikaz praktičnog duha, jer u sebi ujedinjuje zajedničke interese zemalja koje imaju tako različite odnose s Bijelom kućom, poput Irana i Saudijske Arabije.
U heterogenu ravnotežu Caracasa valja dodati još jedan sastojak: režim, koji je diskurzivno više protivnički nastrojen protiv SAD-a od Južne Amerike, održava odličan nivo trgovinskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Prema podacima Venezuelansko-američkog vijeća za trgovinu i industriju, čak ni pad izvoza nije svrgnuo SAD s mjesta prvog trgovinskog partnera Venezuele, koja u tu zemlju izvozi jedan i pol milijun barela naftne dnevno. Chávezov je cilj bio zamijeniti dio sjevernoameričke potražnje kineskim tržištem.
Čavizam bez Cháveza?Jedan je brazilski novinar, doktor povijest Gilberto Maringoni, prije Chávezove smrti opisao situaciju koja ima, među ostalima, sljedeća četiri elementa:
Na zadnjim je izborima Ujedinjena socijalistička partija Venezuele ostvarila neviđenu pobjedu, osvojivši prevlast u 20 od ukupno 23 saveznih država, a posebice u strateški važnoj državi Zulia, gdje je koncentriran veći dio proizvodnje nafte. To je dobar temelj za čavizam bez Cháveza.
Usprkos prethodnom podatku, čavizam bez Cháveza nalazi se pred izazovom: kako nadići politički proces koji se temeljio na narodnoj legitimnosti njegovog vođe, koji je na zadnjim izborima izrazito porastao?
Lik Cháveza je, putem 15 posljednjih izbora, održao stvaranje politike “u zemlji u kojoj je prije nešto manje od dva desetljeća opstajao niz unutarnjih sukoba visokog intenziteta: pokušaj državnog udara, lockout koji je trajao više od dva mjeseca, tri referenduma, stalna medijska opsada, ekonomske oscilacije, sabotaže, upravljačka nesposobnost i razni pokušaju međunarodne izolacije”.
Teško je reći može li Nicolás Maduro, koji je s poštovanjem i efikasno obnašao dužnost kancelara, osigurati bastion koji mu je Chávez povjerio. Nije to problem osobnog kapaciteta, jer to je nešto za što se čini da bivši strojovođa svakako ima. Pitanje je: je li politički proces dovoljno sazrio da bi postojao čavizam bez Cháveza?
Amadureceu je treće lice indikativa perfekta. Maduro, prvo lice jednine prezenta indikativa ili pridjev koji označuje onog koji je “dosegao svoj potpuni razvoj ili koji je u svom najboljem trenutku”. Može značiti i “mudar” i “oprezan”. Jednostavna semantička igra. Bezazlenije od čiste i tvrde politike.