21.4.2005.

Tevž Logar  

Što učiniti s audio-vizualnim arhivima?

Projekt Što učiniti s audio-vizualnim arhivima sastojao se od više cjelina i pokušao je izložiti različite teorijske i praktične aspekte digitalnih arhiva i njihove uporabe. Još od 1994. Zavod SCCA-Ljubljana je usmjeren prema sustavnom radu na video-produkciji u slovenskom prostoru. Nezaobilazan rezultat tog rada je istraživački i dokumentacijski projekt Videodokument: Video umjetnost u slovenskom prostoru 1969. – 1998. (sadrži katalog s dokumentacijom, zbirku eseja, CD-ROM i Internet stranicu http://www.videodokument.org). SCCA-Ljubljana nastavlja svoje istraživačke i dokumentacijske napore na području video umjetnosti u slovenskom prostoru kroz različite referentne i tematske video programe (Videospotting je projekt od šest tematskih video cjelina iz razdoblja 1994. – 2002.) i mrežni projekt Internet Portfolio, svojevrstan elektronski arhiv s mogućnošću dopunjavanja na www.internet-portfolio.org/.

Restauracije i konzerviranje starijih audio-vizualnih snimaka

Svakako je kod projekta Što učiniti s audio-vizualnim arhivima riječ o nadgradnji prethodnih projekata, kod kojih se pokazalo da se audio-vizualna arhivska građa gomila i postaje neupotrebljiva, bilo zbog tehnološkog napretka, bilo zbog same njezine funkcije. Projekt koji ću predstaviti pokušava pokrenuti raspravu i otvoriti određena pitanja, prvenstveno o tome na koji način pristupiti podizanju suvremenih audio-vizualnih arhiva i kako postići njihovu smislenu uporabu, a prije svega dostupnost široj javnosti. Rasprava je nužna primarno radi toga što segment autorskog?videa i dokumentarnih projekata čini važan dio našeg kulturnog nasljeđa. Prije svega je riječ o očuvanju umjetničke produkcije, a isto tako je riječ o očuvanju dokumentacije o društveno-političkim događanjima, a time i o povijesnim događanjima na slovenskom tlu.

Audio-vizualni arhivi sa sobom donose i druga važna pitanja, a prije svega se ovdje nadovezujem na digitalizaciju arhiva, koja putem računalnih mreža i drugih digitalnih nosača podataka omogućuje veću dostupnost, učinkovitu obradu i efektivnu distr?buciju. Svi ti čimbenici omogućuju lakši pristup audio-vizualnim i tekstualnim podacima koji više nisu ograničeni lokacijom i dostupni su u širem međunarodnom prostoru, što omogućuje bolju platformu za razvoj suvremenih umjetničkih praksi i medijske umjetnosti. No, digitalizacija, osim pozitivnih strana, donosi i negativne konotacije, koje se na najbolji način odražavaju u dvije razine procesualnog rada, i to na području pohrane (pojam “pohrana” audio-vizualnih podataka podrazumijeva pohranu podataka na or?ginalnim medijima) i očuvanja (pojam “očuvanje” audio-vizualnih podataka podrazumijeva presnimavanje s jednoga na drugi medij – sa starijih na novije medije – zbog mijenjanja strojne i programske opreme) audio-vizualnih podataka. Povijesna iskustva na području očuvanja audio-vizualnih podataka kao sljedeći problem predviđaju nestabilnost medija (pojam nestabilni mediji odnosi se na činjenicu da se mediji, programski alati, sistemi i formati neprestano mijenjaju, a s njima naravno i strojna oprema, koja je od ključnog značaja za snimanje i prikazivanje audio-vizualnih materijala. Stoga je potrebno očuvanje kako medija, tako i strojne opreme), koji se uslijed nag?og tehnološkog razvoja i politike velikih korporacija neprestano mijenjaju, što hiperprodukcija video sadržaja ne može pratiti. Osim toga, kod digitalizacije je svakako riječ i o mogućnosti restauracije i konzerviranja starijih audio-vizualnih snimaka.

Stanje, primjeri i planovi

Projekt Što učiniti s digitalnim arhivima sastojao se od četiri cjeline. Prva cjelina je bila radionica Produkcija digitalnih arhiva, na kojoj su sudionici radionica radili na digitalizaciji analognih audio-vizualnih materijala, koje su zatim u digitalnom obliku prezentirali kroz najprimjerenije medije, bilo da je bila riječ o CD-ROM-u, DVD mediju ili Internet stranici. Radionicu su vodili Neven Korda, Damjan Kracina, Gerard Couty i Christian Vanderborght, koji su usmjeravali sudionike radionice temeljem vlastitih iskustava i znanja s područja umjetničke produkcije i postprodukcije. Radionica se pokazala kao potpuni model povezivanja d?aju segmenata: pripreme materijala i produciranja primjerenog medija.

Druga cjelina projekta su bila predavanja Moni Schieren, C. Vanderborghta i Rotrauta Papea o perspektivama medijskih arhiva, gdje je bila riječ o predstavljanjima referentnih međunarodnih diskusija i projekata. Predavači su na konkretnim primjerima prikazali različite mogućnosti i pristupe arhiviranju i distribuciji autorskog audio-vizualnog materijala. Prvenstveno je bilo govora o tzv. video-on-demand (VoD je sustav određenih internetskih stranica koji omogućuje pretraživanje video-sadržaja po različitim kategorijama kao što su godina proizvodnje, autor, naziv, geografsko područje... sustavima koji omogućuju istodobno arhiviranje i distribuciju.

Sljedeće događanje, i time treća cjelina projekta, je bilo strukovno savjetovanje o važnosti i dostupnosti digitalnih audio-vizualnih arhiva s predstavljanjem stanja, primjera i planova. Pozvani gosti(dr. Melita Zajc, Sam Zorc, Martina Horvat, Barbara Borčič i Neven Korda) su svojim prilozima na uvid sudionicima predstavili više mogućih gledišta na zadanu temu. Bila su ponuđena teorijska i praktična ishodišta, na temelju kojih su se razvili diskusija, razmjena znanja, vještina i iskustava. Glavna pitanja rasprave su prije svega bila: zašto digitalizacija audio-vizualne arhivske građe, tko stvara audio-vizualne arhive i tko njima raspolaže, koja je uloga umjetnika u odnosu na državu, te koje su mogućnos?i izvaninstitucionalne razmjene i distribucije audio-vizualnih materijala? Stručno savjetovanje je zasigurno otvorilo jednu od značajnijih tematskih cjelina, predstavljajući značajan poriv za određene organizacije i umjetnike koji rade na području suvremene vizualne umjetnosti, da se osvijesti situacija i stekne uvid u stanje stvari.

Uporaba, arhiviranje i dokumentiranje medija

Događaj koji je zaključio projekt, i time njegova posljednja cjelina, bila je jednodnevna izložba u galeriji Kapelica, na kojoj je SCCA-Ljubljana želio prikazati primjere javnih, strukovnih i autorskih audio-vizualnih arhiva s područja suvremenih vizualnih umjetnosti i novih medijskih praksi (CD-ROM, DVD i Internet stranica). Prvenstveno su bile izložene mrežne lokacije koje sadrže razne baze podataka i autorske Internet stranice preko kojih djeluju umjetnici i producenti s područja novomedijske umjetničke?prakse. Mrežna lokacija postaje prostor umjetničkog djelovanja, sredstvo izražavanja, umjetnička baza, atelje i katalog. Namjena izložbe je bila prikazati različite medije, njihovu uporabu i načine arhiviranja i dokumentiranja. Zbog specifičnosti samih projekata izložba se sastojala od više kategorija, koje su se međusobno razlikovale s obzirom na namjenu i tehnološke mogućnosti određenih medija i nosača podataka. Kod nekih projekata riječ je o autorskom pristupu, konstruiranju priča i povijesti, neki drug? su prije svega dokumentacijsko-arhivistički modeli, pojedini projekti prvenstveno su strateški postavljeni, s obzirom na to da se arhiviraju samo određene stvari, i, naposljetku, kod nekih je projekata bila riječ o eksperimentiranju različitim modelima i medijima. Kategorije prisutne na izložbi su: digitalni video arhiv na Internetu (video kao izražajno sredstvo ili podloga); dokumentacijsko-arhivistički projekti; umjetnički projekti koji tematiziraju uporabu arhiva i mrežne lokacije (autorske Internet st?anice i prikazi raznih organizacija).

Sasvim sigurno se ovaj projekt pojavio na pravome mjestu u pravo vrijeme. Zastrašujuća je činjenica da je pokretač rješavanja problematike audio-vizualnih arhiva neprofitna nevladina organizacija kakav je SCCA-Ljubljana, jer ova tematika problematizira očuvanje važnog dijela kulturnog nasljeđa, što je zasigurno širi nacionalni problem. Uspostava konsenzusa o tome da suvremene umjetničke prakse čine dio kulturnog nasljeđa svakako predstavlja poruku upućenu nadležnim str?čnim vladinim službama, i te umjetničke prakse integrira u sustav očuvanja kulturne baštine. Prema riječima autorice i voditeljice projekta Što učiniti s audio-vizualnim arhivima Barbare Borčič, ovu je problematiku potrebno rješavati na dvije razine: preko državnih službi (uspostavljanjem strateškog vijeća za digitalizaciju kulturnog nasljeđa, čija bi dužnost bila donošenje prijedloga zakona o arhivima Republike Slovenije i sastavljanje pravilnika koji će određivati što su predmeti pokretnog kulturnog nasljeđa) i preko umjetničkih institucija, što znači gradnju Muzeja suvremene umjetnosti i Centra za suvremene umjetnosti koji bi se sastojao od većih programa i prostora za predstav?janje nevladinih organizacija. Pobuda za osnivanje Centra za suvremene umjetnosti stigla je od strane Društva Asocijacija (skupine nevladinih organizacija i samostalnih stvaratelja s područja kulture i umjetnosti), i zasad nije naišla na razumijevanje države i njezinih nadležnih organa. U svakom slučaju je krajnje vrijeme da se planovi koji leže na nekoj prašnjavoj hrpi počnu realizirati i time pridonesu većoj asimilaciji moderne umjetničke prakse u širem slovenskom prostoru.

Uspostava platforme za očuvanje građe

Projekt Što učiniti s audio-vizualnim arhivima je izvrstan model za uspostavu platforme(proces uspostave platforme: 1 – informiranje i poticanje; 2 – prikupljanje i istraživanje; 3 – organizacija materijala i digitalizacija; 4 – prezentacija i distribucija) za očuvanje audio-vizualnog kulturnog nasljeđa na području suvremene umjetnosti. Prije svega bih istaknuo stručno savjetovanje i izložbu, jer se je pokazalo da bi takav prikaz digitalne arhivske građe novih medijskih praksi morao imati formu stalnog postava i prezentacije koji će se neprestano tematizirati i dopunjavati. Namjena i cilj projekta prema tome su ispunjeni, jer je uspostavljena platforma za očuvanje građe, započeta je rasprava o pokretnom kulturnom nasljeđu, počela?je produkcija i upoznavanje s različitim modelima i sredstvima arhiviranja, kao i drugim strategijama izlaganja… Nepropitiva je činjenica da pokretno kulturno nasljeđe ne treba zanemarivati i zapostavljati, što je bila dosadašnja praksa. Potrebno je uspostaviti više manjih samostalnih platformi koje će se među sobom povezivati, ali će sve biti samostalne na svojim područjima umjesto da čine jednu monolitnu platformu, teza je voditeljice i autorice projekta Barbare Borčič.

Emancipirano djelovanje umjetnik? i konstruktivna razmjena suvremenih praksi, povezani s usmjerenim projektima koji problematiziraju određena područja, čine osnovnu platformu kojom bi se kroz veze s nadležnim vladinim službama riješio dio problema pokretnog kulturnog nasljeđa, neprestano ignoriranog i guranog na stranu.

Projekt Što učiniti s audio-vizualnim arhivima predstavlja temelj za rješavanje problema arhiviranja netrajnih zapisa, a ako je rješenje tog problema samo u Njihovu interesu, vrijeme je da Oni sljedeći korak naprave što prije, s obzirom na to da se audio-vizualna građa svakoga dana sve više gomila, uništava i postaje joj svrhom da služi samoj sebi, a ne nama i onima koji će doći poslije nas.

 (Pojam Oni odnosi se na nadležne državne službe, i time na realizaciju postavljenih planova ili njihov sluh za vanjske poticaje i sudjelovanje s neprofitnim nev?adinim organizacijama.)

Sa slovenskoga preveo Mario Marković