Što sam volio

Posvećeno Paulu Auster

Nisam zaboravio da mi je Mark ukrao novac, ali nakon Billove smrti činilo mi se da ta krađa pripada nekoj drugoj eri, vremenu kad je Markovo zločinačko ponašanje zauzimalo veći prostor u meni. Zapravo je Billova patnja već raspršila moj bijes. On se kajao umjesto Marka, preuzeo krivnju na sebe kao da je njegova. Kroz svoju pokoru i posipanje pepelom Bill je uspio mojih izgubljenih sedam tisuća dolara pretvoriti u vlastiti očinski neuspjeh. Nisam htio da se on kaje. Htio sam ispriku od Marka, ali on me nikad nije došao zamoliti da mu oprostim. Otplaćivao mi je dug u tjednim obrocima od deset, dvadeset ili trideset dolara, ali otkako Billa više nije bilo da nadzire transakciju, novac je prestao pristizati, a ja se nisam mogao prisiliti da ga tražim. Stoga sam se iznenadio kad mi se Mark jednog petka početkom kolovoza pojavio na vratima i pružio mi stotinu dolara.

Kad mi je dao novčanice, Mark nije sjeo; naslonio se na moj stol i gledao u pod. Čekao sam da nešto kaže, a on je nakon duge stanke podigao glavu, pogledao me i rekao: “Vratit ću ti sve do posljednjeg novčića. Mnogo sam razmišljao o tome.”

Ponovno je zašutio, a ja sam odlučio da mu neću pomoći nikakvom reakcijom. “Želim napraviti ono što bi tata volio”, naposljetku je rekao. “Ne mogu vjerovati da ga više nikad neću vidjeti. Nisam mislio da će umrijeti prije nego što se promijenim.”

“Promijeniš?” upitao sam. “Kako to misliš?”

“Uvijek sam znao da ću se promijeniti. Znaš, napraviti sve kako treba, upisati fakultet, oženiti se i sve to, tako da tata bude ponosan na mene i da možemo zaboraviti sve ono loše što se dogodilo i da sve opet bude kao nekad. Znam da sam ga povrijedio i to me sad izjeda. Katkad ne mogu spavati.”

“Pa ti neprestano spavaš”, rekao sam.

“Ne noću. Ležim u krevetu i razmišljam o tati, i onda mi je jako teško. On je bio nešto najbolje u mojem životu. Violet je zbilja draga prema meni, ali nije kao tata. On je vjerovao u mene i znao je da duboko u meni ima puno dobroga, a to je važno. Mislio sam da ću imati vremena dokazati se.”

Iz Markovih očiju procijedile su se suze. Slijevale su mu se niz obraze u dva nezaustavljiva bistra potoka. Nije ispuštao nikakvoga glasa niti mu se izraz lica promijenio. Shvatio sam da nikad u životu nisam nikoga vidio da tako plače. Nije ni jecao ni šmrcao, ali je proizvodio mnogo tekućine. “Tata me je jako volio”, rekao je.

Tad sam kimnuo Marku. Do tog trenutka držao sam se na distanci, s onim strogim, sumnjičavim stavom koji sam naučio primjenjivati kad je Mark posrijedi, ali osjetio sam kako popuštam.

“Pokazat ću ti”, rekao je snažnim, odlučnim glasom. “Pokazat ću tebi jer tati ne mogu pokazati, i vidjet ćeš...” Spustio je glavu na prsa i kroz suze zaškiljio prema podu. “Molim te, vjeruj mi”, rekao mi je glasom drhtavim od osjećaja. “Molim te, vjeruj mi.”

Ustao sam sa stolca i prišao mu. A kad je podigao glavu i pogledao u mene, vidio sam Billa. Sličnost se pojavila odjednom, bljesak prepoznavanja koji je u sinu prizvao oca. Ta me sličnost uhvatila nespremnog i u sekundama koje su uslijedile tijelom sam osjetio gubitak Billa, kao bol koja mi je proparala utrobu, uspela se u prsa i pluća i zagušila mi dah. I Mark i Violet su polagali više prava na Billa od mene, pa sam iz poštovanja prema njima skrivao svoju bol, potiskivao dubinu vlastite tuge čak i pred samim sobom, a onda se, poput prikaze, Bill na trenutak pojavio u Marku i nestao. Odjednom sam htio da je tu i bjesnio sam zato što ga ne mogu imati. Htio sam Marka mlatiti šakama i urlati na njega da vrati Billa. Pomislio sam kako taj mali ima moć da ga vrati, da je on svog oca nasmrt izmučio, ubio ga brigom, tjeskobom i strahom, a sad je vrijeme da se priča preokrene i Billa vrati među žive. Bilo je to suludo buncanje i znao sam točno kako je to poremećeno dok sam stojeći nasuprot Marku slušao kako mi govori da je kriv i da želi da odsad sve bude drukčije. U ruci sam držao sto dolara. On je kimao glavom naprijed-natrag i uporno ponavljao refren: “Molim te, vjeruj mi.” Kad sam spustio pogled, vidio sam da su mu se na tenisicama između vezica i vrha skupile lokvice suza. “Vjerujem ti”, rekao sam glasom koji mi je zazvučao neobično, ne zato što bi bio pun emocija, nego zato što je bio ravnodušan i posve uobičajen i nije ni približno iskazivao što osjećam. “Tvoj mi je otac”, rekao sam mu, “značio više nego što možeš zamisliti. Bio mi je sve na svijetu.” Bila je to glupa i banalna fraza, ali kad sam je izgovorio, riječi kao da su dobile novu snagu od istine koju sam već neko vrijeme držao za sebe.

Markov nestanak sljedećeg vikenda bio je repriza predstave. Rekao nam je da ide posjetiti majku. Violet mu je dala novac za vlak i poslala ga na put samoga. Sljedećeg jutra je otkrila da joj iz novčarke nedostaje dvjesto dolara i nazvala je Lucille, ali Lucille nije znala ništa o Markovom posjetu za vikend. Tri dana kasnije Mark se ponovno pojavio u ulici Greene i gorljivo tvrdio da nije uzeo novac. Dok je Violet plakala, ja sam stajao pokraj nje i u Billovoj odsutnosti igrao ulogu razočaranog oca, što uopće nije zahtijevalo glumu jer sam samo tjedan dana ranije povjerovao da Mark zbilja misli ono što je rekao. Počeo sam se pitati ne pokreću li ga upravo takvi trenutci, mora li on, prije samog čina izdaje, najprije uvjeriti koga već treba u svoju nepokolebljivu iskrenost. Poput stroja koji savršeno ponavlja radnju, Marka kao da je neki motor tjerao da uvijek iznova čini ono što je već činio: laže, krade, nestane, ponovno se pojavi i, naposljetku, nakon uzajamnih optužbi, bijesa i suza, pomiri se s maćehom.

Blizina i povjerenje usko su povezani. Živio sam blizu Marka. Neposredna blizina i kontakt s njim preplavili su mi čula i utjecali na osjećaje. Kad sam bio tek nekoliko centimetara udaljen od njega, neizbježno sam vjerovao u barem dio onoga što je govorio. Ne vjerovati mu baš ništa značilo bi potpuno uzmaknuti, otuđiti se ne samo od Marka nego i od Violet, a ja sam svoje dane organizirao oko njih dvoje. Dok sam čitao, radio i kupovao namirnice, iščekivao sam atmosferu večeri – hranu, Violetino neobično, ekstatično lice nakon povratka iz ateljea, Markovo brbljanje o DJ-ima i tehnu, Violetinu ruku na mojoj ruci ili ramenu, njezine usne na mom obrazu kad bih joj zaželio laku noć, i njezin miris – onu mješavinu Billovih mirisa i njezine vlastite kože i parfema.

 Mene, a možda i Violet, Markov recidiv u staro ponašanje i kazna koja je uslijedila – Violet mu je ponovno zabranila izlaske – blago su podsjećali na lošu kazališnu predstavu. Vidjeli smo što se događa, ali su zaplet i dijalog bili tako nezgrapni i otrcani da se činilo pomalo smiješnim uzbuđivati se oko toga. Vjerojatno je upravo u tome bio problem. Markovi prijestupi nisu nas prestali boljeti, ali shvatili smo da nam bol nanosi najniža vrsta manipulacije. Opet iznova prevario nas je isti stari bijedni zaplet. Violet je podnosila Markovu perfidnost jer ga je voljela, ali i zato što se nije imala snage suočiti s pravim značenjem njegovih novih izdaja.

 Tri tjedna potom Mark je ponovno nestao. Tog je puta uzeo figuru konja iz dinastije Han s moje police za knjige i Violetinu kutiju s nakitom. U njoj su bili biseri njezine majke i naušnice od safira i dijamanata koje joj je Bill darovao za posljednju godišnjicu braka. Same naušnice su vrijedile gotovo pet tisuća dolara. Ne znam kako je prokrijumčario konja iz mog stana. Nije bio prevelik i imao je mnogo prilike da ga iznese kad ga nisam promatrao, ali nisam primijetio da konja nema sve do jutra nakon Markova nestanka. Tog se puta Mark nije, kao obično, pojavio za nekoliko dana. Kad je Violet nazvala knjižaru da pita jesu li ga vidjeli, upravitelj joj je rekao da ne dolazi na posao već tjednima. “Jednoga dana nije se pojavio. Pokušao sam ga nazvati, ali telefonski broj koji nam je dao nije funkcionirao, a kad sam potražio broj Williama Wechslera, nije ga bilo u imeniku. Zaposlio sam nekog drugog.”

Violet je čekala da se Mark vrati. Prošla su tri dana, zatim četiri, i sa svakim novim danom koji je prolazio Violet kao da se smanjivala. Ispočetka sam mislio da je to iluzija, vizualna metafora koja izražava našu zajedničku zabrinutost zbog Markova izbivanja, ali petog sam dana primijetio da Violet hlače labavo vise oko struka i da joj vrat, ramena i ruke nisu onako zaobljeni kako ih pamtim. Te večeri za stolom uporno sam je nutkao da nešto pojede, ali ona je odmahivala glavom, a na oči su joj navrle suze. “Nazvala sam Lucille i sve njegove školske prijatelje. Nitko ne zna gdje je. Bojim se da je mrtav.” Ustala je, otvorila kuhinjski ormarić i stala iz njega vaditi sve šalice i posuđe. Dvije večeri sam promatrao Violet kako čisti ormare, pere podove, struže nožem prljavštinu ispod štednjaka i sterilizira kupaonice. Treće večeri popeo sam se na njezin kat s vrećicom namirnica za našu večeru, a kad mi je otvorila vrata, Violet je imala gumene rukavice na rukama i držala je kantu vode s deterdžentom. Nisam je pozdravio. Rekao sam joj: “Prestani. Prestani čistiti. Gotovo je, Violet.” Najprije me iznenađeno pogledala, a onda spustila kantu. Ja sam tad prišao telefonu i nazvao Lazla u Williamsburg.

Nije prošlo ni pola sata, a on je pozvonio na ulazna vrata. Kad je Violet pritisnula gumb portafona i začula Lazlov glas, uzviknula je od zaprepaštenja. Čepovi na mostovima, prometni zastoji i lijene linije podzemne željeznice koje su usporavale putovanje svakom drugom stanovniku New Yorka, Lazla Finkelmana kao da nisu ometali. “Zar si letio?” upitala ga je Violet kad mu je otvorila vrata. Lazlo se osmjehnuo, ušao u sobu i sjeo. I sam pogled na Lazla na mene je djelovao smirujuće. Njegova poznata frizura, velike crne naočale i duguljasto bezizražajno lice ulili su mi nadu i prije nego što je rekao da će se raspitati o Markovu nestanku. “Zapisuj koliko si sati na to potrošio”, rekla mu je Violet. “A na kraju tjedna kad ti budem plaćala, dobit ćeš i dodatak.”

Lazlo je slegnuo ramenima.

 “Ozbiljno to mislim”, rekla je.

 “Ionako se motam po gradu”, rekao je. Nakon ove neodređene izjave obratio se Violet: “Dan je rekao da ti kažem da piše dramu za tebe.”

“Rekao mi je da ti telefonira”, odgovorila je Violet. “Nadam se da te ne gnjavi previše.”

Lazlo je odmahnuo glavom. “Sveo sam to na jednu pjesmu dnevno.”

 “Čita ti pjesme preko telefona?” upitao sam.

“Da, ali sam mu rekao da mogu podnijeti samo jednu dnevno. Morao sam se obraniti od inspiracijskog preopterećenja.”

“Zbilja si ljubazan, Lazlo”, rekla je Violet.

Lazlo je zaškiljio iza naočala. “Nisam.” Podigao je prst prema stropu i prepoznao sam Billovu gestu. “Glasno pjevaj”, rekao je Lazlo. “U mrtvo lice. Žestoko lupi gluhe uši. Skači po lešu i probudi ga.”

“Siroti Dan”, rekla je Violet. “Bill se neće probuditi.”

Lazlo se nagnuo naprijed. “Dan mi je rekao da je to pjesma o Marku.”

 Violet ga je nepomično promatrala nekoliko sekundi, a zatim spustila pogled.

Kad je Lazlo otišao, pripremio sam večeru. Dok sam kuhao, Violet je tiho sjedila za stolom. Svako malo je zagladila kosu ili dodirnula nadlakticu, ali kad sam stavio tanjure s hranom na stol, rekla je: “Sutra ću ujutro nazvati policiju. Prije se uvijek vraćao.”

“O tome brini sutra”, rekao sam. “Sad moraš jesti.”

Violet je pogledala hranu na svom tanjuru. “Nije li to smiješno? Cijeloga sam života jako pazila da se ne udebljam. Prije sam obično jela kad sam bila tužna, ali sad jednostavno ne mogu gutati. Pogledam hranu i ona je siva.”

“Nije siva”, rekao sam. “Pogledaj ovaj divni svinjski kotlet – dražesne kastiljanske smeđe boje – pokraj ovih privlačnih zelenih mahuna – boje tamnoga žada. Sad razmotri, molim te, tu smeđu i zelenu u odnosu na bljedilo pirea od krumpira. Pire nije potpuno bijel, nego šatiran najnježnijom žutom, a uz mahune sam zbog boje stavio i krišku rajčice – jasan akcent crvene da osvježi tanjur i pruži ti užitak za oči.” Sjeo sam na stolac pokraj nje. “A vizualno zadovoljstvo, moja draga, tek je početak gozbe.”

Violet je nastavila snuždeno promatrati tanjur. “I to nakon što sam napisala cijelu knjigu o poremećajima u prehrani”, rekla je.

“Ne slušaš što ti govorim”, rekao sam.

“Slušam.”

“Onda se opusti. Ovdje smo da bismo večerali. Popij malo vina.”

“Ni ti ne jedeš, Leo. Hrana ti se hladi.”

“Mogu jesti kasnije.” Posegnuo sam za njezinom čašom i prinio joj je usnama. Otpila je gutljajčić. “Gledaj”, rekao sam, “ubrus ti je još na stolu.” Kitnjastom konobarskom gestom uhvatio sam ubrus za jedan rub, zamahnuo tako da se rastvori i pustio da joj padne na krilo.

Violet se osmjehnula.

Nagnuo sam se preko tanjura, uzeo njezin nož i vilicu, odrezao komadić svinjskoga kotleta, a zatim zalogaju dodao i malo pirea od krumpira.

“Što to radiš, Leo?” upitala je.

Dok sam podizao vilicu s tanjura, okrenula se prema meni i vidio sam kako su joj se između obrva usjekle dvije bore. Kad su joj usne na trenutak zadrhtale, pomislio sam da će se možda rasplakati, ali nije. Prinio sam joj hranu ustima i kimnuo joj kad sam vidio da oklijeva, a onda je poput malog djeteta otvorila usta, a ja sam joj dao meso i krumpir.

 Violet mi je dopustila da je hranim. Hranio sam je vrlo polako, pazeći da ima dovoljno vremena da prožvače i proguta, da između zalogaja ima stanku i da otpije malo vina. Mislim da je zbog moje pažnje jela pristojnije nego inače, jer je žvakala polako i zatvorenih usta, otkrivajući lagano isturene zube samo kad su joj se usnice razdvajale da prihvate zalogaj. Oboje smo prvih nekoliko minuta šutjeli, a ja sam se pretvarao da ne vidim njezine caklaste oči i da ne čujem zvukove koje je ispuštala pri gutanju. Valjda joj se grlo stisnulo i suzilo od tjeskobe, jer gutala je vrlo glasno i onda crvenila od nelagode zbog tog zvuka. Da joj skrenem pozornost, počeo sam pričati – uglavnom besmislice, lanac slobodnih kulinarskih asocijacija. Pričao sam o pašti s limunom koju sam jeo u Sieni pod nebom punim zvijezda i dvadeset različitih vrsta haringa koje je Jack iskušao u Stockholmu. Pričao sam o sipama i njihovoj tinti boje indiga u venecijanskom rižotu, o podzemlju koje krijumčari nepasterizirani sir u New York i o svinji koju sam jednom vidio na jugu Francuske koja je njuškala u potrazi za tartufima. Violet nije izustila ni riječ, ali su joj se oči razbistrile, a kutovi usana pokazivali da se zabavlja dok sam joj pričao o šefu sale u nekom lokalnom restoranu koji se spotaknuo i pao preko sitne postarije gospođe dok je bezglavo trčao pozdraviti filmskog glumca koji je upravo ušao u restoran.

Na kraju je na tanjuru ostala samo rajčica. Nabo sam je na vilicu i prinio Violetinim usnama, ali kad sam joj želatinoznu crvenu krišku pažljivo gurnuo među zube, pobjeglo je nekoliko sjemenki i malo soka joj je poteklo niz bradu. Dohvatio sam ubrus i nježno joj potapkao lice. Violet je sklopila oči, lagano zabacila glavu i osmjehnula se. Kad je otvorila oči, i dalje se smiješila. “Hvala ti”, rekla je. “Večera je bila izvrsna.”

Sljedećeg je dana Violet prijavila nestanak policiji i, iako osobi na telefonskoj liniji nije spomenula krađu, rekla je kako je Mark i prije nestajao. Telefonirala je Lazlu, ali on nije bio kod kuće, a onda me, kasno tog istog poslijepodneva, nakon što je u ateljeu provela samo dva sata, Violet pozvala k sebi da poslušam dijelove snimki koji su bili povezani s Teddyjem Gilesom. “Imam osjećaj da je Mark s Gilesom”, rekla je, “ali broj mu nije u imeniku, a u galeriji mi ga ne žele dati.” Dok smo sjedili u njezinoj radnoj sobi i slušali, primijetio sam da se Violetino izmučeno lice zateže od napetog zanimanja, a u pokrete joj se vratila živost kakvu već tjednima nisam vidio.

“Ovo je djevojka koja se predstavlja kao Virgina”, rekla je Violet. “To je kombinacija riječi ‘virgo’ i ‘vagina’.”

Mladi ženski glas počeo je govoriti usred rečenice. “... obitelj. Tako mi na to gledamo. Teddy je kao glava obitelji, znate, zato što je stariji od nas.”

 Prekinuo ju je Violetin glas. “Koliko on točno ima godina?”

“Dvadeset i sedam.”

“Znaš li bilo što o njegovu životu prije nego što je došao u New York?”

 “Ispričao mi je cijelu priču. Rođen je na Floridi. Mama mu je umrla, a tatu nikad nije upoznao. Odgojio ga je ujak koji ga je stalno tukao, pa je pobjegao u Kanadu gdje je radio kao poštar, a nakon toga je došao ovamo i ufurao se u klubove i umjetnost.” “

Čula sam nekoliko verzija njegove priče”, rekao je Violetin glas.

“Znam da je ovo istina po tome kako mi ju je ispričao. Bio je, ono, zbilja tužan zbog svog djetinjstva.”

Violet je spomenula glasine o Rafaelu i odrezanom prstu.

“I ja sam to čula. Ali to ne vjerujem. Onaj tip kojeg zovemo Krastača – onaj sa zbilja groznim aknama – on je to proširio. Znate što je još rekao? Rekao je da je Teddy ubio rođenu majku, gurnuo je niza stube, samo što to nitko nije otkrio jer je izgledalo kao nesretan slučaj. Teddy priča takve stvari da bude uvjerljiv kao Žensko čudovište, ali on je u biti strašno nježan frajer. Krastača je zbilja glup, jer kako je Teddy mogao ubiti nekog tko je umro prije nego što se on uopće rodio?”

“Majka mu nije mogla umrijeti prije nego što se rodio.”

Tajac. “No da, mislim valjda čim se rodio, ali poanta je da je Teddy sladak. Pokazao mi je svoju zbirku držača za sol i papar – joj što su zgodni. Joj Bože, male životinjice i cvjetići i dva sićušna čovječuljka koji sviraju gitare, a na glavama imaju rupice za sol i papar...”

Violet je zaustavila vrpcu i premotala je naprijed. “A sad poslušaj ovog dečka koji se zove Lee. Ne znam baš mnogo o njemu, osim da živi sam. Možda je pobjegao od kuće.” Pritisnula je PLAY i Lee je počeo govoriti. “Teddy je za slobodu, čovječe. To je ono što ja kod njega cijenim – on je za vlastiti izražaj, za višu svijest. On se bori protiv tog preseravanja o normalnosti i kaže sve točno kako je. Naše društvo je pravo sranje i on to zna. Njegova umjetnost me diže. Stvarna je, čovječe.”

“Kako to misliš ‘stvarna’?” pita Violet.

“Mislim stvarna, iskrena.”

Tajac.

“Reći ću vam nešto”, nastavio je Lee. “Kad nisam imao kamo otići Teddy me primio k sebi. Bez njega bih pišao po ulicama.”

Violet je ponovno premotala vrpcu. “Ovo je Jackie.” Začuo sam muški glas. “Giles je svinja, dušo, lažljivac i prevarant. A to ti govorim iz vlastitog iskustva. Varke su moj život. Ovo prekrasno tijelo nisam jeftino dobila. Sama sam se pretvorila u ovo što jesam, ali kad kažem da je on lažnjak, mislim lažnjak iznutra. Mislim da mali gad ima implantat tamo gdje bi mu trebala biti duša. Žensko čudovište – kakva hrpa sranja.” Jackie je podigao glas do dinamičnog falseta. “Ta parada sa Ženskim čudovištem je ružna i okrutna i glupa, i kažem ti, Violet, ja sam šokirana, zbilja šokirana da to nije kristalno jasno svakome tko ima najmanje jednu moždanu stanicu u glavi.”

Violet je zaustavila stroj. “To je sve što imam o Teddyju Gilesu. Nije baš mnogo.”

“Jesi kad pitala Marka za onu neobičnu poruku na sekretarici?”

“Nisam.”

“Zašto nisi?”

“Zato što znam da, što god ta poruka značila, on mi to nikad ne bi rekao, a nisam htjela da misli kako ima neke veze s Billovim srčanim udarom.”

“Misliš da ima veze?”

“Ne znam.”

“Misliš da je Bill znao nešto što mi ne znamo?”

“Ako je znao, saznao je to tog istog dana. Ne bi mi to tajio. U to sam sigurna.”

S engleskoga prevela Mirna Čubranić.