Što su učili male Indijance?

Nataša Petrinjak

Da nije bilo neartikuliranog, samohvalnog, nepotrebno dugačkog, time svime nelagodnog izlaganja Mani Gotovac, ovaj bi tekst počeo pohvalom kako, eto, i promocija knjige može biti zanimljiv, dopadljiv i zabavan događaj. Nažalost, to nametljivo izlaganje zamutilo je bistrinu i otvorenost koji su te srijede, 15. ožujka, krasili predstavljanje monografije Dalibor Laginja Nataše Šegote Lah u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i da bi s tog druženja zadržali ono lijepo i ugodno, upisat ćemo ga u “kategoriju greške”. Jednostavno, “ukrasti” scenografu riječkog kazališta Daliboru Laginji obilježje njegova stvaranja, a s kojim nas iscrpno u monografiji upoznaju autorica Šegota Lah i Branko Cerovec.

Tek pedeset godina

Kratko i precizno o tehničkim značajkama knjige uvodno je izvijestio Franjo Butorac u ime nakladnika, Darko Gašparović, ujedno i recenzent knjige, stručno, ali s puno topline, podsjetio je na razvojni put likovnog umjetnika “do samog vrha suvremene scenografije”; bila je to brza, ali intenzivna šetnja kroz bogat vrt suradnji s redateljima/icama poput Taufera, Dolenčića, Prohića, Zappie, Boban, Delmestre… Da se između sivih korica nalazi osebujno izvedena priča o osebujnom umjetniku najavio je urednik izdanja Branko Ledić definirajući je kao art-knjigu s obzirom na to da je nekoliko priloga rađeno isključivo za potrebe te knjige. Potpuno opuštanje i srdačnost susreta proizvela je Nataša Šegota Lah duhovito iskoristivši dugogodišnje novinarsko iskustvo. Smatrajući da nije prigodno ponavljati ono što je napisala u knjizi, odlučila se za odgovore na četiri pitanja za koje, slijedom iskustva, smatra sigurnima u životu ove monografije: najprije, misli da je Laginja svojim ukupnim likovnim radom zaslužio monografiju premda mu je “tek” 50 godina, a što pridonosi i ublažavanju loše navade da umjetnike vrednujemo tek kad su mrtvi. Osobito joj se to čini važnim i zbog prekinutog kontinuiteta razvoja koji je počeo u okružju subkulturne scene sedamdesetih (bitno određene glazbom i glazbenicima), ili traganje za negativnim posljedicama (ili baš inspirativnim pomacima?) te “kulturološke amputacije”. Osobnom autorskom radu dodala je tri teksta – Branka Cerovca jer je osamdesetih pisao sjajne tekstove o likovnoj umjetnosti, pa tako i o likovnom izričaju Dalibora Laginje, zatim Kreše Kovačičeka, neposrednog svjedoka i sudionika “ri-rock godina”, a koji se i danas “gotovo suicidalno opire populizmu”, te Jolande Todorović “jer je pronašla renesansne elemente u Laginjinu radu”.

Dobro isplanirane akcije

Za nakladnika Adamić odlučila se “jer je Franjo Butorac još dovoljno lud da izrađuje skupe knjige koje se ne prodaju”, a “šarenilo” knjige (uz tekst i uobičajen foto-materijal knjiga obiluje “dodacima” – osobnim fotografijama, pjesmama, porukama, vinjetama) rezultat je dugogodišnjeg poznanstva i praćenja autora – sve je to, naime, Dalibor Laginja. Budući da u ovom tek prikazu moramo poštovati limite novinskog prostora pokušat ćemo ponovo “ukrasti” od autora način neposrednosti i neokolišanja, a na koji on limitirani arhitektonski prostor pretvara u teatarske pozornice – pa nabrajanjem subjektivno izabranih naglasaka zagolicati interes potencijalnih čitatelja/ica. Tako bi se u slijedu našli – Klići, Venecija, Vedova, Beuys, Termiti, Paraf, Zrinščak, Šesnić, Gordana i Maja, Revizor, Kraljevo, Ero s onoga svijeta, Hamlet, Smrt Vronskog, Kad se mi mrtvi probudimo, Nabucco, Liliom…, prostor, leća (krug), šuma, literatura, glazba, samostalnost, bijeg od doslovnosti, susret s čovjekom. On sam bi rekao: “Dobro isplanirana akcija u maskirnim odorama demokracije traje. Umjetnik ne može zaustaviti moćni tok rijeke čiji je vječni cilj postati velika voda. Tako su učili male Indijance”.