Peter Bohmer  

Što se događa u Venezueli?

Socijalna država Prije točno godinu dana, 5. ožujka 2013. godine, venezuelanski predsjednik Hugo Chávez preminuo je od raka. Bilo bi pogrešno Chávezu pripisati sve promjene u Venezueli od 1998. godine, bilo pozitivne bilo negativne, ali je Chávez ipak imao važnu i pozitivnu ulogu u svemu što se tamo dogodilo u međuvremenu. Njegova smrt bila je ogroman gubitak za Venezuelance i za sve ljude diljem svijeta koji se bore za ekonomsku pravdu i svijet kojim ne bi dominirao globalni kapitalizam.

Najniži slojevi u Venezueli, koji čine 80 posto ukupnog stanovništva, profitirale su ne samo u ekonomskom pogledu, već se i po socijalnoj inkluziji. Otkad je Chávez pobijedio na izborima 1998. godine, siromaštvo se smanjilo za više od 50 posto, a ekstremno siromaštvo za 70 posto. Pristup obrazovanju i zdravstvu znatno je porastao. Isto vrijedi i za pristup hrani i za sigurnost konzumacije hrane. Unos kalorija se iznimno povećao, od 2000 na 3000 kalorija po osobi na dan, a porasle su i kvaliteta i kvantiteta hrane.

Stanovnik američkog grada Olympia u državi Washington koji je proveo dvije godine u siromašnom kvartu u Barquisimetu u Venezueli, nedavno mi je rekao da više gladi vidi u Sheltonu, obližnjoj zajednici u državi Washington gdje radi, nego što je vidio u Barquisimetu.

Ne samo što je broj siromašnih u Venezueli drastično pao, nego su prethodno socijalno isključeni slojevi sada postali uključeni u upravljanje zajednicom i javnim resursima. Trenutno postoji 40.000 komunalnih vijeća u Venezueli. Te zajednice demokratski odlučuju kako će trošiti i upravljati značajnim svotama javnog novca. Također je provedena velika preraspodjela seoskog zemljišta putem pristupačnih kredita, a poboljšan je i pristup obrazovanju i zdravstvu u ruralnim područjima kao i u gradovima.

Venezuelanska ekonomija i dalje ovisi o nafti, ali za razliku od ranijih perioda u venezuelanskoj povijesti, sada se novac od nafte koristi za ispunjenje potreba naroda; te u određenoj mjeri za gradnju infrastrukture i povećanje proizvodnje u područjima agrara, odjeće, komunikacije, aluminija, prijevoza nafte i poljoprivredne opreme, itd. Postoje dobre namjere popraćene isto tako rastom proizvodnje. Ipak, Venezuela nije uspjela postići održivi, kontinuirani i solidni rast ni u jednoj od ključnih industrija, uključujući poljoprivredu, niti je postigla kontinuirani rast samoupravnih ili radnički vođenih poduzeća. 

Venezuela je od jedne od zemalja s najvećom nejednakošću na svijetu 1990-ih (u smislu distribucije bogatstva) postala jedna od najegalitarnijih američkih zemalja. Njen Gini-koeficijent, koji mjeri socijalnu nejednakost, je oko 40. To je značajno niže nego u SAD-u gdje koeficijent iznosi 57. (v. CEPR.net)

Nicolás Maduro je u listopadu 2013. jedva izabran za novog predsjednika Venezuele. Prije toga bio je vođa sindikata, ministar vanjskih poslova i potpredsjednik nakon izbora 2012. godine. Njegova politika, perspektiva i vizija Venezuele u skladu su sa Chávezovim “Socijalizmom za 21. stoljeće”: sintezom socijalizma i demokracije uz snažnu antiimperijalističku politiku. Maduro ozbiljno shvaća kriminal i uglavnom manje demonizira opoziciju nego Chávez. Ima većinsku potporu, ali ne uživa istu ljubav naroda kao što ju je uživao Chávez.

U Venezueli problemi, zdravo! U Venezueli postoje i ozbiljni problemi; problemi na koje se usredotočuju srednjestrujaški američki mediji su stvarni, ali im se daje previše značaja. To su:

1. Inflacija koja je stvarni problem, no nije ništa novo. Prošle je godina inflacija iznosila 56 posto, no siromaštvo i dalje nastavlja opadati unatoč visokoj inflaciji.

Stopa siromaštva u prosjeku iznosi 25 posto od 1998. godine, ali je u 1990-ima bila još viša. Većina nadnica, no ne sve, povećavaju se istom stopom kao i inflacija. To znači da se ne odustaje od stabilne realne nadnice što se itekako odnosi i na minimalnu nadnicu. Većina ljudi zaposlenih u neformalnom sektoru (još uvijek otprilike 40 posto radne snage, premda je to mnogo manje od postotka radne snage prije 1998.) može povisiti cijene dobara koja prodaju kako (inflacijom) cijene rastu time održavajući svoje realne prihode.

U osnovi, inflaciju u Venezueli je prouzrokovala ekonomija organizirana oko nafte, u kojoj nafta stvara značajne prihode kako za radnike u naftnom i srodnim sektorima, tako i za financiranje socijalnih programa. Takva potrošnja prihoda od nafte vodi do inflacije zato što proizvodnja u drugim sektorima nije dovoljno rasla, a da bi se mogla usporediti s povećanom potražnjom pa cijene rastu. To pak vodi do neprestane precjenjenosti venezuelanske valute što je vlada pokušala kontrolirati te se time stimulira uvoz koji na koncu ispada jeftiniji od dobara proizvedenih u zemlji i priječi sav izvoz koji je preskup za prodaju, osim naravno nafte. Venezuela izvozi malo što osim nafte. Pokušali su ograničiti otjecanje kapitala i konvertibilnost svoje valute (bolivara) u dolare. Posljedično nastaje crno tržište dolarima uz službeni tečaj od otprilike 6 bolivara na 1 dolar. Tečaj crnog tržišta za bolivare je dosegao omjer od otprilike 80 prema 1. Taj tečaj je potaknut ograničenom prodajom dolara od strane vlade i intenzivnim špekuliranjem protiv bolivara, tj. klađenjem da će vrijednost bolivara nastaviti padati.   

To znači da se može zaraditi dosta novca kupovinom dolara po službenoj stopi od šest bolivara na jedan dolar (npr. za putovanje) i zatim prodati dolare na crnom tržištu. K tome, uvoznici dobara mogu jeftino kupiti dobra u inozemstvu koristeći omjer šest na jedan da kupe dolare, no zatim mogu prodati ta dobra u Venezueli za bolivare s ogromnim povišenjem cijene. Naravno, to dodatno hrani inflaciju. Vlada je upravo odlučila učiniti dolare dostupnima po utvrđenom tečaju valute koji je blizu tržišne cijene. Time bi se moglo spriječiti špekuliranje protiv bolivara i značajni sniziti cijene na crnom tržištu.  Netko tko se nedavno vratio iz Venezuele mi je rekao da koristimo li službeni tečaj od 6 bolivara na jedan dolar pri kupnji domaće valute, tada je Venezuela najskuplja zemlja na svijetu. Međutim, koristimo li valutni tečaj crnog tržišta kako bismo promijenili dolare za bolivare, tada je Venezuela najjeftinija zemlja na svijetu.

2. Nestašice: sve češće dolazi do nestašica dobara, npr. brašna, ulja za kuhanje, toaletnog papira. Ljudi često moraju čekati satima u redovima da bi kupili potrebna potrošna dobra. To je stvarno nezgodno, ali ipak nema gladi ili opće nestašice hrane u cjelini. Čak se i 2013. godine, godine visoke inflacije i povećanja nestašica, realna potrošnja vjerojatno povećala.

3. Kriminal je realan i ozbiljan problem. Stopa umorstava i pljački je visoka što nije ništa novo i nije jasno je li stopa zapravo bitno porasla u proteklih nekoliko godina. Kao što sam spomenuo, Maduro ozbiljno shvaća problem kriminala u državi. Formirane su nove državne policijske snage, nadajmo se s namjerom da zamijene nasilnu, neučinkovitu te počesto brutalnu i kriminalnu postojeću policijsku snagu. Nove ustanove za izobrazbu policije naglašavaju poštovanje ljudskih prava i učinkovitije ophođenje s nasilnim kriminalom. U barriosima u kojima postoji puno kulturnih aktivnosti za mlade, stopa zločina koje počine većinom mladi muškarci drastično je pala.

Krivnju za ta tri navedena problema ne može se prebaciti isključivo na destabilizaciju do koje je došlo zbog pritiska venezuelanskih elita te ohrabrivanja i intervencija od strane SAD-a. Zasigurno da su se Sjedinjene Države u prošlosti upuštale u takve procese destabilizacije; primjerice, u Čileu početkom 1970-ih i u Nikaragvi 1980-ih godina. To vjerojatno jest bitan čimbenik, ali po svoj prilici nije glavni uzrok venezuelanskih problema. Djelomični uzrok problema nestašice i inflacije potječe od susprezanja zaliha potrošačkih dobara od strane dobavljača i veleprodaje, koji su ili čekali da cijene još više narastu, ili tako izražavali nezadovoljstvo vladom kojoj se žestoko protive. Isto se to vjerojatno odnosi i na neke od nasilnijih zločina, uključujući zločine povezane s trgovinom drogom.

Pozadina prosvjeda Ulični prosvjedi u Venezueli započeli su prije mjesec dana, početkom veljače 2014. godine. Neki od prosvjednika imaju opravdane pritužbe na stanje u zemlji. Također postoje trajni problemi nepotizma, korupcije, pretjerane birokracije i neučinkovitosti vlade. Studenti − koji prosvjeduju i dobivaju toliku pozornost u srednjestrujaškim i angažiranim medijima u SAD-u − ne dolaze sa sveučilištâ koja pohađaju narodne klase i njihova djeca, tj. s bolivarskih sveučilišta. Studentski prosvjednici dolaze s privatnih sveučilišta te autonomnih sveučilišta poput Središnjeg sveučilišta u Caracasu i Sveučilištu Anda u Méridi. Ta sveučilišta, mada jesu javna, privlače studente prvenstveno iz kućanstava s prosječnim primanjima te iz više venezuelanske klase; to su snažni studentski pokreti koji se suprotstavljaju društvenim promjenama u tijeku u Venezueli. Njihovo nezadovoljstvo se prije svega odnosi na društvo u kojem žive, iako se većina prosvjednika isto tako protivi otvaranju svojih sveučilišta studentima iz nižih slojeva

Studenti su bili dio protuvladinih prosvjeda uključujući i one nešto nasilnije od trenutnog vala prosvjeda. Vodstvo takvih prosvjeda čini desnica u Venezueli koja se pak nalazi desnije i od Henriquea Caprilesa, guvernera Mirande te kandidata oporbe na predsjedničkim izborima 2012. i 2013. godine. Među njih također spadaju Maria Corina Machado i Leopoldo Lopez, oboje uključeni u neuspjeli državni udar na Cháveza u travnju 2002. godine. Machado i Lopez vode novu stranku, Stranku narodne volje te ne kriju svoju namjeru da zbace vladu i pomaknu Venezuelu nadesno k autoritarnom neoliberalizmu. Prosvjed na kojemu je Lopez govorio 12. veljače 2014. imao je nasilne posljedice. On sam uhićen je nekoliko dana kasnije i otada se nalazi u pritvoru. Razlozi za njegovo uhićenje i pritvaranje su sasvim shvatljivi, premda bi trebalo podići optužbe protiv njega te inicirati sudski proces.

Prosvjedi i barikade se nalaze u imućnijim dijelovima Caracasa, kao i u gradovima poput Méride i San Cristóbala u saveznoj državi Táchira. Dakle, svi se prosvjedi odvijaju u važnijim gradskim središtima Venezuele, no većina njih se događa u bogatijim zajednicama ili bar onima s osrednjim prihodima, nipošto u barriosima.

SAD definitivno igra ulogu u svemu i podupire protuvladine prosvjede. Nacionalna zaklada za poticanje demokracije (koja niti promiče demokraciju, niti poštuje pravo na samoodređenje drugih društava) izdvaja barem pet milijuna dolara godišnje za studentske i druge desničarske skupine koje su nekada pozivale na svrgavanje Cháveza, a sada Madura i PSUV-a, matične stranke Cháveza i Madura, koja ima veliku većinu u Narodnoj skupštini te na državnoj i lokalnoj razini. Prethodno spomenuta zaklada podupirala je skupine uključene u državni udar protiv Cháveza u travnju 2002. godine.

Sasvim je moguće da je desnica u Venezueli odlučila organizirati militantne ulične prosvjede, uključujući bacanje molotovljevih koktela na zgrade vlade i javne ustanove poput klinika, jer su shvatili da nakon slabih ishoda po njih na municipalnim i guvernerskim izborima u prosincu 2013. godine neće moći pobijediti na taj način i preuzeti vlast putem izbora. Prema mojem shvaćanju čileanske povijesti, odluka da se zbaci Salvadora Allendea donesena je nakon što je Allendeova koalicija Unidad popular povećala podršku izbornog tijela na lokalnim izborima 1972. u odnosu na opće izbore 1970. godine. Čileanska desnica i vojska donijele su odluku da se neće vratiti na vlast putem izbora pa su se odlučili na državni udar. Moguće je da su Machado, Lopez i ostatak desnice došli do sličnog zaključka u venezuelanskom slučaju.

Središnji problem u Venezueli je suštinska podjela u poimanju prirode venezuelanskog društva. Velika većina bogatih i onih s osrednjim prihodima mahom ne prihvaća društvo u kojemu oni više nemaju kontrolu u kulturnom i političkom pogledu; u kojemu oni više nisu u središtu . To je jasno još od 2002. godine, a s time je isto tako povezan i rasizam. Oni koji ne prihvaćaju pomak ka socijalno i ekonomski pravednijem društvu, većinom su “bijelci” u zemlji u kojoj je velika većina ljudi domorodačkog, afričkog porijekla ili neka mješavina europskog, afričkog i domorodačkog. Povijesno privilegirani su ekonomski dobro napredovali od izborne pobjede Huga Cháveza 1998. godine, ali su izgubili velik dio svoje političke moći te se pribojavaju bilo kojeg pomaka prema demokratskom socijalističkom društvu, iako je Venezuela još uvijek kapitalističko društvo.

Naravno, mnogo je siromašnih i onih na granici siromaštva koji se protive čavizmu te isto tako postoje i oni koji su bili bogati prije 1998. i oni koji su postali bogati i moćni nakon 1998. godine, a koji podupiru vladu PSUV-a ili su dio nje. Moja poanta je da je ključ svega pitanje klase i klasne podjele; pitanje klase je osnova za razumijevanje Venezuele danas, kao i trenutnih protuvladinih prosvjeda i barikada. Trenutno se odvija svega nekoliko prosvjeda i malo je naznaka masovnog protesta protiv venezuelanske vlade u barriosima, zajednicama u kojima živi radnička klasa, oni sa slabijim prihodima i oni iz ruralnih područja Venezuele. 

Jalov pokušaj dijaloga Koliko sam mogao istražiti, prošlog je mjeseca 18 smrtnih slučajeva povezano s prosvjedima. Četiri protuvladina prosvjednika ubijena su od strane vladinih snaga sigurnosti. Ostali preminuli bili su simpatizeri Cháveza, a nekoliko ih je slučajno ubijeno, mada nisu imali direktne veze s prosvjedima. Primjerice, nekoliko je ljudi bilo veoma bolesno i nisu se mogli probiti kroz blokadu na vrijeme da dobiju medicinsku pomoć. Najmanje jedan motociklist ostao je obezglavljen zbog žica koje su postavljene u blizini prosvjeda na visini ljudskog vrata. To je putem Tweetera prenio desničar i bivši general Angel Vivas. Bilo je i prekomjerne upotrebe sile od strane policije i ostalih dijelova represivnog aparata. Vlada je uhitila neke policajce i vojnike zbog prekomjerne uporabe sile i nasilja, time pokazujući da represija sa smrtnim posljedicama nije dio vladine politike.

Predsjednik Nicolás Maduro pozvao je na jednodnevni narodni dijalog 27. veljače 2014. Sudjelovale su organizacije iz zajednica, vladini službenici i Fedecamaras, glavni poslovni čimbenici. Također su prisustvovali i vlasnici Polara, najveće prehrambene korporacije u Venezueli, te neke opozicijske skupine. Sastanak je prikazan na televiziji. Bojkotirala ga je glavna opozicijska koalicija MUD, Mese da le Union Democratica, i predsjednički kandidat iz 2012. i 2013., Henrique Capriles. On je podržao i prosvjede, ali ne nasilne. Iz dijaloga nije proizašlo mnogo toga, ali to je mogao biti korak prema kontinuiranom razgovoru o važnim temama iako su razlike između strana ogromne. Mislim da bi bilo pogrešno usmjeriti ekonomiju i politiku Venezuele u konzervativnijem smjeru da bi se udovoljilo desnici. Opozicija je podijeljena između onih poput Leopolda Lopeza i njegove stranke Volja Naroda koji žele smijeniti Madura putem rastućih prosvjeda, te onih poput Caprilesa, opozicijskog predsjedničkog kandidata iz 2013., koji poziva na raspisivanje referenduma 2016. koji bi, ako prođe, primorao Madura da odstupi s mjesta predsjednika.

Proceso mora ići dalje Moguće je da su antivladini prosvjedi dosegli vrhunac. U posljednje vrijeme čini se da se brojevi smanjuju.

Nacionalni dijalog o pojedinim važnim problemima u Venezueli je nužan. Međutim, rješenje nije uvođenje desnice u vladu da bi se stvorila zajednička vlada jedinstva. Umjesto toga, potrebno je učiniti suprotno od onog što vodstvo desničarskih prosvjeda želi. Potrebno je produbljenje revolucije – rast društvene ekonomije i povećanje participativne demokracije. Ključno je povećati proizvodnju; socijalizam je mnogo više od osiguranja osnovnih potreba i smanjenja siromaštva; on mora uključivati i proizvodnju većine onog što se konzumira, te radničko samoupravljanje na radnom mjestu koje je koordinirano sa zajednicama oko njih. Zajedno s radnicima, potrošači bi trebali biti uključeni u odluke o proizvodnji i potrošnji – o okolišu i koordinaciji u proizvodnji. Povećanje produktivnosti i proizvodnje je ključno za smanjenje dugova i inflacije. Kontroliranje cijene ima svoju svrhu, ali neće funkcionirati ako ne postoje rast u proizvodnji i efikasnija distribucija inputa i outputa.

S korupcijom, nepotizmom, birokracijom, zagađenjem te nasilnim kriminalom treba se iskreno uhvatiti u koštac.To zahtijeva vladinu privrženost odstranjenju korupcije, kao i grassroots pokrete koji iznose zahtjeve i stvaraju moć za vršenje pritiska na vladu vladajuću stranku – PSUV.

Dakle, u Venezueli postoje realni problemi. Međutim, nisu svi prosvjedi dobri samo zato što su prosvjedi. Cilj trenutnih prosvjeda je zaustaviti razvoj ciljeva koje je postavio venezuelanski “proceso”, ogromne i pozitivne premda nepotpune promjene koje su počele 1998. godine. To ne znači da treba demonizirati sve prosvjednike, ali moramo shvatiti da je sveukupni cilj prošlomjesečnih uličnih akcija bio pomjeriti Venezuelu u desno. To znači, usmjeriti je prema društvu kojim dominira populacija sa srednjim primanjima i pogotovo oni koji su prije vladali Venezuelom. Prosvjedi u Venezueli nemaju ništa zajedničko s Occupy Wall Streetom ili prosvjedima protiv mjera štednje u drugim zemljama.

Također, nisu sve zemlje i vlade loše. Država s Hugom Chávezom i sada Nicolásom Madurom postigla je neke velike i pozitivne ciljeve, lokalno i međunarodno. Budimo skeptični prema vladama, ali zapamtimo da jedan kalup ne pristaje svakoj priči.