Što sve u ime Boga?

U romanu Roger’s Version (u srp. prijevodu Rodžerova verzija) Johna Updikea poslijediplomac dolazi jednom profesoru na Teološki fakultet i traži od njega podršku u dobivanju stipendije za znanstvenu radnju; tema prava sitnica: računalno dokazivanje da ima Boga. Momak kani u računalo ubaciti sve moguće podatke a rezultat bi bio spomenuti dokaz. Uobičajena kreacionistička argumentacija kod Updikea je popraćena brojnim primjerima iz znanosti – nemoguće je da je oko stvoreno evolucijom, u pitanju su prevelike brojke, prebrojne mogućnosti. Profesor je zgrožen mladićevim aspiracijama: Bog kojega na taj način možemo dokazati nije vrijedan vjerovanja. Mladoga zanesenjaka takva se argumentacija ne doimlje, on smatra kako je to najbolji način da iz ljudskih života uklonimo brojne nedoumice, posebno onu koja se dotiče našeg zagrobnog postojanja.

Popularna ateistička literatura

Zanimljivo je što je Updikeu oruđe ista ona znanost – kako na jednom mjestu kaže: sada je Boga gotovo pa moguće vidjeti iza znanstvenih činjenica –kojom se Boga ruši s njegova trona posljednjih nekoliko stoljeća. Ustvari, čim je čovjek počeo misliti, bogovima se počelo loše pisati, još od početaka grčke filozofije; da stvar bude delikatnija, ljudi i nisu neki vjernici: oni se Bogu okreću u trenucima dubokih kriza, onda kada ih okruže hektari nebrana grožđa, tek tada mnogi naglo uzvjeruju u vrhunaravno biće. Stoga bi njegovo postojanje bilo dobro napokon i znanstveno dokazati, da se ta mučna situacija raščisti jednom za svagda. Roman je idejno zanimljiv jer je s druge strane danas uobičajenih rasprava na tu prastaru temu. Danas su popularne knjige suprotne motivacije, kod kojih je znanost tumačena u prosvjetiteljskoj tradiciji, pa se, iako nemamo dokaza o Božjoj opstojnosti ili protiv nje, odmah i neopozivo podrazumijeva da ga nema. Tipična argumentacija kreće od prvih stranica Biblije, koja ne daje adekvatno tumačenje nastanka svijeta i čovjeka, pa sve do kritiziranja ljudske sulude oholosti da je sve što je nastalo ovdje isključivo u njegovu čast.

Uglavnom, polako se i u nas kreće s objavljivanjem “ateističke” literature. Prošle je godine to bio Richard Dawkins, ove je to pomoćnik urednika časopisa Vanity Fair i izvanredni profesor humanističkih studija Christopher Hitchens, koji je uvršten i na listu 100 najutjecajnijih intelektualaca magazina Time. Prije koju godinu francusku je intelektualnu scenu zabavio Michel Onfray svojom Ateološkom raspravom, a dosta godina prije tih autora čitali smo i Leszeka Kolakowskog, čije tematiziranje problema Boga, ipak, za koplje nadrasta spomenuta imena, prije svega stoga jer priču smješta na teren uvjerenja. Slavoj Žižek, primjerice, točno primjećuje da je Dawkins popularizator znanosti, a ne “pravi” znanstvenik, a to u još većoj mjeri možemo ustvrditi za Hitchensa: njihove kritike – kao i Onfrayeva – dolaze s područja kulture i tiču se kulture. Hitchens stranice i stranice posvećuje posljedicama manipulativne političke uporabe religije, a primjera je bezbroj, zaključno s 11. rujna 2001. I Dawkins, piše li o ratovima, o netoleranciji, o zatucanosti, prst upire prema religiji, a s filozofsko-materijalističkog stanovišta nadahnjujućima se čine retci koje su na tu temu ispisali spomenuti Slavoj Žižek i njegov francuski prijatelj Alain Badiou: etičnost i moralnost na trebaju biti posljedica straha od Božje kazne ili nade za nagradom Svevišnjega: to je gore od najgore trgovine, a u kantovskoj etičnosti i moralnosti radi njih samih vide svrhu kojoj nisu potrebne dodatne atribucije.

Glupost posvećena Bogu

Hitchens je polemičan autor široka raspona takozvanog općeg humanističkog obrazovanja, tako da on svoju knjigu Bog nije velik piše u živahnu tempu, beskrajno se iščuđavajući nad besmislicama koje su ljudi u stanju napraviti krijući se iza Božjeg imena, pa radilo se o svakodnevnu izgovaranju budalaština, taštu podrazumijevanju da jedno nevjerojatno i nezamislivo biće radi kao lokalni DJ spreman u svakom trenutku ispunjavati najidiotskije zamislive želje, do ubijanja u ime vjere. Hitchensovi su junaci npr. Spinoza i, kada je ovakva literatura u pitanju, nezaobilazni Darwin. Spinoza je imao zanimljive obožavatelje, jedan od najvećih bio je francuski filozof Gilles Deleuze, za kojeg je on bio “princ među filozofima”, o kojemu je napisao knjigu i za kojeg je rekao kako se u njegovoj misli najteže brloži glupost. Spinozino strogo (“geometrijsko”) mišljenje izvrsno suzbija prirodno porađanje besmislica koje onda poslije prave tulume po našoj svijesti. Dirljivo je čitati kod Hitchensa kako se autor čuvene Etike služio i najobičnijim lukavstvima, svjestan zagriženosti suprotne strane, svjestan, na koncu, da je Bog tema zbog koje se gubi glava: naveo je lažno ime tiskara svog Traktata a umjesto podataka o autoru ostavio praznu stranicu. Kod svih u tekstu spomenutih ateoloških knjiga evidentan je žestok polemički ton, opijenost temom, ma koliko argumentacija bila “racionalna”. Tako da ih je teško i čitati hladne glave – čitaš i umjesto da budeš sve mirniji, počneš se i sam pjeniti. Pravi junak i kod Dawkinsa i kod Onfraya i kod Hitchensa, njegovo veličanstvo Bog, ostao je nevidljiv, baš kao što je to poželio Updikeov profešure: Bog nije velik (kao i knjige spomenutih autora) bavi se zapravo neizmjernošću ljudske gluposti skupa sa svim tragičnim popratnim posljedicama.